ŽELJKO VELA: Mogu li Englezi na dva fronta?

Gotovo je. Chelsea je ovoga vikenda osigurao naslov u Premiershipu, drugi u posljednje tri sezone. Između dvije engleske „krune“, modri sa Stamford Bridgea imali su tužno lošu sezonu koju su završili na desetom mjestu, a prvak je bio Leicester. To nas dovodi do konstatacije da su prvaci Engleske u posljednje dvije sezone bili klubovi koji nisu participirali u europskim kupovima. A to je već zanimljiv proces kojem ćemo se vratiti malo kasnije.

Pisao sam već o tome koliko je teška trenerska prilagodba na različite nogometne kulture i sustave. Fantastični Conte u svojoj je premijernoj engleskoj sezoni odveo Chelsea do naslova, i još je u igri za duplu krunu (finale FA Cupa s Arsenalom), što ovaj uspjeh čini još većim. Očito je da je talijanski strateg dugo i studiozno pripremao svoje „iskrcavanje u London“. Shvatio je da ne može odjednom sve promijeniti, pa je u prvim mjesecima mandata fokus bio na podizanju tjelesne pripreme. A kad je lavina loših rezultata urušila dotadašnji (naslijeđeni) sustav igre, primijenio je „plan B“. Sustav 3-4-3 je intimno oduvijek bio njegov plan A, samo je trebalo čekati da se stvori kritična masa povoljnih uvjeta za njegovu primjenu. Dočekao je pravi tajming, promijenio sustav i pokorio otok. Iznimno dobar primjer dugoročnog planiranja i pametnog vođenja grupe i pojedinaca u njoj. Nije pošteno reći da je osvojio Premiership „s istom ekipom od lani“ jer je ove sezone imao Kantea, bez kojeg bi novi sustav bio u velikim problemima (uostalom Kante je proglašen najboljim igračem lige), ali Conteov posao je golem i sjajno obavljen. Vratio je Hazarda među žive, ušao u glavu Diega Coste i iz nje istjerao zle duhove, izmislio na desnom bočnom „vječnog igrača za posudbu“ Mosesa, na drugoj strani terena od Alonsa napravio klasu boljeg igrača, izvukao najbolje od Pedra, a u konstantno podcjenjivanom Cahillu dobio „match-winnera“ na oba kraja terena. Treba li još? Kapa dolje, signor Antonio.

Chelsea nije igrao Europu i to je također jedan od temeljnih postulata njihovog šestog naslova. S europskim izazovima unutar rasporeda (pod uvjetom da Europu shvati „ozbiljno“), Conteov koncept nezamjenjivih prvih 11 ne bi imao nikakve šanse za uspjeh. Rotacije bi bile nužne, izgubila bi se standardizacija, vjerojatno i povećao broj ozljeda koje su Contea s(p)retno zaobilazile. Vrijeme koje bi inače trošila europska putovanja i gostovanja, talijanski je trener iskoristio za dodatne treninge u svojoj bazi u Cobhamu. Brojna ponavljanja pozicijskih postavljanja i kretanja, tesanje detalja. Za usporedbu, također fenomenalni Tottenham, momčad koja je pobrala komplimente ljepotom svog nogometa, prvenstvo je vjerojatno izgubio u jesenskim mjesecima dok je sudjelovao u Ligi prvaka. Krajem rujna, kada je Conte uveo novi sustav, ispred Chelsea na tablici je bio čak i Crystal Palace, a Tottenham je bježao četiri boda. Tri mjeseca kasnije, točno u vrijeme kad je odigrano zadnje kolo skupina Lige prvaka, Chelsea je Tottenhamu već odmaglio na 10 bodova viška. Spursi su se brzo riješili obaveza u Europskoj lige, ali već je bilo kasno. Čak ih ni herojska serija od devet pobjeda zaredom u ožujku i travnju nije više mogla lansirati na vrh.

Drugi primjer je Leicester. „Lisicama“ je europska pozornica bila toliko primamljiva da su zaboravili na domaću zadaću i doveli se na rub ispadanja. Dakako, to je pojednostavljeni pristup, no jasno je da su lanjski prvaci Engleske bili nedorasli europsko – domaćem multitaskingu.

Nakon svega izloženog, logično se nameće pitanje kako uopće engleski predstavnici mogu uspješno gurati paralelno na domaćim i europskim tračnicama? Premiership je najkompetitivnija europska liga, s najspecifičnijim, najgušćim i najzahtjevnijim kalendarom. U ostalim ligama konkurencija je ipak manja. Teret tradicije engleskim se klubovima u praksi vraća poput bumeranga i prisiljava ih da biraju koje natjecanje će im hijerarhijski biti prvo. Veliki klubovi Liga kup i FA Cup do kasne faze igraju s uglavnom rezervnim sastavima. Premiership je fokus, a eurokupovi negdje između. Liga prvaka ima dovoljan broj financijskih motiva da se shvaća superozbiljno, no Europska liga može biti tretirana kao smetnja, a može biti i put do Lige prvaka kroz sporedni ulaz, čemu se ove godine toplo nada Jose Mourinho. Stvar klupske strategije.

Najlogičniji, a vjerojatno i jedino mogući pristup uspješnom domaćem, ali i europskom putu je formiranje širokog igračkog rostera u kojem minutažu više manje ravnopravno dijeli barem 20-tak igrača. Nešto slično ovome što s madridskim Realom vrlo uspješno radi Zidane. No, takav je recept maksimalno skup, a često dovodi i do „tempiranih bombi“ u svlačionici, kiselih i obješenih lica nezadovoljnih igrača. I što je najvažnije, to je potpuno suprotno konceptu koji je Antonio Conte primijenio na putu do naslova. Zbog toga, talijanskom majstoru još jedan dugi aplauz za ono što je učinio ove sezone, a s nestrpljenjem očekujemo kako će odgovoriti na izazove sljedeće.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!