Kad poraz nije opcija: Rusija je na igrama kažnjena neutralnom zastavom

“Nose li Rusi etiketu varalica?” Započeo je jedan od novinara nakon sjajne pobjede Danila Medvjedova u osmini finala Olimpijskog turnira u Tokiju. Danilo, inače mirne i staložene naravi, čovjek koji turnirske naslove najčešće slavi “tipkajući po mobitelu”, prvo nije čuo pitanje, a kada je novinar sve ponovio, pogubio je kompas. “Sram vas može biti” odbrusio je ruski as i kako tvrde strani mediji, po prvi put napustio intervju u svojoj karijeri.

Službeno, Rusi na ovim igrama predstavljaju sami sebe, bez zastave i obilježja Rusije. Nakon velike istrage međunarodne anti-doping agencije (u nastavku WADA) sportska velesila je dobila višegodišnju zabranu nastupa na igrama pod svojom zastavom. Kasnije će se pokazati kako je ta zabrana u principu nepostojeća, no i to je bilo dovoljno da Medvjedov ode od novinara uz opasku “srami se”.

Pitanje Rusije na Olimpijskim igrama i nastupa pod neutralnom zastavom, svakako su tabu teme među 330 olimpijaca koji su ove godine doputovali u Tokio pod stijegom “Ruskog olimpijskog odbora”. Premda Rusija ima podulju povijest doping skandala među svojim sportašima, ova priča, koja će se nastaviti sve do Pariza 2024. godine, ima zaokret.

Kako će se kasnije ispostaviti u Oscarom nagrađenom dokumentarcu “Icarus”, .uz pomoć Grigoryja Rodchenka, čelnika ruske anti-dopinške agencije, raspleteno je klupko velike akcije prikrivanja testova urina u Rusiji.

Priča je pomalo bizarna. Bryan Fogel je posve slučajno otvorio novinarski “jackpot”. Isprva je zamislio snimiti film o tome kako prevariti doping kontrolu i uspješno se plasirati na amatersku biciklističku utrku. Na kraju je uz pomoć “zviždača” raskrinkao možda i najveći doping skandal otkako se provode testiranja nad profesionalnim sportašima.

Kao nekadašnji član njihove antidopinške agencije, Rodchenko je iz čista mira, usred procesa snimanja onoga što je trebao biti “mali dokumentarac o dopingu” priznao kako je agencija koju je vodio, uz potporu ruske vlade, lažirala preko tisuću rezultata analize mokraće, sve kako bi domaći sportaši imali prednost pred drugima na Olimpijskim igrama. I zimskim I ljetnim. Naime, Rusija je teško podnijela “debakl” iz Vancouvera, samo 15 medalja (tri zlata) i razočaravajuće 11. mjesto prema ukupnom poretku zemalja. Za sportsku velesilu poput Rusije - premalo.

Na idućim igrama u Sochiju 2014. godine, Rusija je pomela konkurenciju s ukupno 30 medalja, od kojih čak 11 zlatnih. Kako se ispostavilo u velikoj istrazi koju je provela WADA, ruski “tim” je lažirao, točnije mijenjao uzroke mokraće kako bi njihovi sportaši na papiru ispali “čisti.”

Kako je kasnije naglasio predsjednik WADA-e Craig Reedie, u pojašnjenju nakon izrečene kazne zabrane nastupa pod svojom zastavom na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu, “Rusija je zastranila od čistog sporta”. Prevedeno, nakon inicijalne četvorogodišnje i kazne i naknadnog smanjivanja na dvije, Rusi će se sve do idućih igara u Parizu 2024. godine, natjecati pod neutralnom zastavu uz neobično ime Ruskog Olimpijskog Odbora (u nastavku ROC).

Premda je Icarus na slikovit način posve slučajno razotkrio veliki doping skandal, Rusija uživa ravnopravni status na igrama. Primjerice, u Tokiju brojimo više ruskih predstavnika nego u Riju. Isto tako, nitko se ne obazire na upute MOO-a o suzdržavanju od korištenja punog imena skraćenice ROC. Riječ Rusija se itekako spominje u prijenosima, što od komentatora, što od službenog spikera koji uredno na tri jezika (francuski, engleski, japanski) izgovaraju njihovo ime uz dodatak da se radi o “olimpijskom odboru”. Što god to značilo.

Jasno, na ovim igrama pravo nastupa imaju svi ruski sportaši koji su se pokazali “čistima” u moru kontaminiranih i kasnije zamijenjenih uzoraka mokraće.

No, ne bi bilo fer zaboraviti na onu drugu stranu medalje. Vratimo se malo u prošlost. Godina je bila 1988., svi su čekali finalnu utrku na 100m za muškarce. Glavni favoriti za zlato, Carl Lewis i Ben Johnson.

Redom olimpijski i svjetski prvaci su pružili tog popodneva 10 sekundi za pamćenje. Kanađanin Johnson je bio brz poput strijele. 9.79 za olimpijsko zlato i novi svjetski rekord. San svakog sportaša i veliki iskorak Kanade u svijetu atletike. Nepobjedivi Amerikanac Lewis je - izgubio.

No ne zadugo. Samo tri dana od trke, Međunarodni olimpijski odbor je oduzeo zlato Johnsonu zbog nedozvoljene razine Stanozolola u krvi. Novi pobjednik bio je Carl Lewis.

15 godina kasnije, u dokumentarcu “Ben Johnson: A Hero Disgraced”, nove informacije i nova sumnja u opravdanost Lewisova zlata, i općenito te finalne utrke. U njemu se iznose šokantni podaci kako je čak 80% atletičara u finalu atletskih disciplina na tim igrama u svom tijelu imalo tragove korištenja raznih profila nedozvoljenih supstanci, no samo su neki od njih kažnjeni.

Lewis je, kako se kasnije pokazalo, također bio pozitivan na manje količine nedozvoljenih sredstava poput Efedrina, no njemu je pravo nastupa ostalo netaknuto.

Tokyo na ovim igrama provodi do sad najstrože kontrole, no ni oni ne mogu odraditi taj posao bez pogreške. Tehnologije se podjednako efikasno razvijaju s obje strane, i sportaši su zasad “korak ispred” kontrolora. Povijest Olimpijskih igara je ispisana uz zamršen odnos teško izgovorljivih pojmova koji plešu u tijelima sportaša, tjerajući njihov organizam na brže, više i bolje performanse.

Na kraju dana, problem dopinga kod sportaša je sve samo ne zaustavljen. Ako je ovakva kazna Rusiji “poruka” o neisplativosti korištenja dopinga, nije uspješna. Rusi se prešetavaju u trenirkama koje samo grb dijeli od originalnog izgleda, a njihova kratica ROC je više puta iščitana u potpunosti, unatoč jasnim uputama MOO-a da se takvo što ne radi.Uostalom, u nedavnom prijenosu na HRT-u, u kasni noćni sat, komentator je mrtvo-hladno izjavio “nastupa i Ruski Olimpijski Odbor, točnije Rusija, nazovimo stvari svojim pravim imenom”.

Neki su očito predoslovno shvatili krilaticu “brže, više, jače”. Medalje su preprivlačan suvenir velikim nacijama, koje, još tamo od Hladnog rata, bildaju mišiće pred svojim protivnicima. Prvo su oni stariji pratili šahovski rat Bobbyja Fishera i Borisa Spasskog u Reykjaviku, a potom su došli steroidi i ostala pomagala. U ratu, ljubavi i igrama - nema pravila.