ZORAN ČUTURA: Ima li uopće asa u rukavu?

Sjećate li se termina 'generacija 92''? Da, naravno, 'na prvu' se to odnosi na generaciju košarkaša koja je osvojila olimpijsko srebro 92' u Barceloni, ali sam želio podsjetiti na jednu njihovu drugu akciju. Dakle, 05' je nešto proširena generacija 92' izašla u javnost sa željom da se netko i nešto promijeni u Hrvatskom košarkaškom Savezu, u prvom redu imajući na umu tadašnjeg predsjednika Saveza Danka Radića. Jest, Danko je kontrolirao Savez čvrstim stiskom, u tom je trenutku njegova vladavina – što u ulozi 'sive eminencije', što u ulozi formalno prvog čovjeka organizacije – trajala već deset godina. Iako nisam član te generacije, bio sam pozvan na sastanak, naravno da sam se solidarizirao s kolegama koji su željeli promjene, ali sam ih – bitno iskusniji i upućeniji od njih u problematiku kao nekadašnji administrativac u klubu Zrinjevac i tadašnji novinar – upozorio na ono što će se događati.

Ako se dobro sjećam – a vjerojatno se sjećam jer bih i danas kazao isto - kazao sam da se pučem nikakve promjene ne mogu ostvariti jer za promjene nema nikakve podloge u aktima, bilo kakvim i bilo čijim aktima, i da će(mo) imati podršku medija sedam do deset dana jer mediji jednostavno funkcioniraju na taj način. A onda sve odlazi u lagani fade out… Objasnio sam – temeljem vlastitih iskustava, koja nitko od njih nije imao – da se do promjena kakve žele može doći isključivo dugotrajnim i sustavnim lobiranjem, a te se promjene potom mogu realizirati tek na nekom od sastanaka službenih tijela HKS-a. Ujedno sam kazao da sam kao novinar u sukobu interesa, upravo onakvom sukobu kakve svojom inicijativom žele eliminirati iz košarke, pa sam – prema želji kolega – isključivo pisao o tome, ne predstavljajući se kao jedan od 'pučista'.

Dogodilo se upravo ono što sam i rekao da će se dogoditi, i predsjednik Radić i Savez neoštećeni su izašli iz te pričice, i funkcionirali su na isti način i idućih deset godina. Heterogeno društvo 'pučista' razišlo se kao što se i za tu priliku okupilo, nastavljajući raditi ili ne raditi ono što su i prethodno radili ili nisu radili. Jedino što je ostalo zapamćeno jest da košarkaški establishment ima nekakvu relativno ozbiljnu opoziciju, neorganiziranu, ali prisutnu. I ta je opozicija – nakon slijedećih deset godina čekanja – napokon došla na vlast. Na štih, kako se to u Zagrebu kaže. Tom prilikom je Ivan Šuker preuzeo predsjedavanje Savezom (da bi i sam bio promijenjen nakon godine i pol), ali sve je bilo fino pripremljeno i odrađeno. Čuo sam da je Nikša Prkačin odradio onaj rudarski, pozadinski dio posla, čuo sam i da je Aco Petrović bio taj – neka za potrebe ovog teksta to budu obojica. Nije bitno, uostalom. Nije bitno (i) zbog toga što se neke bitne promjene nabolje u protekle dvije godine ne mogu detektirati. Barem ih ja ne mogu detektirati. A nije bitno i zbog toga što se u košarci jučerašnja i današnja savezništva preko noći pretvaraju u rivalitet. Ili čak neprijateljstva. Jbg, jednostavno je tako. Eto, neka i oni – ta generacija 92' - vladaju dvadeset godina… No, kad se nakon tih hipotetičkih dvadeset godina bude podvlačila crta – imat ću više od sedamdeset i bit ću nadrkani starčić s malom mirovinom koji slabo vidi, slabo čuje, slabo je pokretan, i pretpostavljam da za košarku više neću biti zainteresiran, a životni prioritet bit će mi jutarnja stolica.

