ZABORAVLJENI STRIJELAC: Efikasniji sam od Šukera, a nakon Ukrajine me više nisu zvali

Željko Adžić upisao se u almanahe hrvatskog nogometa zabivši povijesni prvi gol u HNL-u 1992. godine u dresu HAŠK Građanskog protiv Cibalije nakon samo 45 sekundi igre. Godinu kasnije tadašnji izbornik, pokojni Vlatko Marković, pozvao ga je u reprezentaciju za prvu utakmicu Hrvatske protiv suparnika koji će u petak gostovati na Maksimiru (20:45) u kvalifikacijama za SP u Rusiji.

> VIDEO: Znate li tko je igrao prvu utakmicu protiv Ukrajine? Nekima su to bili jedini nastupi za Hrvatsku

„To mi je bila jedina utakmica koju sam odigrao za reprezentaciju i zabio sam,“ započeo je Željko Adžić, strijelac gola za 2:0 protiv Ukrajine u prijateljskoj utakmici 25. lipnja 1993. godine, prvoj od ukupno sedam koliko je Hrvatska odigrala protiv idućeg suparnika.

„Vlatko je to vodio, a kasnije je moj prijatelj Ćiro došao na kormilo reprezentacije i više nisam bio ni među 60,“ smije se Adžić. „Eto, po tome pamtim tu utakmicu, bila mi je nažalost jedina utakmica za reprezentaciju. Zabio sam 20 golova te sezone kao veznjak. Danas igrač na mojoj poziciji zabije gol i ide u Englesku, da vam stavim u taj uspjeh u perspektivu, ali Ćiro me nije pozvao ni jedanput,“ otkrio je Adžić za Germanijak.

„On mi je bio i trener u Dinamu, na njegove oči sam zabio te golove, ali više nisam dobio poziv, malo sam se i svađao poslije s njim, ali eto, s tom utakmicom je završila i započela moja reprezentativna karijera.“

Također, bila je jedina koju je Hrvatska odigrala 1993. jer u Domovinskom ratu nije bilo vremena ni mogućnosti za nogomet, vijestima su dominirale akcije Maslenica i Medački džep, ratovalo se za neovisnost i tek se stvarala moderna država, a nogometni savez i reprezentacije bili su u povojima. Tog 25. lipnja slavilo se punopravno članstvo u UEFA-i, u koju je Savez primljen osam dana ranije, a Adžić ističe kako je organizacija unatoč teškim uvjetima bila na visokoj razini

„Bilo nam je bolje nego ovima danas, doista je sve bilo vrhunski i bilo nam je osigurano sve. Iako je bio rat, nogomet je imao publiku. Navijači su bili uz nas, pogledajte samo snimku tog susreta i vidjet ćete koliko je ljudi bilo, danas ih ne dolazi toliko na prijateljske.“

„Bila je duga stanka bez nogometa uoči tog okupljanja i ljudi su se zaželjeli nogometa, igrači također, to je bilo jasno po entuzijazmu s kojim smo dolazili u reprezentaciju. Nije bilo amaterizma, baš sve je bilo kao u najboljim klubovima,“ otkriva Adžić.

U tom razdoblju sportaši su prvi put imali priliku predstavljati samostalnu državu, odnosno deklarirati se kao Hrvati, zato je na utakmici protiv Ukrajinaca bio izrazito izražen nacionalni naboj.

„Tad sam prvi put stavio naš grb kraj srca bez straha od zatvora, imao sam priliku pred svijetom pokazati da sam Hrvat. Taman pred raspad bivše države sam se stvorio igračko ime u Kanadi i Australiji, u klubovima hrvatske dijaspore sam igrao najbolji nogomet i zato mi je osobito drago što sam dobio mogućnost zaigrati za Hrvatsku. U Dinamu su mi kasnije skandirali „Blagoje, Blagoje“ (Blagoje Adžić, general-pukovnik JNA, opa.), a nitko nije napisao da sam igrao za Hrvatsku kad se nije smjelo.“

Kockasti su sjajno otvorili susret, nošeni sjajnom atmosferom poveli su već u prvom dijelu golom Davora Šukera glavom nakon sjajne lopte isporučene legendarnom, nikad prežaljenom, ljevicom Roberta Jarnija, a Adžićev trenutak dogodio se u 47. minuti. Na 30-ak metara od gola namjestio se i opalio, a lopta se zakoprcala u maloj mreži. Njegov sjajan potez kasnije je ušao u izbor za hrvatski gol desetljeća, ali Adžić nije bio osobito uzbuđen nakon njega, kao da je znao da mu neće mnogo značiti za reprezentativnu karijeru.

„Opalio sam iz daljine, malo me i začudilo kad je ušla jer udarac nije bilo ništa specijalno, ali otišao je malo u stranu, prevario golmana i ušao. Inače sam uvijek bio miran nakon svojih golova pa i tad, bio sam sretan i zadovoljan, bio sam uvjeren kako će mi nešto donijeti u reprezentativnoj karijeri, kako će to biti tek moj početak…“

„Kasnije sam doduše igrao još jedanput za reprezentaciju na revijalki u Udinama i to je bilo to. Vlatko me zvao na utakmicu protiv Kashima Antlersa za koje je igrao Zico i to mu je valjda bila oproštaljka. Tad sam također zabio, zabili smo im osam komada, postigao sam dva uvodna gola na utakmici. Stoga, igrao sam dvije utakmice i zabio tri gola, imam bolji prosjek od Davora Šukera, nitko nema takav. Šalim se,“ kaže Adžić.

Hrvatska, iako praktično tek okupljena reprezentacija, bila je favorit na Maksimiru protiv Ukrajine davne 1993. Marković je na teren poslao Ladića, Živkovića, Vulića, Peršona, Pavličića, Jarnija, Mišu, Adžića, Bobana, Šukera i Bokšića te pobijedio 3:1. Nakon Adžićevog gola smanjio je Husin, a konačan rezultat postavio je Bičanić koji je ušao u drugom dijelu.

„Bili smo jako dobra momčad, Bokšić je već tad igrao u Italiji, mislim da je Boban otišao u Serie A u to vrijeme, bilo je jasno da će Hrvatska izrasti u jaku momčad. Uvijek smo imali top igrače, uostalom, imamo ih i danas.“

Današnju generaciju u petak očekuje nešto teži posao nego Adžićevu, na Maksimir stiže drugoplasirana reprezentacija u našoj skupini, koja za Hrvatskom kasni samo dva boda nakon četiri odigrana susreta.

Modrić, Rakitić i društvo naći će se oči u oči s momčadi s kojom imamo dugu povijest. Nekako najupečatljivije bile su dvije utakmice u baražu za odlazak na SP 1998. godine u Francuskoj, na kojem je Hrvatska osvojila brončano odličje.

S druge strane medalje su okršaji iz kvalifikacija za SP u Južnoj Africi 2010. godine, Bilićeva generacija nije uspjela pobijediti žute u dvije utakmice u skupini (2:2 i 0:0) te je posljedično izostala sa smotre najboljih svjetskih nogometaša, samo dvije godine nakon četvrtfinala Eura i najvećeg uspjeha Hrvatske na velikim natjecanjima u zadnjem desetljeću. Adžić je uvjeren kako ovaj put ne bismo trebali imati sličnih problema.

„Imamo fenomenalne igrače, odličnu reprezentaciju i teren će biti u idealnom stanju, a jedino bi lošiji uvjeti mogli usporiti ovu momčad protiv Ukrajine,“ zaključio je Adžić prognoziravši pobjedu Hrvatske.

Razgovarao: Andrija Vuković

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!