Životna priča Henrikha Mkhitaryana: Borba, promjene, Zidane, Kaka i - Hamlet

Henrikh Mkhitaryan, talentirani armenski reprezentativac, nije se naigrao otkad je ovog ljeta prešao na Old Trafford iz dortmundske Borussije. Prvo ga je nezgodna ozljeda pri samom početku sezone znatno usporila; toliko da su se mnogi uplašili kako je riječ o novoj Mourinhovoj „žrtvi“. Prijetila je bojazan da će ga Mourinho, kao i mnoge prije njega a koje je pritom sam doveo u klubove koje je vodio, otpiše bez da mu uopće da prigodu.

Ipak, Armenac dobiva prostora u njegovoj momčadi u posljednje vrijeme. Bilo to zbog krize igre i potrebe za rotacijom ili nečeg drugog, njemu je manje bitno. Ako ništa, njegova životna priča odgojila ga je da se od malih nogu suočava s izazovima i adaptira na nove sredine. Tu priču je sažeo u lijepom autobiografskom tekstu za The Players Tribune, platformu koja daje prostorima profesionalcima da široj javnosti predoče svoje priče, ideje i razmišljanja.

Iako je rođen u Armeniji, Mkhitaryjanova obitelj je morala rano prebjeći u Francusku zbog progona lokalnih kriminalaca koji nisu dozvoljavali „običnim“ ljudima život lišen njihovog utjecaja i reketa. Tamo je i njegov otac Hamlet, također nogometaš, nastupao za tadašnjeg drugoligaša ASOA Valence. Kada je Henrikh imao samo šest godina Hamlet je umro, ostavivši iza sebe njega, sestru i majku. Povratak u Armeniju bio je neminovan, a nakon što je Henrikh proživljavao svog oca kroz videokazete sa snimkama njegovih nastupa, odlučio je i sam da je nogomet ono što ga najviše u životu zanima.

„Kada sam navršio 10 godina, moj čitav život je već bio samo nogomet. Treniranje, čitanje, gledanje; u slobodno vrijeme je također sve bilo u nogometu, makar kao igra na Playstationu“, priča Henrikh.

„Obožavao sam kreativce, maestre nogometne igre. Uvijek sam htio igrati kao Zidane, Kaka ili kao moj otac. Kakvo sam samo društvo odabrao za svog oca!“

Sa navršenih trinaest godina Henrikh je, zajedno s još nekolicinom mladih sunarodnjaka, otišao u brazilski Sao Paulo kako bi tamo proveo nekoliko mjeseci i usavršio tehnički aspekt svoje igre, ukomponirajući tradicionalni „ginga“ kreativni stil. Mršavi i sramežljivi dječak iz Armenije je išao na drugi kraj svijeta kako bi otkrio igru u njenom punom umjetničkom aspektu. Hamletov sin je išao postati nogometni Shakespeare.

Tamo je cimerovao s još jednim mršavim, ali ipak nešto pričljivijim dječakom. Ovaj je Mkhitaryjana učio jeziku, a ovaj njega – u nedostatku Playstationa u kampu – armenskoj abecedi. Njegovo ime je Hernanes, i u ovom trenutku igra za Juventus. 

„I dan danas jezično ne znam kojoj zemlji pripadam. Do tinejdžerske dobi sam igrom slučaja uz armenski naučio francuski i portugalski; često bi se ulovio kako započnem rečenicu na jednom jeziku, a završio je na drugom“, prisjeća se Henrikh svojih mladih dana.

Boravak u Brazilu mu je višestruko koristio; vrlo brzo je tehnički odudarao od svojih vršnjaka u Armeniji, pa je jednakom brzinom preko Metalurga iz Donjecka stigao do velike scene i Šahjtora. Tamo mu je rečeno kako će jako teško uspjeti u takvoj konkurenciji; ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da Šahjtor u momčadi ima čak 12 Brazilaca, kojima se teško može tehnički imponirati.

„Nisam ništa rekao, samo sam se nasmijao“, kaže Henrikh. „Jer sam znao da sam u nogometnom smislu napola Brazilac“.

Tako je i bilo; Mkhitaryan se sjajno slagao sa suigračima i postao ponajbolji igrač. U sezoni 2013. oborio je rekord po postignutim pogocima u ukrajinskom prvenstvu i zaradio prvi veliki transfer; onaj u Borussiju Dortmund.

„Sudbina života može biti jako zanimljiva. Tek par mjeseci nakon što sam otišao iz Donjecka u Ukrajini je izbio rat, a Šahtjor je bio prisiljen napustiti svoj stadion koji je sada porušen.“

Prva sezona u Dortmundu je prošla vrlo solidno, no ona nesretna druga sezona u Dortmundu pod Kloppom je bila katastrofalna. Borussia je posrnula do te mjere da je na polusezoni bila u zoni za ispadanje, a to je podsjetilo Henrikha da borba nikada ne prestaje, da život ne nudi opuštanje olako.

„Pošto sam doveden za velike novce, nabio sam si veliki pritisak. Osjećao sam se jako loše zbog silnih poraza i zbog činjenice da ne da samo nisam zabijao, već nisam ni asistirao – što je bilo nečuveno za mene“.

„Proveo sam mnoge samotne noći u svom stanu u Dortmundu, samo razmišljajući. Ne bi izlazio ni da pojedem večeru, toliko me to sve pogađalo“, priznaje Mkhitaryan.

Međutim, tu su sezonu izvukli a dolaskom Tuchela u klub je unešena nova energija, ona koja je Henrikhu bila prijeko potrebna.

„Značilo mi je sve na svijetu kada mi je Thomas (Tuchel, op.a.) prišao i kazao 'Micki, biti ćeš sjajan opet. Želim izvući sve najbolje iz tebe'. Jer poslije te loše sezone sam počeo sumnjati u svoju sposobnost igranja na najvišoj razini.“

Uslijedila je odlična sezona vrlo atraktivnog, napadačkog nogometa. Sve sumnje je odagnao kada je stigao poziv Eda Woodwarda, Unitedovog direktora. Mourinho je tek bio ustoličen na Old Traffordu, a Armenac je bio jedna od prvih želja.

„Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Ostavio sam iza sebe sjajnu epizodu u Dortmundu i odluka je bila vrlo teška, ali nisam htio sjediti jednog dana kao starac u svojoj fotelji i imati bilo kakav žal. Bio sam spreman za novi iskorak.“

„Kada sam obukao prvi put dres Uniteda osjećao sam se presretno, jer sam u tom trenutku bio ponosan na sve što sam postigao u svojoj karijeri.“

Ali, bez obzira na sve, Mkhitaryan se vraća na početak priče i njegovog oca Hamleta. Teško je pobjeći od svog prvog uzora, kojeg je tragičnim spletom okolnosti proživljavao preko TV ekrana i snimki.

„Old Trafford nije samo teren, to je pozornica. A ja imam osjećaj da kada bi me otac mogao gledati na toj pozornici, da bi bio jako ponosan na mene. Doduše, da je živ možda ne bi imao toliki poriv biti kao on; možda bi postao odvjetnik ili liječnik. Ali danas mi mnogi ljudi u Armeniji govore da smo identični, fizički ali i na terenu.“

„Za razliku od vremena koje sam proveo gledajući njega na televiziji, sebe mrzim gledati na TV-u. Tako da vam ne znam reći koliko točno zapravo ličimo na terenu, ali znam jednu stvar – nogomet sam zavolio onog trenutka kada sam zamišljao da i ja slobodno trčim igralištem kao dok sam gledao njega na tim kazetama“ završava Henrikh.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!