Zar Boban stvarno ne vidi ono što je svima jasno?

"Ne želimo biti klub koji će nakon jednog poraza mijenjati trenera. Najlakše je promijeniti trenera u nogometu, mi želimo biti drugačije, vjerovati u trenera i proces, jer ništa ne ide preko noći." Tako je, otprilike, zborio Zvonimir Boban nakon one lanjske krize kad su mnogi, javnost, navijači, čak i neki ljudi iz kluba prizivali smjenu Marija Kovačevića.

Bobanova odluka tada je bila logična i liderska, odlučio je stati iza svojeg trenera, nije želi stvari prelamati preko koljena. Pokazalo se da nije pogriješio, Modri su osvojili dvostruku krunu, u Europi, onako, čisti prosjek, a Kovačević je uspio i probuditi neke igrače. Poput Stojkovića, recimo. Belji je dao punu minutažu što je on vratio bezbrojnim pogocima, uglavnom, Dinamo se stabilizirao, Kovačević je napravio ono što se od njega tražilo. Svoje prve ciljeve je ispunio, tu spora nema.

Međutim, Dinamov trener kao da je ostao u tom 'balonu' ispunjenih ciljeva, kao da to nije bilo prije skoro pola godine. Otad je Dinamo umjesto Lige prvaka donio u Maksimir Europsku ligu, u HNL-u je počeo i bodovno kaskati, ali najviše od svega - igra loše. U Dinamovoj igri nema napretka, nema novih ideja, trenerove su odluke čudne i ponekad teško objašnjive, momčad ima tek jednu gostujuću pobjedu ove sezone, a nakon poraza u Derbiju (2-1) na Poljudu nije se vidjelo niti ono čemu se svi nadali i što je Kovačević slavodobitno najavljivao:

"Nakon reprezentativne stanke i tri tjedna rada bit ćemo sigurno bolji!"

No, od toga na Poljudu nismo vidjeli ništa. Štoviše, Dinamo je još jednom pokazao da sve više postaje Dinamo Drena Beljo, momčad koja ovisi o jednom igraču, svojem reprezentativcu. A to nikad nije dobar put, ako se nitko drugi ne priključi, ako samo jedan igrač donosi prevagu, onda je nešto krivo. Nešto ide u pogrešnom smjeru. Ili je kriv trener koji ne zna igrače 'probuditi', razigrati ili su krivi oni koji su te igrače dovodili, a oni ipak nisu toliko kvalitetni kao što se mislilo. Trećega nema! Jasno, uvijek su krivi i igrači, nisu oni lišeni kritika i abolirani, pogotovo neki koji već mjesecima igraju ispod svoje razine. Međutim, zato postoje oni kojima je posao te igrače dovesti u red, natjerati ih da igraju kako trebaju, ili ih mijenjati, staviti na 'led'. Kazniti ako treba, ako su oni baš isključivi krivci. Ali nisu, to znamo, jer ova kriza identiteta traje već dugo, gotovo od početka sezone. Ovo nije Dinamo kakav navijači žele gledati, a pomaka nema.

"Kao što smo prije imali niz od 28 utakmica bez poraza, tako ćemo ga imati opet. Ovo je tek jedan poraz, a već protiv Anderlechta možemo opet vratiti dobro atmosferu, ta nama je utakmica jako važna, idemo po pobjedu", rekao je nakon Poljuda Kovačević, ali to ionako više malotko sluša. Jer, ponavlja isto već neko vrijeme, braneći svoje loše odluke, loše utakmice i, u zadnje vrijeme, čak i loše rezultate. Ali, ako treba, ponovit ćemo i mi još jednom. Uopće nije problem u jednom porazu pa ni u dva, tri, problem je što će ovakvom igrom, ovakvim stavom, bez ikakvih očitijih promjena, ta brojka samo rasti. Pa će biti možda četiri, pet, 10... Pa ćemo uskoro pričati kako je plasman u drugi krug Europske lige nedostižan, a kako je i naslov u HNL-u sve ugroženiji.

Da, na papiru je Kovačević ostvario sve ciljeve i još uvijek ima šanse ostvariti i one sljedeće koji su pred njim. Međutim, problem je što Dinamo u ovom trenutku, zapravo, od početka sezone ne izgleda kao momčad koja će to i učiniti, Dinamo, jednostavno, ne izgleda pobjednički, a Kovačević izgleda kao čovjek koji više ni sam ne vjeruje u ono što priča. Igre na terenu to najbolje i dokazuju, odluke koje donosi dovode do zaključka da više ni sam ne zna što napraviti. Reprezentativna stanka bila je velika šansa, ali na Poljudu nismo vidjeli da se išta pomaknulo na bolje.