VELIKI INTERVJU Ronaldinho: Nogomet je bio ljepši u moje vrijeme, nikada nećemo biti zaboravljeni

Možda je bilo boljih. Uspješnijih. Skupljih. Ali nijedan nije bio kao ON.

Nitko nikada od nogometa nije napravio takav cirkus i spektakl kao što je to radio momak zaraznog osmijeha i kovrčave kose iz Porto Alegrea. Nitko nas nije uspio toliko zabaviti i opčiniti kao Ronaldo de Assis Moreira – Ronaldinho.

Ako je netko u povijesti nogometa zaslužio da se nazove čarobnjakom onda to ekskluzivno pravo ima samo Ronaldinho. Nitko nikada nije iz čarobnog šešira na zelenom pravokutniku sipao toliko trikova i dijelio ih s vama kao Ronaldinho. To simpatično ime i taj jedinstveni osmijeh su sinonim za sreću u nogometu. Oni koji su ga gledali mogu sebi reći da su bili privilegirani bivanjem najvećeg nogometnog hedoniste.

Samo jedan onaj osmijeh nam je bio dovoljan da premotamo film na sve sretne trenutke koje nam je podario u vrijeme najslavnijih dana kada je igrao za Barcelonu i Brazil. Sigurno vam se nekad dogodilo da se strpite i ne odete u wc do poluvremena ili kraja utakmice, u strahu da ne propustite neku čaroliju iz kuhinje magičnog Brazilca. Svaki put kada bi primio loptu ste osjećali da se nešto može dogoditi. Malo bi zadržali dah, raširili zjenice, isključili ostala čula i fokusirali se na loptu kojoj sigurno nikad i ni u jednim nogama nije bilo ljepše kao u Ronaldinhovim. On ju je milovao, on ju je poštovao, on ju je činio veličanstvenom stvari zbog koje je ovaj sport tako divan i najveći. Kod njega je radila ono što kod drugih nije htjela jer su je često znali udariti bez osjećaja. Kada bi lopta birala s kim će zaspati kada padne mrak, morao bi to biti Ronaldinho!

Veliki Ronaldinho Gaucho je ovog tjedna bio gost kompanije MOZZART u Beogradu i baš je onakav kakvog smo ga zamišljali. Jedno veselo, vedro i osjećajno biće koje jednostavno ne možete da ne zavolite. Da se ne istopite pred tom karizmom i onim osmjehom. Uostalom, da znate li stvarno nekoga tko ne voli Ronaldinha? Je li to uopće moguće? Ima li tu nečega što vam smeta kod njega? Što se ne može reći za ostale nogometaše...

U stvari, ima jedna stvar koju mu zamjeramo. Voljeli bismo samo da je sve ono trajalo duže. Po mogućnosti vječno. Međutim, ako je bilo po cijenu da onih nekoliko magičnih sezona igra onako kako je igrao ili da 20 godina igra na nekom vrhunskom nivou, kao ravna linija, ali bez onakve magije, onda mu opraštamo.

Njegov dolazak u Beograd je bila jedna od vijesti dana. U hotelu Metropol je za njim ostajao nevidljivi trag sreće i pozitivne energije koju je širio za sobom. Kao neka magična prašina. Ljudi, nemoguće je da ne razvučete barem blagi osmijeh ako mu uhvatite pogled. „Zarazno“ je.

U karijeri je osvojio sve. Ili skoro sve. Bio je prvak svijeta, Europe, Južne Amerike, Španjolske, Italije... A, opet njega neće pamtiti po trofejima iako je bio njihov kreator. Pamtit će ga po načinu na koji ih je osvajao. Najljepšem načinu. Po driblinzima, golovima, asistencijama, podvalama...

I što onda pitati takvog čovjeka? Kako da vam otkrije nešto novo kada se o njemu zna sve? Kako zaviriti u tajnu njegove sreće? Jer, to je ono što ga čini unikatom u povijesti nogometa. Niko od njega nije djelovao sretnije na terenu.

Osim golova i trofeja, što smatraš svojim najvećim dostignućem u nogometu?

„Ostvario sam snove, to je najljepše od svega. Točnije, to što sam uopće imao mogućnost da ostvarim snove. Radost nogometa je bilo nešto najbolje što mi je Bog dao. Pružio mi je šansu da radim ono što najviše volim i mnogo sam se zabavljao“, kaže Ronaldinho.

