Zadnji uzdasi romantike: Kako je The Den postao The Din i zašto Kanga nije mogao zabiti...

Tamo gdje nogometna romantika još uvijek živi. Ili, možda bolje rečeno, gdje se još uvijek nekako drži, onako, više jednom rukom nego čvrsto na tlu. The Den, dom Millwalla, londonskog kluba, koji su u svijetu 'proslavili' navijači, godinama su slovili za najbrutalnije, najrabijatnije u Engleskoj, kluba koji su, na malo drukčiji način, proslavili i Delboy i Rodney u kultnoj seriji. Stadion i kvart, koji još nose u sebi dušu starog Londona, nogomet, od kojega se umire, ali ne u ljepoti, no još čuva onaj iskonski nagon za preživljavanjem, kad se glavom ide na kopačku. Ne znamo puno, ali barem trčimo! I travnjak, nimalo engleski, razrovan i ponedgje 'ćelav' od brojnih uklizavanja, čvrstih duela i dugih lopti, koje rijetko padnu tamo gdje bi trebale pasti. Toaleti 'namirišani' dimom jefitne marihuane i zadahom lošeg piva, tribine na kojima, zakleli biste se, ljudi koje ste već negdje vidjeli. Ako nigdje drugdje, onda barem u 'Mućkama'!

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Dinamova utakmica protiv Arsenala bila je prilika, posjet tom kultnom mjestu već pradavna želja, nisu je propustili niti brojni Dinamovi navijači. Njih nekoliko stotina zaputilo se na The Den, naravno, najmanje je zanimljivo bilo što je Millwall igrao derbi začelja Championshipa protiv Cardiffa. Jednostavno, The Den je trebalo vidjeti, proći kroz onaj legendarni tunel u kojemu su kroz povijest prolivene litre uzavrele navijačke krvi, baciti pogled na okolne vulkanizerske radnje ili mesnice, pomalo i zarobljene u nekom drugom vremenu. Otići poslije utakmice u 'Nags Head' u srcu zloglasnog Peckhama, ostaviti glamour 'novog' Londona negdje iza leđa i vratiti se u neka druga vremena.

"Dinamo, Dinamo!", zaorilo se The Denom, Boysi su najavili svoj dolazak, još nekoliko puta uzvikivali svoj poklič, Dinamo je na jednu večer postao - Denamo. Ili je The Den postao The Din, kako već hoćete. Okrenuli su domaćini nekoliko puta glavu, prokomentirali neočekivane goste, ali previše su zaokupljeni sobom, svojim kultom, svojim Millawallom.

"F*ck you, ref", povikat će kad glavni sudac nije dosudio već peti prekršaj za njih, iznijeti salvu uvreda, nakon što je Cardiff duboko u sudačkoj nadoknadi zabio za 2-2.

"Mitchell, ti si budala, teška budala!... Propalice, ne zaslužujete ovaj dres!... Ne vrijedite ni funtu, neznalice, gadovi", čulo se s tribina na račun vlastitih igrača. Kao nekad, danas rjeđe, na onim nižim ligama hrvatskih terena. Ne dvojimo, doduše, da bi u takvom okruženju i glavni sudac ovog dvoboja morao bježati u kukuruz, jer, to kako je 'krao' Millwall postalo je pred kraj već tragikomično. Utakmica, koju su dvojica Millwallovih igrača završila na nosilima, a jedan zadnjim atomima snage stisnuo zube da i on ne izađe ranije s terena, okončana je bez ijednog žutog kartona! Nema tko se glavnome sucu stanovitom Andyju Daviesu nije sjetio obitelji, od rijetkih malodobnih klinaca, da onih okorjelih Millwallovih 'ovisnika'.

"Što meni ovo treba, zašto ja uopće više ovo gledam. Loši smo, užasni", prokomentirao je vitalni gospodin u dubokim 60-ima pokraj nas, dok je kraj njega sjedio nešto stariji čovjek sa štapom u rukama.

"Sad već 50 godina! Toliko dugo dolazim na The Den i, uglavnom, svaki put isto. Odlazim kući s istim pitanjem, zašto svoj život tratim na ove probisvijete na terenu. A onda dođe subota, ili utorak, stavljam oko vrata ovaj šal, ruke mi se počnu tresti i cijeli dan razmišljam samo o Millwallu", u stilu Nicka Hornbyja prepričava nam mlađi od ove dvojice i razgovor prekida pitanjem.

