Duvnjakov posljednji ples: Dječak iz Pekinga 2008. u Parizu nosi reprezentaciju na svojim leđima

Hrvatska rukometna reprezentacija danas započinje svoj put u Parizu. U skupini A od 14 sati čekaju nas neugodni Japanci, reprezentacija koju je upravo naš izbornik Dagur Sigurdsson vodio šest godina i koju poznaje u dušu. Jasno je, nisu to reprzentacije koje nam leže. Brzi takmaci azijskog rukometa nemaju pretjerane poveznice s načinom na koji Europljani igraju, no izbornik uvjerava da Hrvatska ima kvalitete koje oni nemaju.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Sigurno je jedno - imamo iskustvo u momčadi, ali i dobru statistiku kada su u pitanju OI. U pet dosadašnjih nastupa na Igrama, naša reprzentacija je čak tri puta stala na pobjedničko postolje. Dva puta na najvišu stepenicu kada smo uzeli zlata u Atalanti 1996. i u Ateni 2004, a iz Londona 2012. donijeli smo broncu. Uz to smo bili i četvrti u Pekingu, a u Rio de Janeiru, našim posljednjim Igrama, zauzeli smo peto mjesto. Jasno je, kada smo nastupali bil smo sjajni. Nikada nismo odigrali manje od četvrtfinala, ali problem je što zapravo već dugo nastupali - nismo. Stoga, sada je naš trenutak. Već nekoliko velikiih natjecanja uvjeravamo ostatak svijeta da smo još uvijek dostojni biti nazvani rukometnom velesilom, ali rezultati nas ne prate. Igrači nam igraju u sjajnim klubovima, stižu do završnica Lige prvaka, ali u reprezentaciji već neko vrijeme nešto nije 'klapalo'. Posljednje Europsko prvenstvo donijelo je potpuni reset i, nadajmo se, učinilo dobro.

NAKLONJEN RASPORED

Znamo svi da na Olimpijskim igrama nema slabog protivnika, ali može vas raspored barem malo pomaziti, a nas je. Nakon što turnir otvorimo protiv Japana, Slovenija nas čeka 29. srpnja u dosta neobičnom terminu od 11 sati. No na njega ćemo se morati naviknuti jer igramo i s Njemačkom u istom terminu dva dana kasnije. U kolovozu nas čeka nastup s iznimno kvalitetnom Švedskom 2. kolovoza od 14 sati, da bi nam kao šlag na tortu, u našoj zadnjoj utakmici u skupini stigla Španjolska (4. kolovoza u 21 sat). Dakle, gradacija od nominalno slabijih prema jačim protivnicima može nam dati malu, minijaturnu priliku da se 'zagrijemo', što i dalje ne znači da možemo ući opušteno niti u turnir, niti u samu utakmicu. Znamo dobro kako to završi.

Naši igrači na pripremama već dugo nisu izgledali ovako raspoloženo i svježe, ali se svjedno jasno vidjela i radna atmosfera. Svi su se borili za svoju poziciju, ali i za poboljšanje naše igre kako ne bi opet ispisali negativne statistike. Vidjelo se to i po tome koliko su svi od njih doveli svoja tijela na zadvidnu razinu (kada osvojimo medalju, možemo Sigurdssona pitati recept za dijetu). Islanđanin je sve budno pratio zajedno sa svojim pomoćnicima. Denis Špoljarić i Valter Matošević, dva velika imena domaćeg rukometa znaju što znači biti na Igrama, ali i uzeti medalju i to najsjajniju. Na ovim igrama naš proslavljeni bivši vratar u rukama ima vratarsku budućnost reprezentacije, dva velika talenta o kojima će uvelike ovisiti naš uspjeh, Dominika Kuzmanovića i Mateja Mandića. Popularni Demba, pak, bavit će se drugim dijelom naše igre. I jedan i drugi na ovim igrama imaju priliku 20 godina nakon Atene opet imati olimpijsko zlato oko vrata. Sigurno im je dolazak u olimpijsko selo vocirao posebne emocije, a ništa drugačije nije niti našem kapetanu Domagoju Duvnjaku. Njegove četvrte Olimpijske igre, nakon što je debitirao u Pekingu 2008. bit će i njegove posljednje.

