Trumpov zid je neosvojiv

Federer protiv Tsitsipasa na Australian Openu u nedjeljno jutro – može se prespavati. Tek je osmina finala, dobiva to Fedex, mislili smo.

Hrvatska protiv Brazila u rukometu mora se ispratiti jer 'dobili smo europske prvake, idemo po medalju', ali nije toliko bitna utakmica, mislili smo.

Lige 'petice' nedjeljom rade punom parom, ali osim Napolija i Lazija, realno, nema neke utakmice koja se mora pogledati, mislili smo, dok nije došao rasplet derbija između Saint-Etiennea i Lyona.

Finala konferencija u NFL-u svakako nisu svačija 'šalica čaja'. To smo znali jer nisu svi sportski hipsteri.

Ali finale Mastersa u snookeru – jednog od tri najveća turnira u tom… sportu(?) – nije se smjelo propustiti. Veliki Ronnie O'Sullivan kao još veći favorit stigao je prošle nedjelje u londonski Alexandra Palace, palaču koja je dobila ime po britanskoj kraljici s početka prošlog stoljeća, gdje se održava ovaj 'Grand Slam' turnir. Za Ronnieja ste, vjerujem, čuli i ako vam je snooker u životu značajan koliko saborskim zastupnicima znači oduzimanje riječi od strane predsjedavajućeg. Nimalo.

Majstor je to od 43 godine koji, među brojnim ostalima, drži rekord po osvojenim 'Triple Crown' turnirima koje – uz ovaj Masters u Londonu – još čine i UK Championship, s domaćinstvom u Yorku, te World Championship s rezidencijom u Sheffieldu. Ima ih 'The Rocket' 19 u svojoj riznici, jedan više od legendarnog Škota Stephena Hendrya.

Prema navedenim lokacijama jasno vam je da je riječ o sportu koji je izrazito koncentriran na Veliku Britaniju, a najbolji igrači dolaze upravo s tog otoka koji će krajem ožujka napustiti okrilje Europske unije (uz Sjevernu Irsku). Posljednjih godina i ovaj 'biljar za snobove' se otvorio svijetu, pa je tako trenutno 8. igrač svijeta Kinez, Ding Junhui, dok je 14. na svijetu Belgijac Luca Brecel na ovogodišnjem Mastersu šokirao branitelja naslova Marka Allena.

Da ne ulazimo preširoko u aktualno stanje cijelog sporta, vratimo se na nedjeljno finale. Miljenik publike O'Sullivan odigrao je vrlo dobar turnir, a kako je vrijeme odmicalo izgledao je sve uvjerljivije – padali su svjetski prvak iz 2015. godine Stuart Bingham, potom i Velšanin Ryan Day, a u polufinalu je svladao svog dobrog prijatelja Dinga, četverostrukog osvajača 'Triple Crown' turnira, koji – ruku na srce – ne igra na lanjskoj razini.

Sada, napokon, dolazimo do glavnog protagonista naše priče. Na megdan veteranu iz Essexa došao je 14 godina mlađi Judd Trump. Momak iz Bristola strpljivom je, ali ne i pretjerano briljantnom igrom pobijedio mladog Kyrena Wilsona, potom suparnikovim glavnim oružjem – odličnom igrom tzv. safety balla – skinuo skalp prvom igraču svijeta Marku Selbyu, da bi u festivalu promašaja u polufinalu bio mirnije ruke od Australca Neila Robertsona.

S obzirom na iskustvo i aktualnu formu, očekivala se sigurna pobjeda O'Sullivana, ali igra kakvu je pružio 29-godišnji Trump bila je na tako visokoj razini da i simpatizeri 'Rakete' nisu ostali ravnodušni. Projurio je kroz to finale kao period između dva jutarnja alarma. Ronnie se nije stigao ni 'otrijezniti' od prva dva framea (možemo ih nazvati setovima) u kojima nije uzeo ni bod, a već je bilo 4-0 što je do popodnevne stanke naraslo na nestvarnih 7-1 (finale se igra na 10 dobivenih, a prethodne runde na 6 dobivenih frameova). Koliko je god bio nervozan protiv Robertsona u polufinalu, toliko je ljevoruki 'As' bio staložen i samopouzdan protiv legende s kojim sada ima pozitivan omjer na velikim turnirima (4-3). Ono što ga je krasilo na ovom turniru, a što nismo navikli viđati kod njega, to je izrazito oprezan i pomalo defenzivan pristup.

Kakav je to sad defenzivan pristup u snookeru, zapitat ćete se vjerojatno, i teško da vam itko može zamjeriti. Za ovo je potreban poseban tekst, a bombardiranje s dva teksta o snookeru odjednom graničilo bi s ludošću. Stoga je najpametnije zadržati se na konceptu gorespomenutog safety balla. Svrha navedenog poteza jest 'sakriti' bijelu kuglu protivniku tako da mu bude onemogućeno da u sljedećem potezu dođe do željene, u pravilu crvene, kugle kojih ima najviše na stolu i koja donosi 1 bod. Ukoliko protivnik pri svom udarcu promaši crvenu kuglu, on je napravio foul, nakon čega vi dobivate bodove.