Kako si uspijevao da nogomet igraš uvijek s osmijehom?

„Imao sam sreću da radim ono što obožavam. I svaki put kada sam bio s loptom, uvijek je to bio trenutak moje najveće sreće“.

Bilo je i tužnih momenata, ali ni tada nisi skinuo osmijeh s lica. Kako, čovječe?

„Život čine i lijepe i ružne stvari. Ali ako treba da pravim paralelu između toga što sam više doživio, onda je sigurno da sam imao više sretnih trenutaka. I na tome sam zahvalan životu“.

Čak i kada navijači utrče na teren da te jure i da se fotografiraju, djelovalo je da nisi bio zabrinut. I to si prihvaćao s osmjehom?

„Hvala Bogu, uvijek sam dobivao mnogo ljubavi od navijača. Čak i kada bi ušli na teren, to je bilo samo da bi mi pokazali koliko me vole. Za mene je to bilo nešto divno. Nikad se nisam uplašio kad bi navijač uletio na teren“.

Kada si bio najsretniji u nogometu? Koji je to trenutak?

„U cijeloj karijeri. U svim klubovima. Osvojio sam važne naslove, uvijek sam bio“.

Ali probaj da nam izdvojiš jedan poseban trenutak?

„Nemoguće je izdvojiti samo jedan. Osvojio sam sve moguće titule, kako individualne, tako i ekipne, ne mogu izdvojiti nešto posebno“.

Ne pada mu na pamet da sebe stavi u prvi plan. Oni koji se „razumiju“ u nogomet i koji će slijepim prebrojavanjem trofeja i golova rangirati nešto što se rangirati ne može, automatski će staviti Ronaldinha ispod nekih drugih velikana. Ali čak i ti „suhi“ trofeji govore u Dinhovo ime.

Nema mnogo igrača koji imaju ujedinjene sve najveće titule. Može li se reći da si ti onda najbolji, da li je to parametar za određivanje tko je najbolji na svijetu?

„Ne. Ja sam samo jedan od mnogih koji su osvojili svašta. Nije lako reći po čemu se to može odrediti tko je najbolji“.

Da, ali Messiju i Cristianu Ronaldu nedostaje još po nešto, a tebi ništa.

„Hvala Bogu na tome što sam osvojio! I nadam se da će Messi jednog dana osvojiti sve što mu nedostaje, jer smo sjajni prijatelji. Veliki sam njegov fan. Ali, izgleda da sam zasad samo ja sve osvojio“, kaže Roni uz onaj prepoznatljiv osmijeh.

Bi li volio da Messi osvoji Mundijal?

„Jako! Baš bih volio“.

Iako je Argentinac?!

„Naravno. Zašto ne?! Dobro se slažem sa svim Argentincima, a pogotovo s Messijem. I oduševilo bi me kada bi osvojio svjetski naslov“.

A kakav je Messi bio kad se pojavio?

„Poznavali smo se već i prije toga. Kad sam bio u prvoj momčadi, uvijek smo išli gledati Barcine juniore, jer su uvijek igrali prije naše utakmice. Zapravo, išli smo da gledamo njega. Od malena je bio takav“.

Jeli li ti bio neka vrsta profesora, a on studenta kada je ušao u prvu momčad?

„Ne! Nikako. Samo sam pokušavao da mu pomognem koliko sam mogao, ali nikakav profesor mu nisam bio. Nikome u karijeri“.

Je li Messi i dalje najbolji nogometaš na svijetu?

„Za mene jeste“.

Koliko se često čujete, traži li savjet od tebe?

„Naravno da se čujemo. I to često. Ali, vjerujte mi, uopće ne pričamo o nogometu“.

Baš nikad?

„Nikad!“

O čemu onda pričate?

„O životu. I mi imamo normalan život van nogometa“, opet uz osmijeh odgovara Ronaldinho.

Messi i Cristiano Ronaldo. Vječno pitanje koje je malo i dosadilo. Ti kažeš da je Messi bolji. A kakav je nogomet s njima i prije njih. Pričali smo s tvojim bratom Robertom. On kaže da je bio bolji i zanimljiviji u tvoje vrijeme. Spominje asove poput Raula, Henryja, Beckhama kojih danas nema, jer je velika praznina poslije Messija i Cristiana Ronalda.

