Saračević: Lino je i sa 68 dovoljno svjež, bilo bi ga glupo micati, ali ova Hrvatska više nije među favoritima

Dok se nacija polako zagrijava za "rukometno doba godine", jer siječanj je vrijeme kad svi odjednom sve znaju i sve razumiju o sportu za kojeg tijekom godine, realno, mnoge nije previše briga, jedna hodajuća legenda hrvatskog rukometa živi u nekom sasvim drugom "modu".

"Iskreno, ne pratim previše što se događa oko naše reprezentacije. Vidim, naravno, ovako sa strane, preduboko sam u tome da bi mi promaknulo, ali važnije su mi neke druge stvari. Evo, baš smo se vratili s priprema u Rumunjskoj, igrali smo i neke utakmice, a sad ćemo se samo malo odmoriti oko blagdana, pa idemo dalje. Već 6. siječnja nam je prva utakmica u Kupu EHF-a, nema previše vremena za odmor", javio nam se Zlatko Saračević, trener rukometašica Podravke i čovjek čija se ljevica ne zaboravlja ni 20-ak godina nakon što je igračka karijera ispisala svoje posljednje stranice.

Uživa u aktualnom trenutku trenerske karijere, nakon epizode na klupi PPD Zagreba sreću i mir pronašao je u Koprivnici, gradu u kojem je ženski rukomet oduvijek bio broj jedan. I nema tog Slaven Belupa na ovom svijetu koji može promijeniti tu činjenicu...

"Stvarno je lijep osjećaj raditi u sredini koja odiše pozitivom. U klubu sam koji je posložen, koji ima ambiciju i dugoročan plan, koji se polako, stepenicu po stepenicu, vraća na pozicije na kojima je Podravci i mjesto. Sve je posloženo u svakom segmentu, a imamo i tu nevjerojatnu atmosferu u gradu, pa se događa da u utorak budu rasprodane ulaznice za utakmicu u nedjelju", oduševljen je 57-godišnji Sarač.

Njegova priča počela je 1961. u Banja Luci, gradu koji je kroz čuveni Borac puno toga dao hrvatskog rukometu. U Zagreb je stigao 1987., navukao dres tad jakog Medveščaka, pa od 1990. do 1997. promijenio četiri kluba u Francuskoj. U Zagreb, ali ovoga puta u klub toga imena, došao je kad mu je bilo već 36 godina. Tri sezone proveo je u najvećem hrvatskom klubu, sudjelovao je u onom šestome mjestu na EP-u u Hrvatskoj 2000., pa na još dvije godine, kao 39-godišnjak, otišao u mađarski Veszprem, gdje je ostao dvije godine. Karijeru je konačno završio 2003. u dresu Zameta, tad je imao već 42 godine...

I osim gomile uspjeha, medalje i trofeja, ostale su mu dvije velike vrijednosti iz igrače karijere. Naime, engleski jezik nikad nije uspio naučiti, ali zato tečno govori francuski i mađarski!

"Kako ne, pa ja sam u Mađarskoj čak i gostovao u televizijskim emisijama uživo. Je, jezik je težak, ali naučiš ga, evo i danas ga mogu itekako koristiti, pogotovo kad se priča o rukometu", ispričao nam je Sarač jednom prilikom, nakon što smo ga u čudu gledali kako s čovjekom priča na nekom čudnom jeziku.

I još nešto... Godinama su ga mnogi zvali da ih poveže s Irfanom Smajlagićem, s kojim je Sarač činio čudesan ljevoruki tandem u reprezentaciji. Ima logike, tko ih je gledao na terenu, lako je mogao zaključiti da su oni i više od suigrača. Međutim...

"Ne znam zašto me svi pitaju za njegov broj, pa ja se s čovjekom uopće ne čujem. Nismo mi u lošim odnosima, dapače, ali ne mogu reći da smo veliki prijatelji. Igrali smo zajedno, dobro se slagali na terenu, ali to je zapravo sve", još je jedna od njegovih pamtljivih priča iz karijere za sportske almanahe.

Kako je kasno završio karijeru, relativno kasno se bacio i u trenerske vode, ali i tu je stigao napraviti neke lijepe stvari, surađivati s velikim trenerima... Primjerice, s Linom Červarom, koji će od 10. siječnja povesti reprezentaciju u novi izazov.

"Linu Červara izrazito cijenim kao trenera i mislim da bi najgluplja odluka bila da ga se makne s mjesta izbornika. Riječ je o stvarno velikom treneru, čovjeku koji je u rukometu 24 sata na dan i vjerujem da je najbolji izbor za mjesto izbornika", kazao je Saračević, koji je prošle godine, na Euru u Hrvatskoj, bio u Červarovu stožeru.

