Karačić: „Nisam mogao poželjeti ljepše od oproštaja s medaljom“

Osim Domagoja Duvnjaka, nedjeljno finale Svjetskog prvenstva bilo je posljednja utakmica i za Igora Karačića za hrvatsku reprezentaciju.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

„Nisam uopće tužan, prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu s ovim momcima. Presretan sam, a možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju. No, nisam mogao poželjeti nešto ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.

O ovoj utakmici bih mogao reći dosta toga, ali ne želim sada ulaziti u to. Miješali su mi se osjećaji, a vidio sam i da Dule plače na početku. Ja sam se pak smijao i želio da mi svaki trenutak ovdje ostane u lijepom sjećanju. Rezultat možda nije trebao biti ovakav, ali pamtit ću svaku minutu koju sam odigrao u finalu, ali i na ovom turniru. Hvala navijačima što su došli i uveličali ovo sve“, poručio je Karačić na početku.

S obzirom da ih je nekoliko osvojio tijekom svoje karijere, je li mu ova medalja ipak najdraža, s obzirom da na početku nije ni bio u izbornikovom kadru?

„Svaka medalja mi je draga, ali ovoj se uopće nisam nadao. Sve je vodilo prema tome da će dečki biti bez mene, ali zvali su me i odmah sam došao. O ovome što se događalo se mogu knjige pisati, ali najbitnije je da smo u Hrvatskoj završili onako kako smo htjeli, odnosno uz pobjedu, a i razveselili smo naš narod. Na kraju nije išlo, no srebro je tu. Ostalo mi je samo da poželim sreću svojim prijateljima, ja ću ih pratiti i navijati za njih.

Cijelo vrijeme svi smo pričali o dočeku, iako ne volim o tome prije utakmica, ali ovi dečki su to zaslužili. Nadam se da će doći što više ljudi, jer smo ujedinili sve i vratili rukomet gdje pripada. I dalje imamo materijala da se svako prvenstvo borimo za ovakve stvari“, dodao je.

Na kraju, Karačić se osvrnuo na vrijeme provedeno u reprezentaciji, s kojom je bio gotovo dva puna desetljeća.

„Moram se zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpili zbog mene. Tu je i moj prijatelj i brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno, ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, a sad se i opraštamo zajedno. Nadao sam se da će to biti sa zlatom, ali i ovo srebro će mi zauvijek ostati u sjećanju“, zaključio je Karačić.

(Hina)