A. LesičkiMarko Martinjak za Germanijak: "Moji su nervozni, ja sam kao na maturalcu"
Vrijeme Čitanja: 8min | čet. 12.11.26. | 11:44
Razgovarali smo u Londonu s hrvatskim borcem uoči obrane svjetske titule u boksu bez rukavica.
Kada si u Londonu, moraš vidjeti kralja. Bio bi red. Mi smo, doduše, tražili Cara. I nismo ga pronašli u Buckinghamskoj palači, gdje se za takve susrete ionako treba najaviti, nego na East Endu. U istočnom Londonu, među uspomenama na dokove, radničke šake i osebujni cockney. U kraju u kojem povijest ne miriše na kraljevski parfem, nego na znoj. I gdje turističkim pričama još šetaju Jack Trbosjek i sjene Whitechapela.
“I braća Kray” – dopunio nas je Marko Martinjak.
Čovjek očito poznaje lokalnu povijest. Uostalom, London mu je domaći teren. Nokauter iz Dubrave ovdje je već ostavljao nokaute u ringu. U subotu ga čeka domaći borac Matty Askin i nova obrana svjetske titule u boksu bez rukavica.
Dok razgovaramo u hotelu, Martinjak djeluje kao da je došao po još jedan dobar londonski vikend, a ne pred čovjeka koji mu namjerava uzeti pojas. Iz njega izlazi toliko energije da bi hotelski upravitelj mogao razmisliti o uštedi na grijanju.
“Takav sam uvijek. Kako ljudi idu na kavu, tako ja idem u ring. Mjesecima sam se spremao za ovo, imao sam tri odgađanja meča zbog stvari koje su mi se dogodile u privatnom životu, svi znamo kojih. London poznajem kao Zagreb, imao sam ovdje već nekoliko mečeva. Moji su svi nervozni, a ja sam kao na maturalcu” – smije se Martinjak.
U tom trenutku prilazi Matty Askin. Stisak ruke, zagrljaj, nekoliko riječi. Susret dvojice kolega u hotelskom predvorju. Tko bi rekao da su se dan ranije gledali preko nišana i da će u subotu jedan drugome pokušati pokvariti večer.
“Kod mene na pressicama nikada nije bilo ničega osim uzajamnog poštovanja. Jučer smo se družili, odradili face-off. Pitam ga čemu vrijeđanje, a on kaže da napravimo hype. Ma što imamo prodavati? Tebi dolaze tvoji iz Blackpoola, meni moji iz Hrvatske. Jedno je potegnuti od tamo, a drugo s jednog kraja Europe na drugi. A ovdje su cijene abnormalne. Rekao sam im da malo mijenjaju te gradove, zašto smo stalno ovdje?”
Marko Martinjak i Matty Askin. FOTO: Alen Lesicki/GermanijakCar, dakle, nema primjedbi na prijestolnicu. Osim na cjenik.
Iz Hrvatske stiže ozbiljna delegacija. Vinkovci, Velika Gorica, Relota i dečki iz Klemm osiguranja, društvo iz Zagreba, Splita i Rijeke. Mala gostujuća tribina, dovoljno velika da se u Londonu čuje i ponešto osim engleskoga.
"Bit će dobra priča. Pjevanje, atmosfera… Jedva čekam”.
Podsjećamo ga da je pauza ipak bila duga. U sportu u kojem se živi od refleksa, mjeseci nisu baš sitniš.
“Imao sam i jednu dužu, od pet godina” – nasmijao se.
Rečenica je ostala nakratko među nama, bez potrebe da joj se dodaje fusnota.
“Vratio sam se tada i u trećoj rundi nokautirao Chada Kellyja, koji je do tog meča bio neporažen. Ja sam stalno u dvorani, a kada uđemo u trening kamp onda polako dižemo sve do borbe”.
Kod Martinjaka očito nije problem ponovno upaliti motor. Važnije je provjeriti tko stoji ispred njega kada ubaci u brzinu. A Askin nije slučajni prolaznik kojeg su organizatori zaustavili pred dvoranom.
“Školovani boksač. Prvak Engleske i Velike Britanije. Imao je 23 pobjede i četiri poraza, a gubio je od ljudi koji su bili krema boksa. Ali stalno ponavljam: ovo nije profesionalni boks, ovdje su druge šeme. Meni je ovo 17. meč, njemu drugi. Da nije bilo te pauze, imao bih ih više od trideset”.
Govori bez povišenog tona i prilično mirno objašnjava odnose u svojem dvorištu.
