Zlatanov posljednji ples na San Siru

O onim najvećima uvijek je najteže pisati. Ne zato što informacija manjka, naprotiv, zato što ih je previše i jer je nemoguće sve spomenuti. Teško je započeti, još teže završiti. Ne zato što ne znamo što je bilo na početku, a što na kraju, već zato što nam je teško prihvatiti da je kraj uistinu došao.

Kad pak pričamo o napadačima, tada priča postaje još teža. Mogu se lupati brojke i statistike, mogu se spominjati rekordi, trofeji. Može se o svemu, ali sve to neće biti dovoljno. Jednostavno, ne može biti. Od onih koji opisuju, analiziraju i potkrepljuju očekuje se da spomenu sve. A kako spomenuti sve o nekome tko je u nogometnom svijetu veći nego što ćemo mi, mali i ponizni, ikada biti? Kako hvaliti, kako kuditi? Kako išta drugo raditi osim diviti se? Kako prepričati, kako uobličiti, kako cijelu priču zaokružiti? Nikako, eto kako…

Zlatan Ibrahimović danas će prema svemu sudeći odigrati svoju posljednju utakmicu u profesionalnoj karijeri. Znamo, 40 mu je godina, ali opet… Teško nam ga je pustiti. Teško nam je prihvatiti da je svoje odigrao i kako više neće biti svega onoga na što nas je navikao. Teško nam je sjesti i sistematično posložiti sve što je radio. Može se, naravno, ali to iziskuje vrijeme. To iziskuje emocije. To iziskuje evociranje uspomena, dana kad smo na ulici gledali djecu s njegovim prezimenom na leđima kako maštaju da će jednoga dana biti kao on. Da će biti najveći.

Zlatan nije osvojio Zlatnu loptu, nema trofej s reprezentacijom, nema čak ni Ligu prvaka. Zlatan nema besprijekornu karijeru, nije jedan od onih koje svi vole. Ali, Zlatan ima nešto drugo. Ima poštovanje. Od svih i svugdje. Od navijača Juventusa, Milana i Intera, od navijača Barcelone i Real Madrida, od onih PSG-a, Lyona i Marseillea ili pak Bayerna i BVB-a. Na svim stadionima na kojima je bio, sve oči su uvijek bile uprte samo u njega. Svi žele upijati te poteze, nešto naučiti, njegovoj magiji svjedočiti. Ono što je on bio, drugi ne mogu biti. Kopija ne nedostaje, ali original je samo jedan. Onaj koji se nikada nije mijenjao, onaj koji je sve radio po svom. I to kako je to sve radio…

(1.80) Milan (3.60) Atalanta (4.60)

O čemu sada, o danima u Malmöu i tome kako je kao član mlađih kategorija krao bicikl pomoćnom treneru? Ili možda o danima u Ajaxu kad je u stanu imao televizor i PlayStation te je novac posuđivao od suigrača i prijatelja Maxwella? Možemo o danima kad je igrao za Juve pa onda prešao u Inter kad je Stara dama preselila u Serie B, baš kao što možemo o danima u Milanu kad je bio toliko dominantan da je praktički sam osvojio prvenstvo. Svoj boravak u Barceloni objasnio je preko famozne izjave o 'Ferrariju i Fići', ali ni to ga nije spriječilo da se upiše u povijesne knjige zabivši jedini pogodak u El Clasicu. U Parizu je vjerojatno jedini veći, figurativno rečeno, naravno, bio Napoleon nekih 250 godina ranije, dok je u Los Angeles i Manchester samo došao demonstrirati silu. I tad su govorili da je star, a on se samo smijao. Rekli su da ima ozljede zbog kojih bi drugi imali problema hodati, a on je nastavio zabijati. I osvajati. I dominirati.

Zlatanov krimen je taj što je živio u eri dva ponajveća nogometaša svih vremena. Da nije, o njemu bi se također pričalo kao o jednom takvom. Nekakav dojam je da nikada neće dobiti na cijeni kakvu zaslužuje, da će oni stariji pričati o Ronaldu, Van Bastenu, Maradoni i Peleu, a oni mlađi o Cristianu i Messiju. No, Zlatan je tu, među njima, rame uz rame. I to tko poriče, taj jednostavno ne razumije sport. Kratko i jasno, koliko god to odrješito i oštro zvučalo. Svako tko ga ikada bude propitkivao ili na njegovo ime odmahivao rukom, taj nije za diskusiju o nogometnoj igri.