„Slažem se s Robertom da je nogomet tada bio zanimljiviji. Bio je ljepši za gledanje. Ali, nogomet nikada neće prestati biti zanimljiv. U mojoj epohi smo imali mnogo velikih igrača, zbog toga je nogomet bio tako lijep. Danas je malo drugačiji, ali nikada neće prestati biti lijep. Činjenica je da je ranije bilo mnogo više asova“.

S kim si najviše uživao igrati?

„U moje vrijeme svi su bili spektakularni, Rivaldo, Romario, Ronaldo, Roberto Carlos, Cafu, a igrali smo godinama zajedno. Oni nikad neće biti zaboravljeni i imao sam istinsku sreću da budem dio te generacije. Volio sam igrati i sa Seedorfom“.

Dobro, razumijemo da ne možeš da se odlučiš između Messija, Ronalda, Rivalda, Xavija, Inieste, Henryja, Pirla, Ibrahimovića... Ali tko je bio najteži protivnik? Protiv koga je bilo najteže igrati?

„Ufff... Čekaj malo... Paolo Maldini! Da, on je bio najbolji defenzivac protiv kojeg sam igrao“.

S njim si kasnije i igrao u Milanu. Tada je nastala i ona kultna fotografija gdje prije izvođenja slobodnjaka stojite ti, Pirlo i Beckham? Kako se takvi majstori dogovore?

„A-aha-ha... Ne znam, lako smo se dogovarali iako nas je bilo mnogo koji su željeli izvesti slobodnjak. Lijepa vremena su to bila“.

Druga kultna fotografija je ona iz Barcelone na kojoj iz slobodnjaka prebacuješ najskuplji živi zid na svijetu.

„Da, uspio sam prebaciti živi zid koji je bio sastavljen od samih zvijezda Real Madrida. Baš skoro su mi prijatelji poslali tu fotku. Zaboravio sam na to, ali bilo je lijepo vidjeti kako svi Galacticosi stoje tu i ja dajem gol“.

To je jedan od kultnih golova. A bilo ih je baš mnogo. Onaj ples kukovima protiv Chelseaja, čudesna večer kada ti plješće cijeli Santiago Bernabeu, ona majstorija s 40 metara pod prečku Davida Seamana i još mnogo, mnogo toga... Koji ti je najdraži?

„Teško je odvojiti jedan, koji je lijep, koji je važan... Gol na Mundijalu protiv Engleske je jako bitan, u Ligi prvaka isto, protiv Reala, Marseillea, Intera u Milanu... Imao sam sreću da sam u derbijima protiv Reala uvijek davao golove. To je bilo posebno lijepo. Eto, ako bih morao izdvajati“.

Postoji li neki način u karijeri na koji nisi dao gol, a želio si?

„Ne. Dugo sam želio izvesti 'škarice' i uvijek sam to trenirao. Kada sam ga dao, onda je već bilo lako ponoviti“.

A kako tek onda izdvojiti najdraži potez... Barem nam reci koji si dribling najviše volio raditi?

„Mnogo ih ima. Ali je 'elastico' ono što se ljudima najviše sviđalo i što sam obožavao raditi“.

Postoji bar 20 sinonima za riječ dribling na portugalskom. Je li to zbog vas Brazilaca?

„Nisam znao za to, ali je lijepo čuti“.

Ljubitelji nogometa će te magične poteze najčešće poistovjetiti s Brazilom i vašom školom nogometa. Gdje se najbolje uči kod vas taj brazilski stil nogometa? Futsal, plaža, ulica?

„Mješavina svega. Ja sam sve to kombinirao od malena. Igrao sam nogomet na terenu, u dvorani, na pijesku... Brazil igra nogomet 24 sata, uopće nije bitno gdje, samo da se igra“.

Normalno, kada vam je svakom djetetu prvi poklon lopta.

„A-ha-ha... Skoro uvijek. Ili dres kluba za koji tata želi da navijaš, kopačke, nešto nogometno... Svakom djetetu je tako“.

A tvoj prvi poklon?

„Lopta naravno. Dolazim iz nogometne obiteljii tako mi je bilo suđeno. Otac i brat su mi bili nogometaši, pa kao da sam se rodio s nogometom“.

