Došlo vrijeme za Šegu

Te siječanjske večeri 2011. godine Marin Šego šutke je prošao kroz novinarsku miks zonu, pristojno je kimnuo glavom i samo produžio dalje. Malo je takvih tipova u domaćem vrhunskom sportu, toliko skromnih i pristupačnih poput njega, normalnih prije svega, ali te večeri nije mu bilo ni do čega. Zajedno sa zemljakom Alilovićem upravo je iz prve ruke upoznao dansku artiljeriju u najboljem izdanju, Kasper Søndergaard i Mikel Hansen su s 19 kombiniranih komada izbombardirali hrvatsku mrežu i izbacili nas iz borbe za medalje na prvom turniru nakon ere Line Červara.

Utučen je bio Marin Šego, gotovo frustriran, a zapravo ni slutio nije koliko za to ima dobar razlog. Ni u ludilu nije mogao pomisliti da će do njegove sljedeće utakmice u hrvatskom dresu na velikom natjecanju proći - pazite sad - 2814 dana!

Bio je tu, ruku na srce, očajan turnir iz golmanske perspektive. Nakon te utakmice novi izbornik Goluža izbacio je Šegu iz sastava, uveo Pešića, a na kraju je sve završilo petim mjestom. Velikim dijelom baš zbog golmana, koji su imali možda i najlošiji turnir unazad ovih 15-ak godina. Toliko loš da je došlo do toga da je trener golmana Vlado Šola u jednom trenutku, ne znajući više kako ih razbuditi, okupio svu trojicu i rekao im: "Dečki, između sebe se dogovorite koja će dvojica braniti!" Ideja možda nije najbolja na svijetu, ali barem je jako dobra ilustracija kako je to izgledalo...

I ceh je, eto, platio Šego. Presuda - osam godina na ledu!

Završili smo na tom turniru peti, bedirali se zbog toga par dana, no naravno da je svijet išao dalje. I rukometna reprezentacija također. Redali su se turniri u Srbiji, Londonu, Španjolskoj, Danskoj, Kataru, Poljskoj, Riju, Francuskoj i Hrvatskoj, mijenjali su se na golu uz Alilovića i Pešića još i Ivić, Stevanović, Šunjić, čak i Ašanin... Tražilo se rješenje na toj poziciji, omraženoj gotovo jednako kao lijevi bek u nogometu, playmaker u košarci, a pronalazilo se samo na trenutke, više kao izuzetak nego kao pravilo.

Sve te godine Marina Šego nije bilo nigdje. Ni na mapi. Što se reprezentacije tiče, naravno, jer tu je bio u teškoj ilegali. Zaboravljen, toliko zanemaren da se čak i sam prestao nadati.

"Smeta li mi što me ne zovu? Smetalo mi je ranije, sad više ne toliko...", govorio je u jesen 2017., malo nakon što je u dresu mađarskog Szegeda sredio Zagreb u Ligi prvaka.

Stigao je odmah i dodatak, koji je malo bolje objasnio koliko mu sve to teško pada.

"Nije da sam se navikao, nego mi ne može smetati više nego što mi je smetalo..."

Nije mu u cijeloj toj priči pomogla ni priča iz 2013. godine. Tad je bio na pripremama, Slavko Goluža ga je pozvao i obećao mu, tvrdi Šego, da će braniti na SP-u. No večer prije polaska za Španjolsku rekao mu je da, eto, ipak neće braniti na SP-u. I poveo Alilovića i Ivića.

"Na žalost, meni to s ovim izbornikom nije prvo takvo iskustvo. Događalo se i prije da mi izbornik obeća jedno, a sutra uradi totalno drugo. Mislio sam da je to prošlost, ali ponovilo se opet da mi obećao da idem na SP, a zadnju večer promijeni odluku. Takve situacije nisu ugodne niti jednom igraču, ali sam nakon više takvih izbornikovih poteza odlučio emocije ostaviti po strani", govorio je tad razočarani Šego, uz dodatak:

"Smatram da nije čudno očekivati da se obećano i ispuni. Nekad je riječ bila pitanje časti, a neki to tako gledaju i danas... Ako moji rad i rezultati nisu prepoznati, ako ne zadovoljavaju nečije kriterije ili se ja jednostavno ne uklapam u koncepciju iz bilo kojeg razloga, na meni je da ja to poštujem. Hoću li se u potpunosti s tim pomiriti, to je drugo pitanje. U takvim situacijama postoji vrlo jednostavno rješenje koje se može svesti na jednu rečenicu - nekad je negativna motivacija najbolja motivacija!"