(1.80) Milan (3.60) Atalanta (4.60)

Znanje nije izgubio, magija je i dalje prisutna. Ali, i on je – vjerovali ili ne – samo čovjek, od krvi i mesa. Koliko god to neke iznenadilo. Zlatan je prisiljen reći dosta. Da nije, igrao bi još, zabijao bi još. Ova igra pripada njemu, a mi svi možemo biti sretni da smo imali privilegiju uživati u svemu onome što nam je pokazao. Zamislite samo da zabijetegol petom Italiji na velikom natjecanju, da zabijete škarice s 40-ak metara iskosa, da svojim driblinzima toliko uništavate svoje protivnike da vas čak ni kamerman ne može pratiti. Eto, mi zamišljamo, a Zlatan je sve to uradio. I opet, to nije ono najbolje od njega, jer radio je i veće i bolje stvari. Da, čudno zvuči, ali tako je.

Njegov nogometni put došao je do kraja. Što će kasnije, ne znamo. Radit će što bude htio, samo Zlatan to može. Trener, izbornik, agent, TV analitičar ili pak nešto drugo, sasvim je nebitno. On će raditi ono što on želi, a u tome će, duboko vjerujemo, biti najbolji. „Ali nisu svi veliki igrači kasnije veliki treneri“, reći će mnogi. I da, u pravu su, nisu. Ali Zlatan, taj mora biti najveći. Zar je nešto drugo opcija, zar je nešto drugo moguće? Vjerojatno je, ali nama, koji smo njegovo ime nosili na svojim leđima i maštali da ćemo jednoga dana biti kao on, sve drugo osim da Zlatan u svemu što bude radio jednog dana bude zlatan, naprosto nije opcija. Sam si je kriv za to, navikao nas je na to. Na to da nikad nije dosta, da uvijek želimo više. Da budemo najbolji u onome što radimo. Da se nikoga ne bojimo, da se svakome suprotstavimo. Možda ga baš mi s ovih prostora posebno volimo. Jer je naš, jer ocrtava naš mentalitet. I nebitno sad to majka Hrvatica, otac Bosanac, prijatelji Srbi… Zlatan je naš!

Gledajući njega, vidjeli smo da nijedan san nije nemoguće ostvariti. Pa Zlatan je imao teže djetinjstvo nego mnogi. Došao bi doma s treninga, pa pijanog oca, uz taktove Bajage na kazetofonu, pronalazio u naslonjaču. U frižideru nije bilo puno toga, ali piva nedostajalo nije. U Švedskoj je bio stranac, a postao heroj. Postao je neko koga bi ismijavali, a 'naša' krv u njemu bi proključala te bi se nerijetko odlučio i potući. Govorili su da će biti propalica, niškoristi. Govorili su da neće uspjeti i da će si život upropastiti. Da bi mu bilo bolje da se promijeni i okrene drugim stvarima, da će knjigom mijenjati svijet, a ne šarmom i nogama. Eh, koliko su samo bili u krivu.

(1.80) Milan (3.60) Atalanta (4.60)

Zlatan odlazi. Da, zaista odlazi. Teško je to prihvatiti, kako njemu, tako i nama. Dao je toliko toga, a opet, koliko god to ludo zvučalo, znamo da je mogao još više. Možda je baš zato igrao toliko dugo. Mađioničari svoje najbolje trikove čuvaju za kraj, a da nam netko kaže da će i ovog puta nešto neviđeno izvući iz svog šešira, odmah bismo mu povjerovali. Jednostavno, takav je, s njim smo se nadali nečemu što nismo mogli ni zamisliti. A takvih je bilo malo...