Koji ti je bio prvi dres?

„Gremija! Imam sliku s 4-5 godina u tom dresu. Ali, mislim da su mi i ranije poklonili neki manji. To je moj klub cijeli život, za njih navijam od malena do danas. Od šeste do 20. godine sam i nosio taj dres kao nogometaš“.

Tko ti je bio idol kada si bio mladi igrač u Gremiju?

„Mnogo velikih nogometaša je bilo u tom periodu. Maradona, Pele, Romario... Oni su bili neki od idola. Ali, zapravo, ja sam dijelio sobu sa svojim idolom. Mojim bratom Robertom. On je bio veliki igrač u to vrijeme“.

E sada... Ima ta bajka da je Roberto bio talentiraniji od Ronaldinha. A gdje ćemo boljeg sugovornika na tu temu od Roberta.

„Nije, nije... Nećemo se lagati. Bio sam dobar nogometaš. Igrao sam u Gremiju, pa u Švicarskoj, Sportingu iz Lisabona. Doveli su me kad je Figo otišao u Barcelonu. Ali na mojoj poziciji je bio i sjajni Bugarin Krasimir Balakov. Već tada me je počelo boljeti koljeno, operacije i sve to... Igrao sam kasnije u Japanu, Meksiku, Corinthiansu, Montpellieru... Ali nikad nisam bio onaj stari. Ali daleko od toga da sam bio talentiran kao Roni“, kaže nam Roberto.

Inače, Ronaldinho je takav kakvog smo zamišljali. A Roberto? Potpuna suprotnost od svih predrasuda koje možete da imate o bratu nogometne zvijezde koji je njegov agent. Strpljiv, ljubazan, skroman... Apsolutno ništa mu ne smeta dok mnogi u hotelu Metropol, salijeću Ronaldinha da se slikaju s njim, dodirnu ga, dobiju autogram... Ne postoji pitanje koje je zabranjeno.

„Ma pitajte ga što hoćete ako imate vremena. Ne postoje kod Ronaldinha zabranjena pitanja niti ono „nemoj pisati to“. Takav je cijeli život“.

Nastavljamo onda dalje s Ronaldinhom. Kad smo već stali kod poteza, golova i svega toga, otkrij nam tajnu najčuvenijeg. Pola ljudi i dalje ne vjeruje u onu YouTube legendu sa pogađanjem prečke. Kako, čovječe???

„Hahaha... Taj video je fantastičan, postao je nešto povijesno. Bio je to prvi video s više od milijun pregleda na YouTube. Spektakularan je, obožavam ga!“

Ali, kako si uspio?

„Puno sam trenirao, to je sve...“

Koliko? Jesi li to nekad uspio?

 „Pa da, vježbao sam prije toga. Stalno“.

Koliko su talent, a koliko rad u postocima odredili uspjeh tvoje karijere?

„Oboje. Jedno povlači drugo, jedno ne može bez drugog. Za nogomet na visokom nivou, morate imati oboje. I to da budu baš izraženi“.

Dojam je da iz Brazila posljednjih godina stiže sve manje talenta. Proizvodite golmane i stopere umjesto „desetki“ i „devetki“. Znaš li koliko nogometnom svijetu nedostaje „joga bonito“? Kada će Brazilci opet igrati taj nogomet? Kada će netko osvoji atraktivno Mundijal kao što ste ti, Ronaldo, Rivaldo i kompanija 2002. Da uživamo...

„Hajmo malo sačekati, nikad se to ne zna. Nadam se da će doći još kvalitetniji igrači da igraju zajedno Neymarom i Coutinhom. I da igraju taj brazilski stil koji cijeli svijet voli... Nogomet je takav, mijenja se u trenutku. Ponekad dolaze ti koji su veoma talentirani za obranu, ali uvijek se u Brazilu pojavi i neki vanserijski napadač. Ali nekad se ne uspijevaju probiti. Nadam se da ćemo do sljedećeg Mundijala imati još takvih“.

Uz nevjerojatne nogometne poteze tu je i proslavljanje golova uz gestu rukama kao da telefoniraš. Kako je to nastalo?

„Kad sam bio mali, jedna poznata brazilska grupa je imala taj neki ples u kojem su pokazivali taj znak. I onda mi je to prešlo u naviku pokazivati kad dajem golove i ostalo je tako kroz cijelu karijeru“.