I koliko god ovaj istup bio pristojan i staložen, jer to je oduvijek i bio njegov stil, vodećim ljudima hrvatskog rukometa nije najbolje sjeo. I Šege nije bilo. Čak ni uoči lanjskoj Eura u Hrvatskoj, kad ni Goluže već odavno nije bilo, a Lino je na svom povratku provjeravao valjda svakoga tko je ikad držao rukometnu loptu u rukama, Šego je bio daleko od bilo kakvih kombinacija.

"Valjda su zaboravili moj broj, možda im se nekako izbrisao...", govorio je ironično Šego, gotovo pomiren sa sudbinom, s činjenicom da vjerojatno nikad više neće nositi dres s hrvatskim grbom.

U međuvremenu je, hvala na pitanju, puno toga prošao. U državi u kojoj se cijela nacija 20 dana godišnje ludo pali na rukomet, a onda ga uglavnom zanemari, mnogi vjerojatno ni ne znaju da je Šego iz Zagreba 2012. otišao u poljsku Wislu, pa onda prešao u Kielce, s kojim se 2016. postao i prvak Europe! Branio je na najvišoj mogućoj razini, branio jako dobro ili odlično, pa prešao u bogati i ambiciozni Szeged, ali sve to nije bilo dovoljno da na njegovu mobitelu zasvijetle četiri devetke, znak raspoznavanja za brojeve iz HRS-a...

A onda je otišao Alilović, ozlijedio se Ivić, i Lino je okrenuo Šegin broj. A on se, naravno, javio. I odazvao. Jedna utakmica, druga, treća i, vidi vraga, Hrvatsku je teško i zamisliti bez Šege! Opet je među stativama, djeluje kao da je i u ulozi prvoga golmana, a protiv Islanda je na otvaranju pokazao i zašto je to tako. Skupio je 13 obrana, elegantno i s impresivnom lakoćom, skidao je Islanđanima i zicere svih zicera... Uglavnom, shvatili ste, Šego se vratio.

"Iskreno, u glavi sam stvarno već otpisao mogućnost da ću opet braniti za Hrvatsku, iako je uvijek tu postojalo ono 'možda ću opet...' I evo, došlo je moje vrijeme, mojih pet minuta. Sretan sam, naravno da jesam", kazao je Šego iščekujući da konačno krene akcija u Njemačkoj i Danskoj.

Vrijeme je, dakle, za Šegu. Ali ne i za zajebanciju. Hrvatska je na Svjetsko prvenstvo došla tiho, nakon toliko godina u ulozi favorita smjestila se negdje dolje ispod radara, ali došla je i s ambicijom.

"Vidim da se priča da nismo među favoritima, ali naravno da u našoj momčadi postoji žar i želja za pobjeđujemo. Dobro smo trenirali i vjerujem da smo spremni za jedan dobar turnir", kaže Šego.

Ima 33 na leđima, u zrelim je, možda i najboljim golmanskim godinama, djeluje odlučan u namjeri da dokaže da je svih ovih godina bio nepravedno odbačen i zanemaren. Krenuo je odlično, sa sjajnih 34 posto obrana, spreman da pokuša napasti i sam golmanski vrh na ovom "mundijalu". Uostalom, nema više ikona poput Omeyera i Šterbika, odustao je i naš Alilović, stiže neka druga nova, ekipa...

"Činjenica je da je došlo do određene smjene generacija na golu i bit će zanimljivo, kad se turnir zahukta, vidjeti kako će to izgledati, tko će se tu izdvojiti", kaže Šego.

Ne bi bilo loše da to budu, recimo, on i Stevanović, ali dobro, tek je počelo, puno je još posla pred našim rukometašima... Jednako kao što puno posla ima i jedan hotel u Međugorju, rodnome mjestu Marina Šege u vlasništvu njegove obitelji. Obiteljski biznis u punom smislu.

"Gradili smo hotel prethodne tri godine, a otvorili smo ga lani u petom mjesecu prošle. I ne radi se tu samo o vjerskom turizmu, Međugorje je kao stvoreno i za sportski turizam. Mjesto raste iz godine u godinu na turističkoj mapi, razvija se u svakom smislu, sportaši su ga već preplavili, i Dinamo je tu svake godine na pripremama, pa se nadam da će investicija biti uspješna", kaže Marin.

Kad sve ovo završi, Šego će odraditi još proljeće u Szegedu, a onda se preseliti na more. Od sljedeće sezone branit će za Montpellier, aktualnog prvaka Europe, živjet će u prekrasnom gradu, boriti se za sve najvažnije trofeje... Zvuči kao dosta dobar rasplet priče. Idealan bi bio, naravno, kad bi s Hrvatskom napravio nešto veliko na svom povratničkom turniru. Zaslužio je. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog onih 2814 dana...

Piše: Marko Vidalina

(Foto: Reuters)