Vlašić: Osjećam se kao u najboljim danima, i dok imam motivacije, letjet ću preko dva metra!

Na Svjetsko prvenstvo u Pekingu je Blanka doputovala sretna što joj se ukazala prilika da uopće nastupi u Ptičjem gnijezdu, u kojem je na Olimpijskim igrama sedam godina ranije osvojila srebro. A sedam godina kasnije, ponovila je isti uspjeh, podsjetila je na stare dane, iako se navuklo svega, ponajviše problemi s ozljedom Ahilove tetive. Sada je problematična desna noga, ali i to bi uskoro trebala biti prošlost.

Na Hanžeku srušena tri rekorda mitinga: Perković uvjerljiva, slavili Powell, Šubenkov i Gulyiev

„Putujem sada 11. u Irsku i bit ću tamo do 16. Tata je napravio program rada, što me podsjetilo me na onaj plan kad smo liječili lijevu nogu. Daj Bože da bude jednako uspješno Rekao je da će boljeti ali što je još četiri dana nakon svega ovoga. Dosta sam optimistična. Ne kažem da će biti dobro, ali znam da je ovo ispravan put. Napravili smo dijagnozu i radi se o istoj ozljedi kao i na lijevoj nozi“, kazala je Blanka, pojasnivši kako je novi zahvat neizbježan.

„To je takva konstitucija pete. Nakon 15 godina skakanja, Ahilovoj tetivi smeta nešto što joj prije nije smetalo. Sad ćemo pokušati malo prilagoditi tu kost da joj to ne smeta toliko. Ostalo je sve ok i koljeno me ne muči. Sada se samo moram više čuvati nego prije deset godina. A i pravo je čudo da sam se zadržala samo na jednoj bolesti. Obično se dogodi da ih se navuče još nekoliko ali osjećam se kao u svojim najboljim danima“, otkrila je hrvatska visašica.

Posebno se dobro osjećala u Pekingu, kada je to i sama najmanje očekivala.

„Dok sam skakala me nije boljelo i smatram da godine ne mogu biti jači faktor nego što može biti motivacija. Ona može brisati godine i ako budem imala dovoljno motivacije, mogu letjeti još dugo preko dva metra, sve dok Bog ne stavi nešto drugo na moj životni put. Dokle god mi je ovako čisti put i dokle god me ovako vodi, nema razloga da se predajem. Vidim da još uvijek u meni ima želje i volje“.

A kaže i kako posljednje četiri godine koliko se muči s ozljedom, prvo jedne pa druge noge, kao da je sada sve iza nje.

„Zaželjela sam se natjecanja i želim to nadoknaditi. Priželjkujem dugu sljedeću sezonu, koja će uključivati i dvoranu i da to bude jedna lijepa priča koja će završiti s Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru i ako Bog da, ovdje na Hanžeku“.

Na Hanžek je stigla sa svjetskim srebrom iz Pekinga.

„Još uvijek je sve svježe, tako da još uvijek uživam u tom osjećaju. Nakon toliko vremena ljudi primjećuju da sam puno mirnija, nestao je onaj grč. Teško je to objasniti jer u posljednje vrijeme nisam baš govorila kroz što smo prolazili, ali vjerujte da su to bile borbe ne na razini mjeseca, dana, nego sati. Od jutra do navečer pet puta bi promijenila raspoloženje ovisno kako me boli“.

Opisala je Blanka kroz što je sve prolazila posljednjih mjeseci.

„Kad vidim stol za masažu dobijem osip. Ujutro bi obavljala rehabilitacijske vježbe, pa terapije pa poslijepodne trening, pa opet terapije. Provela bi cijeli dan u dvorani. Doma bi samo jela. Kada bih uhvatila vremena otišla bi na misu. Prijatelji  su znali da je to moje stanje. Malo bi otišla na plažu ali nikoga nisam skoro viđala“.

A sve je to bilo s jednim ciljem.

„Znala sam da će mi kasnije biti žao ako ne učinimo sve da odemo u Peking. Zahvaljujem svom timu i svim koji su bili uz mene, ne samo svojom stručnom pomoći nego i podrškom. Svima sam redovito barem pet puta plakala na telefon od muke. Kad si ozlijeđen, stalno osluškuješ je li bol veća ili manja, je li danas bilo bolje ili lošije nego prošli tjedan“.

Zbog svega toga je nastup u Pekingu bio pod velikim upitnikom.

„Nervozna sam kad ne napravimo trenažni proces kako smo zacrtali, ali ja sam bila spremna na kompromis, samo da idemo tamo. Znala sam da će natjecanje donijeti skroz neke druge okolnosti i da ću tako moći iskoristiti ono što imam u nogama. No, bilo me je i strah da ću to ugroziti skakanjem prije odlaska u Peking, pa smo sve treninge podredili tome. Trenirala sam maksimalno na lijevu nogu koliko sam mogla, na desnoj čak nisam niti trčala. Jednostavno, baš sam bila spremna na kompromis“.

I to se pokazalo dobrim potezom.

„Onog trenutka kad sam poletjela, osjetila sam jedan mir u srcu i nije me napuštao do kraja natjecanja bez obzira što sam izvana bila dosta nervozna. Taj jedan dubinski mir mi je davao snagu svaki dan. Za razliku od natjecanja unazad četiri godine dok sam ozlijeđena na kojima sam ulazila sa stresom i jedva čekala da sve prođe jer sam znala da neću toliko uživati u natjecanju, ovdje nisam željela pobjeći od natjecanja i to mi je govorilo da sam na tragu nečega“.

Još jednom je ponovila Blanka kako je na skakalištu u Pekingu doživjela pravo čudo, baš zbog tih muka, terapija i bolova koje je prolazila na treninzima.

„To je stvarno predivno i opet ću reći da je to Božji poklon. Koliko god to ljudi nisu očekivali, nisam niti ja. Uvijek se nadaš dobrom rezultatu, ali na ovakav način i da ću se tako osjećati u zaletu, sa svakim skokom sve sigurnije, nisam očekivala. Kod svakog skoka sam se vraćala doma, nakon dva ili tri je bilo kao da se sve ove četiri godine nisu niti dogodile. Tako sam skakala i to mi je jako nedostajalo. Jako je teško objasniti ali je za mene svaki skok ove četiri godine bio muka, uključujući i na treningu, sve do Pekinga“.

U Kini se sve poklopilo.

 „Emotivno sam se ispraznila. Nisam ni shvatila koliko dugo sam držala dah dok ga nisam ispustila i počela disati. Zbog svega toga nisam ništa radila četiri dana, niti trening održavanja, ali sada slijedi povratak u stan i treninzima, vježbama regeneracije, pa rehabilitacija i polako ćemo priključivati ono što budemo mogli“.

Otkrila je Blanka i planove za dalje.

„Nadam se da ću u desetom mjesecu biti u punom pogonu jer se nećemo niti okrenuti, a drugi mjesec će već biti tu. Nadam se da ću odraditi dvoransku sezonu i da ćemo možda imati i miting u Splitu. To su nade i želje pa ćemo vidjeti“.

(Foto: Pixsell)