ŽELJKO VELA: Chelsea - ni sjena lanjskog sebe

Od aktualnih prvaka u pet najjačih europskih liga, trenutačno je na čelu ljestvice samo minhenski  Bayern. I to su se Bavarci na čelo kolone probili tek prošloga vikenda, prvi put u sezoni. Ostalu četvorku možemo podijeliti u dva para: Juventus puše za vratom Napoliju i Interu, koji za sada praktično igraju bez kiksa i pružanja šanse „Staroj dami“, a od Monaca se i nije očekivala repriza prošle sezone. Dapače, s obzirom na veliku ljetnu rasprodaju, Subašićev se klub čak i drži jako dobro. Od svih branitelja naslova najgore izgledaju Real Madrid i Chelsea. O Realu sam nedavno pisao, a zadnja utakmica u Gironi samo je jače naglasila teze o krizi pristupa kao jednom od glavnih problema Zidanove momčadi. A što se događa na Stamford Bridgeu?

Odavno se znalo da će tekuća sezona za Chelsea biti puno zahtjevnija i kompliciranija od prošle. Lani nije bilo Europe, lani su ozljede zaobilazile modru svlačionicu, lani je ekipa disala kao jedan. I bez obzira što je sve bilo „nacrtano“, što je bilo jasno da je prošlosezonska mantra o 11 nedodirljivih igrača plus 3-4 rezerve, recept koji ove godine neće piti vodu – Chelsea je u sezonu ušao poprilično nesređeno i nervozno. Teško je bez insajderskog uvida baš točno, apotekarskom vagom, izmjeriti kolika je za to krivnja ili odgovornost Contea, a kolika klupske uprave. Isijavanje Conteovog nezadovoljstva načinom na koji se vodi prijelazni rok i kalkulacije oko njegovog mogućeg odlaska (a to je bila tema koju je talijanski menadžer čini se namjerno puštao da „visi“ u zraku) bili su jasan znak da stožer i uprava ne dišu u istom ritmu. No, kada se s nekom odlukom javno složiš, što god privatno mislio o njoj, odgovornost se dijeli.

A vodstvo Chelsea ima štošta za podijeliti između sebe. Još se šampionski pjenušac nije ispio do kraja, a jedan od glavnih igrača, Diego Costa, saznao je da je višak. U čisto nogometnom smislu taj je odlazak dobrano kompenziran dovođenjem Morate, ali u psihološkom smislu, Costin slučaj dugo je trovao atmosferu oko kluba. Jednostavno, nije način da jednog od senatora bacite niz stepenice, koliko god on težak karakter bio. Još gori potez je prodaja Nemanje Matića, pa još i gdje – direktnom konkurentu, Manchester Unitedu. Da, dovođenjem Bakayokoa došlo je do gužve na pozicijama zadnjeg veznog, ali došlo je i do povećanja broja utakmica usred tjedna. Zar nije logično imati i Kantea i Matića i Bakayokoa, plus Fabregasa, i dozirati im minutažu i odmor? No, kad god bi došlo do prebukiranja neke pozicije, pa makar to bio lažan dojam, Conte je bacao ljude s palube. Imam Moratu i Batshuayija – križam Costu. Imam Kantea i Bakayokoa – ne treba mi Matić. Kao da se talijanski strateg potpuno zaljubio u ideju da ima čistih i jasnih prvih jedanaest koji, ako su živi i zdravi, uvijek igraju. U stvarnosti, Matić je prodan, Kante se ozlijedio, kao i bočni Moses, pa je u manevru Chelsea nezamjenjiv postao Fabregas, bez sumnje igrač visoke klase, ali koji je najbolje partije već odigrao. Kanteova statistika za njega je nedostižna. Da, govoreći o ozljedama, ne smijemo zaboraviti ni supervažnog Hazarda koji je teško ozlijedio gležanj u lipnju i tek unatrag zadnjih mjesec dana hvata pravi ritam. Ali sve je to normalno, jednostavno ne možeš uvijek imati sreće da te ozljede zaobilaze kao prošle sezone i za to su se „Bluesi“ trebali bolje pripremiti – a nisu.

Gledajući dvostruki ogled s Romom, iz aviona je vidljivo da sklopke Chelseaove igre ne funkcioniraju ni približno kao lani. Sve se odvija jednu brzinu sporije, a time i podosta predvidljivije. Prema naprijed, glavni igrači nisu u formi s početka godine, a raspala se i glavna napadačka osovina Hazard – Costa, koja je lani riješila niz delikatnih situacija. Već opisani problemi u vezi istjerali su zadnju liniju na čistinu, a tu je puno ranjivija nego u čvrstoj pozicijskoj igri. Kad se na sve nadovežu teške individualne pogreške, kao posljedica nedostatka koncentracije ili uklapanja novih igrača u sustav, onda vam Roma u dva susreta utrpa šest komada. Lani je trebalo čekati mjesece da Courtois šest puta kapitulira.

U Premiershipu se u prvi plan izvlače dva šokantna poraza, od Burnleya i Crystal Palacea. Da, bili su to teži kiksevi, ali mišljenja sam da se o ovosezonskom Chelseaju najviše može naučiti iz one treće izgubljene utakmice. Manchester City, kod kuće, 0-1. Tu je utakmicu Conte postavio ultra oprezno, naglašeno defanzivno, čak i iritantno defanzivno. Kod kuće je bio spreman potpisati „velemajstorski remi“, ako može i nakon pet minuta. Što bi reklo Zabranjeno pušenje, igrao je „kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove“. I naravno da pred kraj primiš gol, i osim nule u rubrici umjetnički dojam, osvojiš i jednak broj bodova.

Jedina utjeha navijačima je činjenica da je i lani plavi stroj kliknuo tek u ovo doba godine, sredinom jeseni. Još ima dovoljno vremena da ovo bude posve pristojna sezona, čak je to možda izglednije u Europi nego u Premiershipu. Lani je iz svoje vrećice s trikovima Talijan izvukao 3-4-3 formaciju, sada je vrijeme za novu čaroliju.

I da zaključim s još jednom paralelom Real – Chelsea. Za Zidanea kažu kako za sve lanjske uspjehe može zahvaliti vrsnoj psihologiji i umijeću mentalnog vođenja igrača, dok mu je taktika bila u drugom planu, odnosno, uzdao se u brutalnu individualnu kvalitetu pojedinaca. S druge strane, Conteu je taktika i doručak, i ručak, i večera. Fina psihologija mu je ipak manje istraženo područje. Koliko god su obje tvrdnje vjerojatno pretjerane, a s obzirom da su oba kluba u evidentnoj krizi, valja se zapitati: a zašto se bivši suigrači iz Juventusa ponekad ne nazovu i malo porazgovaraju? 

(Foto: Action Images)