Znamo kako završi kad se sudare nogometni yin i yang... Završi 8:0!

"Nevjerojatno, u što se ovaj klub pretvorio...", prošaptao je netko negdje u blizini u trenucima dok je padao, ne znam više sigurno, sedmi ili osmi.

I mogao je taj izgovoreni uzdah imati dvojako značenje. Naravno, odnosilo se na NK Zagreb, na ono u što se on pretvorio. Na taj zločin protiv sporta, koji je u počinjenju posljednjih 14 i nešto godina, na činjenicu da je jedan nekoć veliki klub kultnog statusa danas samo nemušto izvedena imitacija ozbiljnoga kluba. Pod kontrolom jednog i jedinoga gazde, već godinama na strmoglavom putu prema dolje, koji iz nekog teško objašnjivog razloga nitko uporno ne zaustavlja. Kako god, kojom god metodom. Klub koji je oduvijek imao dušu, koji je simbolizirao cijeli jedan način života u metropoli, provincijskim je metodama doveden do ruba smisla. I nikome ništa. Užas! Zagreb je - teško je ne složiti se s tom tvrdnjom - jedna od najružnijih priča hrvatskoj klupskog nogometa posljednjih godina.

Mogao se onaj uzdah iz uvoda, istina, odnositi i na goričku priču, na činjenicu da se jedan do jučer mali klub, u ovom obliku rođen ne tako davne 2009. godine, pretvorio u moćnog prvoligaša, ozbiljan klub s ozbiljnim kadrom, sposoban da s "rezervistima" do vrha napuni mrežu jednog četvrtoligaša, u ovom slučaju bivšeg prvaka Hrvatske. Kao "yin" Zagrebovu "yangu", Gorica je - teško je ne složiti se s tom tvrdnjom - jedna od najljepših priča u hrvatskom klupskom nogometu proteklih godina... Ovaj strpljivo, pametno i pažljivo vođen projekt rastao je postepeno i došao do razine da nakon nepune jedne i pol prvoligaške sezone zaslužuje, recimo, da igrači Hajduka s nevjerojatnim emocijama proslave pobjedu protiv Gorice. Ili da Rijeka već mjesecima traži način kako pobijediti Goricu, ili da ih ni Osječani ne vole vidjeti s druge strane...

I sve to Goričani rade nekako gospodski, sa stilom, bez repova. Uostalom, na snazi je i dalje ona odluka iz prošle sezone da se nakon svakoga gostovanja svlačionica ostavi čista, kao da nitko u njoj nije bio. Gospodski, pristojno i uspješno.

U prijevodu, točno onako kako je nekad davno bilo i u gospodskom, pristojnom i uspješnom NK Zagrebu, klubu koji je svima bio simpatičan, klubu čiji su navijači, kultni "Bijeli anđeli", bili najbolje opisani u vlastitoj odluci da nikad, ni jednim povikom, ne vrijeđaju protivnika i protivničke navijače...

I točno onako kako to više ni u ludilu nije slučaj u devastiranom NK Zagrebu danas.

Nekoliko je poveznica Zagreba i Gorice strujalo zrakom te večeri kad se igralo 1. kolo Kupa. Sergej Jakirović, recimo. Gledao je čovjek u što se Zagreb pretvorio iz prvog reda, iz uloge trenera protivničke momčadi. Jakir, trener Gorice, nosio je dres Zagreba dvije sezone, od 2003. do 2005. godine, otišao je u CSKA Sofiju malo nakon što je u klub došao novi predsjednik. Građevinski poduzetnik Dražen Medić.

Te se sezone Zagreb, s Jakirovićem u veznom redu, tukao za naslov prvaka s Hajdukom i Interom, u onoj sezoni kad je Dinamo završio u "ligi za bedaka", okruživala su Sergeja ozbiljna nogometna imena, momčad su vodili ozbiljni treneri, navijači su u svom stilu, pristojnije nego što priliči, navijali i bodrili... U tom i takvom svijetu Zagreb je živio u njegovo vrijeme. Razmišljao je trener Gorice vjerojatno o tome u trenucima dok je gledao kako se njegova momčad u šarenom sastavu poigrava s nesretnim protivnikom. S klubom koji je samo turobna sjenka onoga što je bio u vrijeme dok je on nosio kopačke.