Cindrić: “Svima nam je medalja san, ali moramo ući bolje u utakmice nego što smo to radili do sada”

Rukometaši u Parizu: Utakmica svaki drugi dan, a raspored 'dušu dao' za iskoristiti priliku

Podsjetnik na slavu hrvatskog rukometa: Na pet Igara uzeli smo dva puta zlato i jednu broncu!

POSLJEDNJE DUVNJAKOVE IGRE

"Sigurno su zadnje", govorio je Duvnjak u Kutiji šibica na posljednjem treningu naše reprezentacije prije puta u Pariz dok ga je kolega Ivan Forjan s Nove TV pokušao nagovoriti da možda ipak promjeni mišljenje.

"Ma možda budete drugačije razmišljali nakon Pariza...", pokušao je Forjan doći do potvrde nastavka olimpijske karijere našeg kapetana.

"Haha, ne dolazi u obzir. Zadnje su!", uporno je ponavljao svoje i nije se dao nagovoriti Duvnjak. Bilo nam žao ili ne što je u ovom 'dvoboju' Duvnjak izašao kao 'pobjednik', moramo mu čestitati na upornosti. Po tko zna koji put u njegovoj karijeri. Ona je predodredila put dječaku iz Đakova da se popone daleko od slavonskih čardaka na najviše krovove europskog i svjetskog rukometa, s klubovima i s reprezentacijom, ali s njom i on čeka to famozno olimpijsko zlato. Nakon svega što joj je pružio kroz ove godine, bila bi potpuna nepravda da u ovoj, posljednjoj prilici, do njega i ne dođe. Uspije li to, postat će potpuni heroj nacije jer, ruku na srce, u Parizu nam nitko ne daje prevelike šanse. U redu, nema sumnji da imamo priliku doći do četvrtfinala, ali sada, prije početka turnira, u direktne okršaje za medalju rijetko tko će staviti Hrvatsku i stoga moramo iskoristiti sve što nam se pruža: izbornika koji nije član domaćih rukometnih strujanja, koji razumije moderan rukomet, koji je uz sebe stavio sjajne suradnike koji mogu naučiti igrače što znači igrati na OI i nositi hrvatski dres, a uz to, tu je i taj mali iz Đakova.

"Moja prva utakmica je bila protiv Španjolske, prvo kolo, 2008., Ivano se ozlijedio u 50. minuti, ja sam ušao, imao sam osjećaj da sanjam i samo sam uživao. Odigrao sam tih zadnjih 10 minuta, oko mene su bli igrači koji su igrali već godinama, bili iskusni, koji su osvajali zlata... Samo sam se opustio", prepričavao nam je Duvnjak trenutak kada ga je Lino Červar poslao na teren i tako mu upisao prvi olimpijski nastup. Ta 2008. bila je ona drvena medalja, četvrto mjesto, gorak okus u ustima, Ivano zamišljen na klupi i početak olimpijskog puta klinca iz malog grada koji već niz godina kao kapetan predvodi našu reprezentaciju. Sada je sav teret na njegovim leđima. Zaigrao od prve minute ili ušao kao zamjena, on stoji pred cijelom momčadi.

"Mislim da još uvijek imam što za pokazati na terenu, možda više i van terena. Nadam se da ću doživjeti da uz ove mlade dečke igram finale Olimpijskih igara", rekao je pred polazak u Pariz Duvnjak za službene stranice Saveza.

Koliko god nam bilo čudno za čuti da neće biti Duvnjaka na idućim Igrama jer smo navikli da je s reprezentacijom uvijek i svuda, kada je zdrav i kada je bolestan, kada ide dobro i kada ne ide, odluka je potpuno logična. Osobna iskaznica kaže - punih mu je 36 godina. Na idućim Igrama, s 40 svjećica na torti i puno previše godina u Bundesligi (od prelaska 2009. u rekordnom transferu u HSV), ne možemo zamisliti niti jednog sportaša koji bi izdržao iznijeti još jedne Igre. Na terenu, naravno. Pokraj ga očekujemo vidjeti. Možda i u onoj glavnoj, izborničkoj ulozi. Zaslužio ju je sigurno već sada, a iz utakmice u utakmicu pokazuje da mu je ona urođena. Velebnu rukometnu karijeru Duvnjak sada može okruniti olimpijskim zlatom na svojim posljednjim Igrama, a čak i Nikoli Karabatiću zagorčati njegov oproštaj od francuske reprezentacije i malo 'naplatiti' sve poraze koje nam je godinama hladnokrvno posluživao.

Sve je sada na dječaku iz Pekinga.