Rafa Nadal, Imperator na zemlji

Moderni sport napreduje iz godine u godinu krupnim koracima. Trenažni procesi, suplementacija pa čak i način odmora se mijenja praktički svakih nekoliko godina. Nezahvalno je generalizirati, ali današnji sport je brži, eksplozivniji ili agilniji, kako hoćete, nego što je bio prije 40 ili 50 godina.

Ali jedna stvar koja se u javnosti često zanemaruje, a koju i treneri i sportaši često podvlače kao ključnu je – psiha. Igrač napucan samopouzdanjem samo na račun toga u startu ima nekoliko postotaka više šanse za pobjedu ili bolju izvedbu od onog kojemu nedostaje vjere u svoje mogućnosti.

A kada svojim samopouzdanjem i izvedbama postignete to da se protivniku ledi krv u žilama i prije nego je zakoračio u sportsku arenu, onda ste već napravili dobar dio posla. Ovako iz glave, teško je pronaći previše takvih primjera. To je primjerice svojim protivnicima radio Mike Tyson na svom vrhuncu, to je Michael Jordan radio u NBA finalima, danas to radi madridski Real u Ligi prvaka, kao što to radi i Rafa Nadal na šljaci.

Kada potonji onako odlučno krene u svoj karakteristični sprint prema osnovnoj liniji uoči prvog poena, čovjeku s druge strane terena ne može biti svejedno. Svjestan je Rafin protivnik da ga čeka teška patnja, bombardiranje s osnovne linije i beskonačni poeni. Koliko god jako i precizno udarali, ta loptica vam se svejedno nekako vrati pod noge. Pomalo depresivno. A opet umjetnički briljantno. John McEnroe će Rafinu igru usporediti s Picassom i kistom rukama.

Svjestan je svega toga bio i svjetski broj jedan, Novak Đoković. Kako je to precizno detektirao njegov trener Goran Ivanišević - Novak je u četvrtfinalu ostavljao dojam čovjeka koji nije vjerovao u sebe, svoje mogućnosti ili pobjedu, na koncu nije toliko ni bitno. Jer Španjolac s druge strane terena nije posumnjao u sebe niti jednom.

Kralj i dalje vlada pariškom zemljom: Dominantni Nadal u Roland Garrosu stigao do 22. Grand Slam naslova!

I zbog toga je upravo postao osvajač 22. Grand Slama. U svom dvorištu, na Philippe Chatrieru gdje je odigrao tko zna koliko mečeva. Nema šanse da niti on zna točnu brojku. A jednom kada bi došao do finala, onda nije gubio. Nikada. Tako ni sada protiv sjajnog Norvežanina Caspera Ruuda. Koji mu, istini za volju, nije olakšao posao. Ali i on, bez obzira što se u karijeri nije previše puta sretao s Rafom, je osjetio što to znači igrati protiv Španjolca na pariškoj zemlji. Kada iznova morate osvajati poen koji ste prema svim zakonima tenisa i fizike već morali dobiti.

Dva breaka je zabilježio Ruud u prva dva seta i oba puta bi Rafa napravio re-break već u idućem gemu, kada je norveški tenisač trebao svojim srevisom potvrditi prednost. Ali nije išlo. Ruka se malo stisnula, loptica postala kraća, a Rafa bi nanjušio strah, naoštrio bekende i forhende i uporno se vraćao. Uz stisak šake nakon osvojenih poena. I 11 dobivenih gemova zaredom. Za 14. naslov na Roland Garrosu i novo ispisivanje povijesti. I novi odmak od Đokovića i Rogera Federera. Tko je najbolji? Konsenzus oko tog pitanja nikada neće biti jednoglasan, ali broj Grand Slamova ide u prilog Španjolcu.

Kose na glavi je sve manje, bore se jasno ocrtavaju na njegovom licu, a i izgubio je i ponešto na brzini, što je logično s obzirom na godinu proizvodnje. Ali način na koji Rafa igra je nevjerojatan.

„Ne znam što će se dogoditi u budućnosti, ali nastavit ću se boriti“, rekao je 36-godišnjak i tako odbacio glasine da će se umiroviti. I doista bi bila šteta više ga ne gledati na terenu. Ali ta brutalna ozljeda stopala ga jako muči. Stoga je jasno da je kraj blizu.

Ali „Roi“ ili možda prikladnije „Empereur“ je i dalje „živ“, uživajmo dok još možemo.