"Iznimna mi je čast što sam mu mogao biti pomoćnik, jer to je čovjek od kojeg sam jako puno mogao naučiti. Da, ima 68 godina, znam da mnogi u tim godinama više nisu u naponu snage, ali to i jest njegova kvaliteta. On je svjež, stalno ima nove ideje i vizije, i dalje ima glad za pobjeđivanjem, a to je ipak najvažnije. Pa taj čovjek zna valjda svakog rukometaša u Europi! I zato kažem da godine nisu presudne, može i trener od 40 godina imati zastarjele metode rada, sve je to od čovjeka do čovjeka", vjeruje Saračević.

U Lina, dakle, ima povjerenja, ali na momčad koju će Červar povesti u Dansku i Njemačku gleda bez euforije. I, dojam je, vrlo realno.

"Kad je riječ o favoritima na ovom SP-u, rekao bih da će u toj kategoriji svakako biti Francuzi, bez obzira na to što će biti bez Nikole Karabatića. Oni imaju toliko igrača, tako dobar sustav, da će i bez njega biti silno jaki. Španjolci su lani bili iznenađenje, uostalom njih se stalno nekako osporava, ali dokazali su da mogu jako puno. Meni se jako sviđaju i Nijemci, vjerujem da i oni mogu puno na svom terenu, a tu su i Šveđani te, naravno, Danci, također domaćini. I to je, čini mi se, taj neki najuži krug favorita", kaže Sarač.

Hrvatska, dakle, u taj krug više ne spada.

"Ja mislim da ne. Ne kažem da nije moguće da napravimo velike stvari, imamo mi kvalitetu, ali osobno ne mislim da smo među četiri, pet favorita", izrekao je Sarač tezu koja će mnogim ljubiteljima rukometa možda biti i pomalo bolna, ali argumenti kažu da itekako drži vodu.

"Veliki problem je taj lijevi vanjski. Mamić je ozlijeđen, Mandalinić također, a Slišković više nije igrač kakav je nekad bio. I tu ostajemo na Bičaniću i mladom Jaganjcu", analizira Saračević.

Puno se pričalo o tom Jaganjcu u posljednje vrijeme, toliko da je i velikom gazdi Zoranu Gopcu to pomalo počelo ići na živce, ali i za to postoje razlozi.

"Dečko je u Metalurgu, ali i sad u Nexeu, pokazao da ima kvalitetu, sad mu jedino možemo dati šansu. Je, mlad je, ima svojih nedostataka, ali nema tog igrača koji se rodio iskusan. To će doći s vremenom, a u ovom trenutku činjenica je jedino da Halil ima igračku vrijednost", kazao je Zlatko.

U rukometnim krugovima krenule su i priče kako mu baš i nije bilo pametno odabrati Nexe umjesto Zagreba, kako bi mu se to moglo vratiti kao bumerang u svijetu poput hrvatskog rukometnog...

"Ma neeeee... Ne vjerujem da se to može dogoditi, kvragu sve ako to može imati utjecaja. Nismo mi baš toliko bogati igračima da se tek tako možemo odricati pojedinaca, tako da vjerujem da će tu sve biti u redu. Uostalom, sigurno je imao svoje razloge za takvu odluku. Nexe je ozbiljan klub, s velikim ambicijama, igra Kup EHF-a, i to je sredina u kojoj Jaganjac sigurno može napredovati", govori Saračević.

Hrvatski muški rukomet, dakle, nije više sam vrh, no njega u ovom trenutku više okupira misao kako da ženski ode prema naprijed, kako da se cure barem približe onome što su dečki godinama bili. Sami vrh.

"U ovom trenutku o tome je teško razmišljati, jer posljednja iskustva pokazala su da cure nisu konkurentne najboljim ekipama svijeta, ali treba biti strpljiv. I raditi, raditi, raditi... Vjerujem da je ovo što mi radimo s Podravkom dobar put, budući da se nakon ovosezonskih rezultata značajno povećao broj djevojčica koje žele igrati rukomet, no moramo znati da ništa ne ide preko noći. Pred nama je puno rada da bismo došli tamo gdje želimo biti. Evo, mi smo već priključili četiri juniorke prvoj momčadi - Tenu Petiku, Elenu Popović, Leu Franušić i Luciju Janbrašić - cilj je da vide i osjete kako je igrati na toj razini. I vjerujem da je to pravi put", zaključio je legendarni Sarač.

(Foto: Pixsell)