Ima li ime taj znak?

„Ne, to je samo bio taj neki pokret koji su izvodili. Meni se baš sviđala pjesma. Pa zbog toga“.

Sjećaš li se imena pjesme?

„Ne mogu se sjetiti...“

A grupa?

„Ufff.... Čekaj malo... Molejo! Da, tako se zvala“.

Cijeli tvoj nogomet je bio kao neki ples. Nije ni čudo što si u glazbi našao drugu karijeru. Kako ti ide glazbena karijera?

„Divno! Obožavam glazbu, sljedeće godine idem na europsku turneju s mojim bendom“.

Što još osim glazbe? Kakav je Ronaldinho sada van nogometa? Uživaš li u životu isto kao nekad na terenu?

„Da, baš uživam! Igram footvolley, bavim se glazbom, imam mnogo više vremena za sina, obitelj, za kuću, za zemlju. Živim na drugi način“.

Gledaš li nogomet na televiziji?

„Ne pratim nešto mnogo profesionalni nogomet. Ne sviđa mi se gledanje“.

Ni Ligu prvaka?!

„Možda bacim pogled na skraćeni pregled golova, šansi. Ali 90 minuta - ne mogu to gledati“.

Imaš li neki drugi sport koji pratiš ili igraš?

„Igram footvolley već dugo. To najviše igram na plaži“.

A video igre?

„Ne igram puno igrice, samo sa sinom ponekad. Nekad smo igrali u Barci i Milanu“.

Pes ili FIFA?

„Oba. Možda PES malo više“.

Gledaš li svoje poteze i golove kao što se mnogim navijačima dogodi da uključimo tvoje YouTube kompilacije i da „slinimo“ nad ekranima?

„Ponekad... Kad mi drugari pošalju na „WhatsApp“, ali ja ih ne tražim po internetu“.

Polako se približavamo zračnoj luci Nikola Tesla u Beogradu i razgovoru na zadnjem sjedištu Porschea dolazi kraj. Roni, imaš li neki dojam o Srbiji?

„Nisam imao vremena da vidim koliko sam želio. Ali sam dobio želju da se vratim, probao sam hranu i jako mi se svidjela. Sličan roštilj u Brazilu, skoro kao takav“.

Posljednji dojam je i te kako bitan. Učinili smo sve da se osjeća ugodno u Beogradu, ali stvar koju definitivno neće zaboraviti su – uštipci! Da, obični uštipci sa srpskog roštilja. Probao ih je hotelu Metropol i oduševio se. Upozorili smo ga da je ljuto, ali nije mario. Morala se peći nova tura uštipaka. Uz sve đakonije na stolu u restoranu Metropola, Ronaldinho je potpuno 'poludio' za uštipcima. I ruskom salatom uz njih. Praktično, samo to dvoje je jeo. Oduševila ga je i mala Petra, kćerka poznatog nogometnog agenta Zorana Stojadinovića, čovjeka koji je bio ključ u realizaciji ove naše ideje. Što pokloniti Ronaldinhu?! Pa taj čovjek ima sve... Petra mu je našla žicu. Jedno kinder jaje izmamilo je najčuveniji nogometni osmijeh na svijetu...

Ispratili smo ga na zrakoplov i ostao je neki osjećaj kao da vam je otišao prijatelj. A proveli smo samo dan zajedno?! Eto, toliko se Ronaldinho svima uvukao pod kožu tijekom druženja u Beogradu. To je takva karizma. To je takav lik. Zarazno pozitivan. Popravio je dan svima. Imao je strpljenja za svaki autogram, svaku fotografiju, svaki pozdrav. I uvijek je bio nasmiješen. Zapita se čovjek: Kako mu ne dosadi? Možda je to ta jednostavna ljubav koju je širio dok je igrao. Vjerujte, Ronaldinho savršeno dobro zna koliko ga ljudi vole. I kako djeluje na njih. Zato je zadržao poštovanje, skromnost i zahvalnost prema svima. Onima za koje je igrao i koje uveseljavao. Zato i on njima uzvraća ljubav jer zna da je zbog toga posebna priča svjetskom nogometu.

Piše: Aleksandar Gligorić/MozzartSport

(Foto: MozzartSport/Reuters)