Anyhow, rekli bi Otočani, Trump je prema vlastitom priznanju ove zimske praznike mnogo vježbao s bratom upravo tu taktiku, ali nije oduvijek bio takav igrač kojemu je defenziva jača strana, a kamoli primarna opcija.

Još kao 14-godišnjak je srušio upravo O'Sullivanov tadašnji rekord kao najmlađi igrač koji je došao do maksimalnog broja bodova (147) u jednom frameu. Polako je ulazio u seniorsku konkurenciju, ali tek 2010. godine dolaskom u snooker agenciju Grove Leisure dolazi do njegovog strelovitog napretka. Te sezone je sa samo 21 godinom na leđima, Mr. Haircut – kako su ga posprdno tada nazvali poslovično cinični Englezi – došao do prvog finala Triple Crown turnira u Yorku, a godinu poslije osvojio svoj prvi takav na UK Championshipu u Sheffieldu.

Stil igre mu je bio sličan O'Sullivanovom – brze izmjene poteza bez predugog promišljanja te atraktivni i teški udarci preko cijelog stola bili su sastavni dio njegove igre. U sezoni 2011./12. stigao je do 9. mjesta, da bi sezonu nakon završio na 2. mjestu svjetske rang liste. Zanimljivo je da je sljedećih sezona uvijek bio unutar 8 najboljih igrača svijeta, ali nikada više nije osvojio Triple Crown turnir, iako je dolazio do finala. Od strane snooker publike i struke ocijenjen je nebrušenim čistim talentom – klimava usporedba mogla bi se povući s nogometašem Robinhom – a tome u korist išla je i činjenica što nije baš uvijek imao trenera, a znao je biti i poprilično svojeglav i prkosan. Tražio bi sukob i gdje nije bilo potrebe, pa je s vremenom izgubio naklonost publike. Osvajao je turnire manjeg značaja, njih 8, ali na velikima nikako nije uspijevao doći do naslova te je vjera u njegov potencijal sve više kopnula.

Nije za zafrkanciju taj Bristol, iako su brojni komičari došli upravo iz tog grada s jugozapada Engleske. Uz legendarnog Johna Cleesea koji je ovjekovječeni navijač Bristol Citya, taj grad je engleskom humoru podario i čestog suradnika Rickya Gervaisa, Stephena Merchanta, najpoznatijeg svjetskog grafitera Banksya, kao i Johna Challisa poznatog po utjelovljenju Boycieja iz 'Mućki'. Lučki je to grad koji je bio od značajne uloge za uvoz robova tijekom povijesti, a tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća postao je jednim od nositelja kontrakulturne scene koja se suprotstavljala, ali i koegzistirala s politički apatičnim mainstreamom.

Grad je to čiji duh je pomalo ušao i u Judda. Letargija i melankolija – činilo se od strane promatrača – zaposjeli su duh mladića koji, mislili smo, neće nikada ispuniti svoj potencijal. Baš poput trip hopa - žanra koji je nastao upravo u Trumpovom rodnom gradu i kojega su utjelovili lokalni pioniri Massive Attack i Portishead – uspon rijetko viđenog talenta djelovao je sporo, nikad dostižno, te ispunjeno melankolijom i sjetom na vremena kada je kao mladić obećavao grandioznu snooker karijeru.

„Dozlogrdili su mi porazi i gledanje drugih kako osvajaju te silne titule – Selbya koji je konstantno broj 1, veterana Marka Williamsa koji se ponovno vraća u formu i osvaja naslov u Sheffieldu i, naravno, Ronnieja“, rekao je Trump, dodavši: „Nadam se da je ovaj turnir točka zaokreta u mojoj karijeri“.

S obzirom na fantastične frameove u finalu i defenzivnu razinu koju je podigao na ovom Mastersu, možemo uistinu očekivati da Trump konačno dođe na svoje i u potpunosti ispuni dugo iščekivani potencijal. Treninge, koliko vam god smješno zvučao ovaj termin u kontekstu ovog… sporta(?), napokon je počeo shvaćati kao žrtvu koju mora podnijeti kako bi došao do vrha. S obzirom na dugu vječnost igrača snookera, još minimalno 10 godina vrhunske karijere može biti pred njim.

I dok je pod upitnikom gradnja zida u Sjedinjenim Američkim Državama na granici s Meksikom, koji namjerava izgraditi Juddov – politički trenutno izgubljeni – prezimenjak Donald, defanzivni zid bristolskog Trumpa proteklog je tjedna bio neosvojiv.

Piše: Ivan Grubišić

(Foto: Reuters)