Zubato sunce, fritule, djeca s bubnjevima i – Omonia! Rijeka je i dalje 'one man show', Rudeš ima pravo biti nezadovoljan

U oko nam je, i to ne u VIP loži, nego na tribini, odmah pokraj dvojice stasitih navijača Omonije koji su na ovaj ogled došli nakon što su u četvrtak gledali uvjerljivu pobjedu svoje momčadi u Celju (3-0), upao i nekadašnji član šampionske generacije Rijeke Ante Kulušić. Nakon odlaska s Kvarnera skrasio se u Turskoj i Moldovi, a već je nekoliko godina u igračkoj mirovini. Koliko je Rijeka bila moćna prije desetak godina možda najbolje otkriva upravo Kulušić, koji je tada imao ulogu rotacijskog igrača, dok bi danas netko njegove kvalitete vjerojatno bio 'zabetoniran' u udarnih 11.

Utakmica je bila takva da smo gotovo jednaku pažnju posvetili onome na terenu i onome oko njega. Djeca su se zabavljala već spomenutim bubnjem i fritulama, bijeg zubatog sunca tjerao nas je da svakih pet minuta pogledamo prema semaforu i zapitamo se 'koliko još', dok je društvo s Cipra bilo nemoguće ne primijetiti jer su nakon svakog pogotka ustajali i sa šalom svojeg kluba pokušavali uhvatiti što bolju fotografiju. Na terenu je u prvom dijelu uvjerljivo najbolji igrač bio Emanuel Vignato. I to ne samo zbog pogotka. Talijan je igrao dobro, ulazio u sredinu, bio raspoložen za suradnju, a k tome je pripremio i stopostotnu priliku za Tonija Fruka. Pamtimo mu i jednu minijaturu tik uz aut-liniju, potez zbog kojeg se čovjek mogao zapitati koliko je sati proveo proučavajući Ronaldinha na YouTubeu. Jer taj sitni vez bio je zaista sjajan, onaj zbog kojeg se na trenutak zaboravi i hladnoća i bubanj i činjenica da je petak predvečer. U nastavku je, da ne ostane sve na pohvalama, Talijan odigrao znatno lošije. Donosio je neke pogrešne odluke, zapisali smo mu i tri netočna dodavanja, baš kao i ozbiljnu 'frku' koju je zakuhao jednom pogreškom. Husić je, doduše, sve spasio, s tim da je sreća što je tu situaciju išao čistiti lijevom nogom. Jer, da je desnom... Bolje je možda i ne zamišljati.

Matjaž Kek je prije nekoliko tjedana, možda od toga sada već ima i mjesec dana, rekao da Rijeka nije one-man show. I sve je to u redu, lijepo zvuči, momčadski, kolektivno, baš onako kako treneri vole govoriti kada ih netko pita o pojedincu, ali... To baš i nije tako. Toni Fruk ovog je petka, po tko zna koji put, jednostavno odskakao na terenu. Bio je gotovo strano tijelo, nogometaš koji u pojedinim trenucima kao da igra neku drugu utakmicu od ostalih. One-man show još jednom. Kako se vraćao nakon ozljede, u početku se malo mučio, imao je jednu lošu odluku u 25. minuti, baš kao i promašeni 'zicer' kojim je Rijeka mogla otići na 2-0. Pogodio je i vratnicu sjajnim udarcem, ali kao da mu je dosta toga olakšalo što je upravo nakon njegova kratkog dodavanja Vignato u ranoj fazi utakmice zabio za vodstvo. U nastavku je Fruk bio bolji, premda je Rijeka i dalje igrala na mahove, a samo se još jednom potvrdilo da bez njega momčad s Kvarnera teško može sama sebi stvoriti nešto konkretno. Pogodak iz slobodnog udarca bio je čaroban, vrijedan toga da čovjek petak predvečer provede u Turopolju, čak i uz sve popratne sadržaje koje nije naručio. Ne znamo jesu li klinci iz omladinske škole Rudeša bili zadovoljni utakmicom i fritulama, ali onaj slobodni udarac bio je – savršen. Majstorija nad majstorijama. Pogodak zbog kojeg se na trenutak prestane razmišljati o svemu ostalom i samo se prizna da je čovjek koji ga je izveo jednostavno – majstor.

Ono što ne da nije bilo savršeno, nego je bilo ispod svake razine, jest suđenje. Žao nam je što to moramo naglašavati, mladom osječkom arbitru Škobiću bila je ovo tek četvrta HNL utakmica u karijeri, ali dojam je da je ipak malo prerano dobio priliku na prvoligaškoj sceni. Kao prvo, dvije krucijalne pogreške bile su nedosuđivanje crvenog kartona Paviću i procjena da je prekršaj Celjaka dovoljno grub za isključenje. Jer samo je grubost mogla biti razlog za crveni karton, budući da Celjak nije bio posljednji igrač obrane. Osim toga, svirao je nekoliko prekršaja gostiju u napadu, takvih da su se i Riječani čudili što je točno pjesnik htio reći. A kada se nogometaši iznenade odlukom koja ide njima u korist, onda je možda vrijeme da se čovjek zapita je li baš sve napravio kako treba. Naravno da je nakon utakmice Alen Peternac bio bijesan, i teško mu je bilo zamjeriti, jer da bi njegova momčad pobijedila Rijeku, moralo se poklopiti nekoliko stvari, a uz ovakve sudačke procjene taj je posao postao još teži. Rudešu palac gore za dojam, borbu, ideju u nastavku i nekoliko lijepo odigranih nogometnih akcija, Rijeci palac gore za rezultat, a Škobiću... Palac dolje. Za ono što smo od njega vidjeli ovog petka. I pritom nije problem što je mlad i neiskusan, jer svi negdje moraju početi, problem je kada se nakon utakmice o sucu govori više nego što bi se trebalo, a pogotovo kada za to postoje vrlo konkretni razlozi.

Riječanima sada slijede nova dva gostovanja, prvo protiv Karlovca u Kupu, a potom i ogled s Dinamom u Maksimiru. Igor Pamić oduvijek je imao poseban motiv kada je igrao protiv Riječana i tako će sigurno biti i sada, dok će susret s Dinamom Rijeci, zapravo, dati odgovore na mnoga pitanja. Dinamu također. Nije Rijeka ovog petka bila savršena, premda je Kek jasno pojasnio da nije ni morala biti. Jedino što je morala bilo je vratiti se kući s tri boda i u tome je uspjela. A u nogometu, koliko god mi voljeli raspravljati o dojmu, estetici i tome tko je koliko zaslužio, bodovi se ipak ne dodjeljuju za umjetnički dojam. Rudeš? Ne smije mu se dogoditi da potone, jer protiv Rijeke svakako je bilo stvari za koje se može uhvatiti i na kojima može graditi. Na njegovu žalost, ovog puta osjetio je onu drugu stranu medalje. Rijeka je 'ružno pobijedila', Rudeš 'lijepo izgubio', a i jednima i drugima možda bi najpametnije bilo da ovaj ogled što prije – zaborave.