Sve sam ovo ispričao zbog onoga što se u nogometu događalo u predblagdansko vrijeme. Dogodilo se nije ništa, događalo se nešto. Ili je bolje reći – činilo se da se događa nešto. Samo da podsjetim – nekadašnji reprezentativci Šimić, Stanić, Pletikosa i Vlaović su pokušali ući u nogometne strukture birajući Davora Šukera kao slabu kariku čiju bi se predsjedničku kandidaturu na Skupštini moglo ugroziti, birajući i vrijeme kad Uskok i sudovi čeprkaju po financijama i životima viđenih nogometnih djelatnika, pa su se – kao – pojavile pukotine u zidovima utvrde. Scenarij je sličan, sad vam je valjda jasno zašto sam krenuo s košarkom… Onaj nesuvisli pokušaj Marića, Šokote, Bišćana i Šimića (gle, opet Šimić!) oko Dinama ne treba spominjati, to je primjer kako ne treba djelovati… Šimić, Stanić i društvo dobili su značajan medijski prostor, imali su priliku pokazati se i govoriti, a da unutar nogometnog sustava pravu priliku nisu ni imali. Mogli bi je imati tek kad i ako država – naglašavam država – promijeni Zakone koji se odnose na funkcioniranje Saveza. I sporta u cjelosti. A ovako je sve ispalo nekakvom kratkotrajnom zabavom za narod, narod koji baš i nije upućen u detalje, ali silno voli i prati nogomet.

Nakon Skupštine i reizbora Davora Šukera nigdje nikoga… Usput, što se mene tiče, najveći krimen Davora Šukera je očajan PR, nikako da poradi na tome… Šimića i Stanića više nema, nemaju medijskog prostora… A samo je desetak dana prošlo od Skupštine!  E, sad, da bi željene promjene doista i realizirali – bitnije im je da daleko od očiju i ušiju javnosti nastave ono što su započeli, nego da doista imaju medijski prostor kad god požele. Ako budu dosljedni i uporni predstoji im težak i krvav rad, potraga za političkim i gospodarskim zaleđem – ali ne onakvim falšim zaleđem da premijer populistički usput plasira neku opasku o 'izostanku demokracije u nogometu' i potom ode presijeći neku vrpcu na nekom gradilištu vrtića – putovanja, lobiranja, tapšanja po ramenima, ručkovi i večere u provinciji, malonogometne veteranske utakmice na betonu poslije nedjeljne mise. Pa da za nekoliko godina ponovo pokušaju, taj put još suvislije, još organiziranije, možda s četrdeset – a ne četiri – bivša reprezentativca u sazivu, uz zakonsko uporište. A da jamstava nikakvih i dalje neće biti. Pa još i s kvalitetnim programom, jer ga ovaj put nisu prezentirali. Uz dužno poštovanje, nije mi baš neka varijanta 'mi imamo program, ali ga ne želimo iznijeti'… Previše su pričali o 'navijačima' i o 'narodu' - tko više može popušiti takvu retoriku, pa neće ni Šprajc ni anonimni navijač glasati na Skupštini - nisu izvadili asa iz rukava kad ga je trebalo izvaditi, pa se postavlja pitanje postoji li uopće taj as u rukavu. A trebali bi ga imati i u rukavima i u nogavicama, barem po jednog asa za svaki ekstremitet.

Fade out, tako je to… Već se organiziraju putovanja u Rusiju, bit će dresova na kockice na Crvenom trgu, pred crkvom Vasilija Blaženoga – Ivan Grozni, Andrej Rubljov, oslijepljivanje, treba to vidjeti i znati – a pokraj Kremlja i mumificiranog Lenjina. Koncept po mjeri hrvatskog čovjeka, u izostanku zanimljivijih tema taman za nastavak uvijek popularne diskusije o ustašama i partizanima, koga više zanimaju izbori u nogometnom Savezu.

(Foto: Pixsell)