Za zdrav razum je morao intervenirati gradonačelnik

Spašavanje vojnika Mihića – uspješno okončano. Nije trebalo slati helikoptere i specijalce na Pampas. Dovoljno je bilo poslati gradonačelnika.

Načelno glasnogovornik, u praksi institucija kluba, od četvrtka je opet u sedlu. Opomena pred otkaz? Završila je tamo gdje takvi papiri i pripadaju – u smeću, zajedno s procjenama koje s realnošću nisu imale puno dodira.

Jer, da se razumijemo, Mihu nisu spasili ni navijački vapaji, ni kolegijalni novinarski apeli, pa ni poruka koja se zavrtjela gradom poput refrena: “Prvo isprika Mihi, pa onda godišnja ulaznica.” Pampas je, čini se, bio imun na emociju.

Sve dok se u priču nije uključio Ivan Radić.

Gradonačelnik koji očito zna razliku između problema i nepotrebno proizvedenog problema. Čovjek koji je, kažu, pred velikom političkom karijerom, ali i netko tko zna zbrojiti dva i dva bez pomoći kalkulatora. I, što je važnije, bez viška ega.

Pojavio se na stadionu, sjeo u počasnu ložu između predsjednice Alexandre Vegh i čovjeka koji je do jučer bio na izlaznim vratima. Scena kao iz lošeg brakorazvodnog postupka, samo što ovdje publika nije mogla birati stranu – jer je strana bila samo jedna.

Ne znamo je li bilo rukovanja uz “mir, mir, mir – nitko nije kriv”, ali znamo epilog. Radić je otišao, problem je nestao. Predsjednica je poderala opomenu, a Mihić zaključio bolovanje i vratio se tamo gdje ga svi ionako vide – u srce kluba.

Jer neke funkcije ne pišu se na vizitki. One se žive.

“Hvala svima na podršci…”, stigla je poruka preko klupskih kanala, odmjerena, gotovo školska. Spominju se vrijednosti, zajedništvo, ljubav prema klubu. Sve ono što se u Osijeku voli naglasiti kad stvari krenu po zlu.

“Nesporazumi su riješeni, poruka je poslana… Idemo dalje.”

Naravno da idemo dalje. Nogomet uvijek ide dalje. Samo ostaje mala digresija: koliko je uopće trebalo da se shvati ono što su svi oko kluba znali od prvog dana? I zašto je za zdrav razum opet bila potrebna intervencija gradonačelnika?