"No, dobro, lako za mene, a što vi ovdje radite? Zar doista nemate pametnijeg posla?"

"Dinamo Zagreb, znate, Liga prvaka. Pa smo malo svratili."

"Liga prvaka? Ma to ja uopće ne pratim. Arsenal, Chelsea, Tottenham, ma to nije nogomet. Dobro, nije nogomet ni ovo što mi igramo, ali opet... Kad dođem na Den, osjetim ono nešto, osjećam se živim. Barem do zadnje minute, kad se uglavnom osjećam kao da sam potratio život", govori nam s primjesom poznatog engleskog humora. Izgubili smo ga negdje u 70.minuti i ne jamčimo da je doživio kraj, s obzirom na rasplet i tu prokletu sudačku nadoknadu.

"Ma kakav Premiership, mene to uopće ne zanima. Pa, gledajte kako igramo, na što bi sličilo da Millwall uđe u Premiership? Ne, ovo je naš Premiership, bit će i ako ispadnemo u League 1. Jednostavno, Millwall je smisao života", slično razmišlja i njegov prijatelj, koji će uz smiješak dodati:

"Uostalom, gdje možete na jednom vidjeti toliko netalentiranih bekova i stopera kao na The Denu. Barem imate osjećaj da možete igrati bolje od svih njih. I tih 90 minuta sasvim je dovoljno da istresete sve svoje frustracije. Imate i na kome!"

The Den nije bio pun, naprotiv, na tribinama je bilo puno praznih mjesta i to je onaj dio priče u kojemu nogometna romantika popušta pred modernim zahtjevima. Ulaznica od 36 funta, dosta, možda i previše za ovakvu nogometnu predstavu, a činjenica da na tribinu ne možete s pivom u ruci, kao i da su dva-tri navijača Cardiffa nesmetano prošetala kraj Millwallova fan shopa, ipak otkriva da i na The Den stižu neka nova vremena. Kojima se Millwall i njegovi navijači još uvijek žestoko opiru. Skočit će sa sjedala kad vide dobro uklizavanje, sprint od 50 metara i bacanje 'na glavu' za svaku loptu, pokazat će srednji prst i izgovoriti svašta suparničkom igraču kad uđe 'malo jače' pod rebra njihovih ljubimaca, onako frustrirani konačnim ishodom usmjerit će skupljenu šaku prema gostujućoj tribini. I, to je uglavnom to... Bad Blue Boyse i njihov performans, Dinamovu zastavu na ogradi i navijačke pokliče s maksimirskog sjevera ispratit će samo čuđenjem i upitnicima, blagom nezainteresiranošću. Prosjek godina na tribini jasno kazuje da jedno nogometno vrijeme, koliko god se na Denu još uvijek drži, ipak nedvojbeno umire. I teško će i ta strast, taj fanatizam prema Millwallu i nekim drugim 'millwallima' to zaustaviti. 'No one like us', to je parola Millwallovih navijača. S nadom da će tako i ostati.

A gledajući prema terenu, zapravo, shvatili smo zašto novi Dinamov napadač Wilfried Kanga u Cardiffu nije zabio ni u jednoj od 15 utakmica. Malo je tu pravih šansi, malo lopti za napadače, nema previše vica, lucidnih dodavanja. Što stoperi ne izbace iz svog prostora, to možda završi u mreži. To se Millwallu i dogodilo u nadoknadi, a zapaprio mu je Yousef Salech. Napadač koji je došao onih dana upravo umjesto Kange, a također je riječ o dečku, koji se spominjao u kontekstu transfera u Maksimir. Gledajući s tribine The Dena, okruženi psovkama i uvredama, koje su uslijedile nakon zadnjeg zvižduka, pitali smo se je li Dinamo trebao ipak uzeti Salecha? Pravi je zaključak teško izvući. Osim da se Kanga ipak 'spasio' i da statistika u Cardiffu ne mora značiti ništa. To je neki drugi nogomet, uz dužno poštovanje! Koji nas je na jednu večer podsjetio kako je to nekad bilo...