“Brzo se adaptiram. Čim uđem u ring, osjetim energiju borca s druge strane. Ulazi sa mnom u veliki rizik. Ja sam ovdje jedan jedini, ovo je moje kraljevstvo i ne dam ga nikome. Bog mi je dao talent da budem dobar u bare-knuckleu. Nije mi dao da budem glazbenik jer bih onda bio pjevač Beatlesa ili Stonesa, što se kaže. Vrhunski je borac, ali ovo je moj teren”.
Dobro je da je izabrao ring. Za Beatlese bi zakasnio, a Stonesi se ionako teško odriču radnog mjesta. Dok pričamo, razgovor svako malo presiječe nečiji pozdrav. Stisak ruke, osmijeh, kratko zaustavljanje. Martinjak uživa u pažnji, ali do nje nije stigao prečicom. Bilo je tu mnogo stepenica i ponekog povratka u prizemlje.
Zato ga pitamo kako objasniti toliku razliku između njegove karijere u klasičnom boksu i ove u kojoj se rukavice ostavljaju u svlačionici.
“Kada sam bio u boksu, radio sam sve i svašta. Profesionalni mečevi služili su mi da uzmem neki novac koji mi je dobro došao. Plaće su bile male, imam dvije kćeri i trebalo je prehraniti obitelj. Ali to iskustvo pomoglo mi je da se izgradim u bare-knuckle borca. Imao sam svoj put, daleko sam stigao na njemu, ali tek sam se zagrijao”.
Nekad je, kaže, odlazio u ring po novac potreban obitelji. Danas odlazi braniti kraljevstvo. Između tih dviju rečenica stala je cijela karijera. Za subotu priprema i odjeću primjerenu tituli. Ako već u London dolazi Car, ne može baš izići u običnoj odori…
"Uvijek imam posebno izrađene komplete za borbu. Kako mi je nadimak Car svjetskog bare-knucklea, jedna gospođa napravila mi je komplet rimskog cara. Imam i dres Vukovara koji ću nositi ispod i ponosno ga istaknuti nakon što pobijedim. U čast grada heroja”.
O mogućnosti drukčijeg raspleta govori otprilike koliko i londonski hotelijeri o snižavanju cijena. Nakon Londona dolazi Samobor. Martinjak najavljuje nastup na CFL-ovoj priredbi, a taj će izlazak imati i obiteljsku posvetu.
“Siguran sam da će u subotu sve proći dobro, a onda sam na CFL-ovu eventu. Nastupit ću na svoj rođendan, a kako je mami rođendan dan ranije, njoj ću posvetiti nastup.
Navijači iz Belišća s Markom Martinjakom. FOTO: Alen Lesicki/GermanijakNeki majci kupe cvijeće. Marko, eto, rezervira ring. Sve se češće spominje i mogućnost njegova dolaska u FNC. Bi li se vidio u toj priči?
“Pa vidim se tamo, zašto ne? Ako dolaze stariji boksači, zašto ne bih ja? Cijenim sebe i znam koliko vrijedim. Svi se mi borimo za novac, ne za kokice. Na Draženu je da se dogovori s mojim menadžerom, da sjednu i vide što se i kako može napraviti. Otvoren sam jer znam da su hrvatska i regionalna publika željne mojih nastupa. Vidjet ćete u Samoboru, vrhunski je fight card. Pozivam ljude da dođu i podrže mladu organizaciju koja brzo raste”.
Tu završava romantika, a počinje računovodstvo. Pojas je lijep, pljesak godi, ali ni jedno ni drugo ne prolazi na blagajni. Može li danas dobro živjeti od ovog sporta?
“Da! Imam dobar ugovor, imam sponzore kojima zahvaljujem što me prate i što nisu odustali od mene. Zdrava se priča ovdje vrti. Riješit ćemo i taj incident koji sam imao i idemo dalje. Želja mi je osigurati si stan i jednu dvoranu. Ne nužno u Zagrebu, gledam prema Samoboru. Brzo raste taj grad, Petrak i Žaja su mi tamo… Idemo napraviti jednu dobru priču jer viziju imamo”.
Na početku razgovora kraljevstvo, na kraju stan i dvorana. Prilično razuman imovinski karton za jednog Cara. Buckinghamsku palaču ovaj smo put preskočili. Na East Endu pronašli smo čovjeka koji se na obranu svjetskog naslova sprema kao na maturalac, a o budućnosti razmišlja vrlo prizemno: vlastiti ključ, vlastita dvorana i mjesto na kojem će svojim iskustvom i znanjem odgajati buduće šampione.
Prije toga, u subotu, treba dočekati Askina. Gostu će, kaže, pružiti ruku.
Jer, pojas mu ne namjerava dati.