Vremena se, nažalost u ovom slučaju, mijenjaju. Danas u Zagrebu ne igraju ozbiljna nogometna imena, odreda su to klinci koji kvalitetom i pripadaju sredini četvrte lige, u kojoj se i nalaze, ali zato igra, recimo, Lovro Medić. Simbol cijele ove ere. Sjetit ćete ga se možda, napadač, broj 28 je nosio čini mi se, igrao je i dok je Zagreb bio u prvoj ligi. Pa u drugoj. I trećoj. I sad, u četvrtoj... Serija je to, čini se, kojoj se ne nazire kraj. Zagrebova, tatina i Lovrina.

Ozbiljni treneri, također, danas u Zagreb više ni ne navraćaju. Trener je, kao i sve ostalo, službeno suspendirani predsjednik, a njegova produžena ruka na klupi je vjerni pratitelj Dražen Madunović. Da sve ovo nije cirkus kakav je, u nekakvim knjigama nogometa ostalo bi zapisano da je baš on trener s najvećim povjerenjem predsjednika kluba u povijesti, jer u rubrici "trener" njegovo ime je potpisano pod ispadanje iz svake lige u kojoj je vodio momčad. Ali eno ga i dalje, u rubrici "trener" i dalje se ništa ne mijenja. Trener je ionako gore, u loži, kao što je bio i ovoga puta, u Velikoj Gorici. Čovjek koji o svemu odlučuje, koji sve o svemu zna najbolje, koji nezaustavljivo klub vodi prema dnu.

A tu nedaleko, možda 15-ak metara dalje, sjedio je čovjek, predsjednik jednog nogometnog kluba koji je sve ono što on nije. I koji također pamti neki bolji, drukčiji Zagreb.

U studenom 2003. godine, naime, tad veliki Zagreb potpisao je suradnju s malim klubom, niželigašem iz mjesta Buševec, u blizini Velike Gorice. S klubom koji se zvao Polet, na čijem je čelu bio jedan mladi i ambiciozni predsjednik. Nenad Črnko.

"Jučer sam imao neki čudan feeling na kup utakmici sa Zagrebom, a zapravo me danas jedan prijatelj podsjetio na 2003. godinu, točnije 25.11.2003., kad sam kao predsjednik Poleta, koji je tad bio u JŽNL, potpisao Ugovor o suradnji s predsjednikom tad velikog Zagreba, za mene toliko velikog da sam imao osjećaj da je za mene san i ogromna privilegija već činjenica da kroz taj sporazum imamo priliku učiti od najboljih. Prošlo je 16 godina, ja sam s klubom prolazio od sedme do prve lige, učeći od drugih i još uvijek i danas imam tu privilegiju da mogu učiti od većih i boljih. Zagreb je, nažalost, padao i u ovom trenutku teško se može bilo što reći po toj temi osim da to jednostavno nije dobro. Već drugi dan nakon sporazuma igrali smo prijateljsku utakmicu s tada europskim klubom, čiju je kapetansku vrpcu nosio Robert Prosinečki. No, osim Zagreba fascinirala me fotka mog kluba i imena koja su nosila dres Poleta od Željka Župetića, Tomčića, Pancirova, Gudičeka, Domitrovića, Novosela, Prlića, pa do Hleba i Alana Klakočera koji je danas disciplinski sudac u HNS-u. Ponekad nismo ni svjesni kakve nam se priče kotrljaju kroz sadašnjost i čekaju neka buduća vremena da se ispišu", objavio je Črnko na svom profilu na Facebooku.

Jedna od tih priča, eto, kaže i kako je upravo Polet iz Buševca bio pravna osnova za pokretanje projekta HNK Gorice šest godina poslije, činjenice kažu da je tad i predsjednik Poleta postao predsjednik Gorice, kao što i recentna sjećanja kažu da je ta Gorica danas klub koji zabije osam komada istom tom Zagrebu, kojem se nekad divio... Kao i mnogi ljudi iz nogomet, jer taj i takav Zagreb bio je klub za primjer. Klub kakav, primjerice, Gorica danas nastoji biti.

Kako izgleda kad se sudari najljepša i najružnija priča hrvatskog klupskog nogometa, najbolje se moglo vidjeti baš te kišne srijede. Iako, razlika je još i puno već nego što je prikazano u tih 8-0, ponižavajućih za klub koji je 2001. godine s Cicom Kranjčarom i ekipom slavio naslov prvaka države, koji je s Osijekom svojevremeno u Maksimir privukao rekordnih 64.138 ljudi. I za klub koji je imao dušu.

Ni dušu, ni navijače, s kojima je nestala i ta finoća, pristojnost, gospodstvo, ni rezultat, a bogami ni smisao. Jer povratka, prema svemu sudeći, više nema.

I zato... Gorica kao "novi stari Zagreb"? Ne zvuči loše.

(foto: Pixsell)