E. GrgićZbog rata je pauzirao nogometnu karijeru i priključio se vojsci, a sada je dobio nagradu: "To je potvrda ljudskosti"
Vrijeme Čitanja: 5min | čet. 22.01.26. | 08:10
U kaosu raspada Jugoslavije i početka Domovinskog rata, hrvatski nogomet se organizirao u izvanrednim okolnostima, a neki su igrači dresove zamijenili i vojnim odorama. Jedan od njih je i naš sugovornik, legenda NK Osijeka, danas veliki humanitarac Miroslav Bičanić, od danas prvi nogometaš kojemu je HOO dodijelio nagradu za doprinos u Domovinskom ratu. Bio je to odličan povod za razgovor u kojemu smo se dotaknuli i sudskog procesa u kojemu se našao s proslavljenim hrvatskim reprezentativcem Marcelom Brozovićem
Jugoslavenska liga završila je u lipnju 1991. godine, u trenutku kada je rat već bio stvarnost. Plitvice, Borovo Selo, barikade – sve se to već dogodilo. Sustav se raspadao, a nogomet je, kao i društvo, ulazio u potpuno nepoznato razdoblje. Jugoslavenska liga se više nije nastavila. Hrvatska izlazi iz FSJ-a, osniva se Hrvatska nogometna liga, ali bez međunarodne dozvole igranja. U ljeto 1991. pripreme klubova odvijaju se gdje god je moguće – najčešće u Međimurju i Istri.
Klubovi iz ratnih područja – Osijek, Šibenik, Cibalia, Zadar, Dubrovnik - postaju izbjeglice. Nogometaši i stožeri sele se kao „ciganske čerge“. Igraju se prijateljske utakmice u inozemstvu, najčešće s klubovima hrvatskih iseljenika ili turniri koji su imali puno veće značenje od sportskog rezultata. Putovalo se autobusima, a uz utakmice se skupljao novac, humanitarna pomoć, ali i sve drugo što je moglo stati u autobus – uključujući oružje i potrepštine za obranu.
“Kada bismo išli na utakmice u torbama smo nosili milijunske iznose u tadašnjim markama. Zauzvrat bismo u Hrvatsku vraćali oružje, municiju… Bile su to najčešće puške s noćnom optikom koje smo stavljali u torbe pune prljave opreme ili u štucne kako na granici nitko zbog ‘mirisa’ ne bi pretjerano zadirao u te torbe. Čak smo metke stavljali u lopte. Otšili bismo jednu ‘zvjezdicu’ s lopte i unutra stavili metke pa opet ušivali. Imali smo iglu, znali smo domaćinstvo… Najčešće bismo s turnira išli bez tuširanja kako bi policajci na granici kada uđu u autobus čim prije htjeli pobjeći van, a i da im možemo prodati priču kako smo umorni i žurimo svojim domovima”, govori nam Miroslav Bičanić, bivši hrvatski nogometaš.
Sanjin Strukic/PIXSELLOSNUTAK HNL-A
U rujnu 1991. u Istri se organizira turnir Slobodna Hrvatska, svojevrsna neslužbena liga. Pobjednik je bio Inker Zaprešić. No, kraj rujna donosi novi udarac – NK Osijek se praktički raspada. Nakon svih tih putovanja i neizvjesnosti, svatko odlazi na svoju stranu. Nekolicina igrača vraća se u Osijek. Među njima i naš sugovornik Miroslav Bičanić koji je na četiri mjeseca pauzirao karijeru kako bi se prijavio u 106. Osječku brigadu.
“U jesen 1991. Slavonija je gorila, stezalo se oko Vukovara, u Vinkovcima i Osijeku bilo je kritično. Meni je jedino normalno bilo da se prijavim u Hrvatsku vojsku. Zapovjednik Šime Bubalo pazio je da ne idemo na samu liniju, ali bi nam primjerice dao zadatak da popravimo krov na crkvi u Tvrđi, a dok smo ga popravljali oko nas padaju mine i samo misliš - ma, neće valjda u nas. Znao nas je slati da prevezemo kamiončićem “neku robu” do prve linije, a u njemu streljivo i mine…”, govori nam Bičanić, legenda NK Osijeka.
Privatna arhivaStacionar je bio u vojarni na osječkoj pijaci.