Danas, protiv Atalante, kluba kojem je u svojoj karijeri isporučio četiri pogotka i dvije asistencije u devet nastupa. Prvi put se Bog našao nasuprot Božice prije – vjerovali ili ne – 18 godina. Za Staru damu je tada igrao Igor Tudor, za Atalantu Igor Budan, a jedina dvojica igrača koja su danas aktivna, a da su igrala tu utakmicu, su on i Gigi Buffon. Velikani, velemajstori, geniji. Igrači zbog kojih volimo ovu igru. Inače, Juve je tada slavio rezultatom 2:0, oba pogotka zabio je Trezeguet, a tada 23-godišnjeg Ibrakadabru je na terenu u 87. minuti zamijenio Zalayeta. Pišući sva ova imena najbolje vidimo koliko je Ibra velik. Jer, svi ovi momci su odavno u mirovini, a on i dalje dominira. I nastavio bi tako, ali jednostavno, više ne ide.

REUTERS/Stefano Rellandini SR/WS

„Igrat ću dok se ne pojavi netko bolji od mene“, rekao je u sebi svojstvenom stilu u nedavnom razgovoru za službene stranice Uefe.

„Ne želim prestati igrati nogomet i onda neprestano žaliti i govoriti da sam ga zapravo mogao nastaviti igrati. To je nešto što ne bih prebolio do kraja života.“

Želi još, ali tijelu treba odmor. Onog kojeg je on koristio kako nitko drugi ne bi i nije znao. Ibra je bio unikat, igrač generacije, onaj kakav ne možeš istrenirati i ukalupiti. Divlji, a toliko dobar. Nepredvidiv, a tako dobro školovan. Bezbrižan, a toliko nemilosrdan.

(1.80) Milan (3.60) Atalanta (4.60)

Još Atalanta i Sassuolo. Još 180 minuta. Još 10 800 sekundi. I to sve pod uvjetom da odigra od prve do zadnje minute što je, prema posljednjim vijestima liječničke službe, gotovo pa nemoguće.

No, to ništa ne znači. Pogotovo kad se zovete Zlatan.

Izgleda kako je priča stigla do svojeg konca. Njegove riječi i dalje čekamo, ali prema svemu sudeći, to bi bilo to, Zlatan je odradio svoje. Možemo ga zamisliti kako u stilu Marcusa Noniusa Macrinusa, velikog rimskog ratnika koji je inspirirao lik Maximusa Decimusa Meridiusa u filmu Gladijator, govori 'are you not entertained' dok baca svoj mač, odnosno svoje kopačke, po posljednji put nakon ovih preostalih 180 minuta. Već sad ima knjigu, film, već sad se o njemu prepričavaju priče kao da je mit. Zlatan ima status kakvog je sam zaradio, na kojem je desetljećima mukotrpno radio, kojeg je sam njegovao i oblikovao. Što je bio stariji, bio je bolji. Dječje bolesti i mušice kanalizirao je u eurogolove, s tim da bi ipak svako toliko pokazao i onu drugu stranu, tek toliko da bi onima koji ga čuvaju, odnosno samo misle da to rade, pokaže 'tko je gazda'.

REUTERS/Alberto Lingria

San Siro će danas posljednji put vidjeti svojeg ratnika. Arena će mu aplaudirati, bit će i pokoje suze. Takvog igrača još dugo neće gledati. Odlazi kao 11. najbolji strijelac u klupskoj povijesti, kao netko tko je s Rossonerima osvojio dva, a nadaju se svi navijači i tri trofeja. Nije svoju karijeru posvetio samo crveno-crnoj boji, ali ona mu je nekako najbolje od svih stajala. Kao da je baš tu najviše pripadao i najbolje se osjećao...

Tko zna, možda nas opet iznenadi. Možda nam opet podari neku izjavu u stilu „Zlatan ide kad Zlatan želi ići, a ne kad netko misli da mora“. Nadamo se, a opet, teška srca shvaćamo, da se to neće dogoditi. Došao je kraj. Kraj jedne velike karijere. Kraj jednog maestralnog igrača, rasnog golgetera, nevjerojatnog velemajstora i nekoga tko se rađa jednom u 100 godina. Preciznije, jednom u 2022 godine, jer nikad prije ovakvog 'tipa' nije bilo, niti će ga više biti.

Samo je jedan Zlatan.