“Najgori period je bio u vrijeme pada Vukovara jer se očekivalo da je Osijek sljedeći. Tu su bila konstantna granatiranja grada. Drugi najteži trenutak sigurno mi je bio nakon potpisivanja sarajevskog primirja kada su obje strane dobile zapovjed da se ispuca sve što se ima do 18 sati, do početka primirja”, objasnio nam je uz prisjećanje na jednu anegdotu.
“Jedna situacija ostala mi je posebno urezana u sjećanje. Bomba koja je eksplodirala u zidu iza prolaza vojarne. Tada je mom prijatelju suborcu i meni samo zid spasio život. To je usporedivo jedino s vatrometom u Dubravi za novu godinu, da se malo i našalimo”, govori nam Bičanić. Čovjek koji je i u privatnom životu i u karijeri prošao priču za američki blockbuster. Da mu ga netko ponudi, on bi na to vjerojatno samo dobacio svoju standardnu uzrečicu - bečka škola, đakovački smjer!
Privatna arhivaU redovima vojske Bičanić se zadržao do veljače 1992. Tada su se stvorili uvjeti za početak HNL-a. Prvenstvo se igralo samo četiri mjeseca, od veljače do lipnja. Bilo je to jedno od najneobičnijih prvenstava u povijesti nogometa. Igralo se pod opsadom. Gradski vrt bio je praktički na prvoj liniji bojišta pa je NK Osijek svoje utakmice igrao u Kutjevu, Đakovu i Miholjcu. U ligi je sudjelovalo 12 klubova. Neki su ušli dekretom – Istra, Varteks iz Varaždina, Zadar – zbog ratnih okolnosti, geografije i statusa, potrebe da se liga ojača i popuni. Stari prvoligaši Rijeka, Hajduk, Dinamo, Osijek i Segesta činili su okosnicu lige. Unatoč svemu, natjecanje se odigralo do kraja. Hajduk je bio prvak, Osijek treći, Kozniku najbolji strijelac.
U tom razdoblju, po zapovijedi Stožera grada Osijeka, Bičanić je skinut iz odore i vraćen u dres Bijelo-plavih. Nogomet je tada bio više od igre: bio je simbol normalnosti, otpora i nade.
“Osijek je imao naslijeđe iznimno talentirane juniorske generacije, nadopunjene mladim igračima. Bila je to vrlo mlada momčad koja je u tim okolnostima stasala u prvoligašku ekipu. Bila su tu imena poput Špehara, Žitnjaka, Pakasina, Steinbrücknera, Rupnika i drugih.”
NAGRADA ZA DOPRINOS REPUBLICI HRVATSKOJ
Godinama kasnije, Hrvatski olimpijski odbor stvorio je nagradu upravo za sportaše koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Pod nazivom „Godišnjeg priznanja sportskim klubovima, sportašima i sportskim djelatnicima za doprinos u obrani RH", njen dobitnik je ove godine, među ostalima, upravo naš sugovornik. Time je postao prvi nogometaš koji se našao na popisu laureata.
“Velika je čast dobiti ovu nagradu. To je potvrda ljudskosti u sportu i časti koja se u zadnje vrijeme izgubila i prešla u brutalni biznis prepun pohlepe i interesa”, kaže nam Bičanić koji nakon 20 godina više nije nogometni menadžer, ali je i dalje ostao u sportu, sada potpuno fokusiran na humanitarni rad. Jednim dijelom u Udruzi Humane zvijezde Hrvatske ‘03, a drugim radom u Zakladi Vatreno srce HNS-a.
Privatna fotografija, ustupljeno GermanijakuIako u svečanom i ponosnom tonu, ovaj je odgovor povukao sa sobom pitanje o Marcelu Brozoviću s kojim je Bičanić, uz još dva poznata imena hrvatske javnosti, trenutno na sudu. Kakav je vaš trenutni odnos s Marcelom Brozovićem? Jutarnji list piše da ste vraćali njegove kockarske dugove i da biste trebali platiti porez na višemilijunski iznos koji ste navodno od njega dobili. O čemu se tu radi?
“Nemam komentar.”
Navodno je istraga bazirana na ‘rekla-kazala’ sadržaju, odnosno, bez konkretnih dokaza, na temelju izjava Brozovića i njegove sadašnje menadžerice Marine Mikulić.
“Potpisnik sam izjave o tajnosti istrage. Za sve informacije se brine moj odvjetnik Davor Radić”, zaključio je Bičanić pa se okrenuo proslavi nagrade koju je osvojio za ono što je učinio u krucijalnim momentima stvaranja hrvatske državne samostalnosti.
