Valverde radi najbolji trenerski posao u Europi, ali jedan poraz mu je obilježio sezonu

 

Anfield je brujao. Kloppova presing-mašina uhvatila je nemoćnu Romu za šiju i nije ispuštala – bio je to faksimil njegovog Dortmunda iz najboljih dana 2012. ili 2013: Milner i Henderson neumorno su osvajali lopte, Oxlade-Chamberlain zujao je poput ose, eksplozivan i neuhvatljiv, a sa svakim međusobnim pasom napadačkog trozupca Kop je pjevao sve glasnije. Salah pa Salah, Mane, Firmino pa Firmino, pet puta je Alisson Becker, jedan od najboljih golmana kontinenta, morao po loptu u mrežu. Čak niti dva brza Romina gola u posljednjih 10 minuta nisu mogla umanjiti Liverpoolov trijumf.

Istovremeno, na drugom dijelu kontinenta, u katalonskoj prijestolnici, mediji i navijači bili su jednako zapanjeni: „Kako smo mogli izgubiti od ovakve Rome?“.

I uistinu, malo tko vjeruje da Roma može na Olimpiku pobijediti sa 3:0, istim rezultatom kojim su izbacili Barcelonu. Prst krivnje, kao i obično, uperen je čvrsto samo u jednog čovjeka – trenera Ernestea Valverdea, čovjeka čija je priča, od trijumfa do pada, simptomatična za anti-intelektualnu kulturu koja okružuje suvremeni nogomet.

NOVA BARCELONA

Prije nešto više od godine dana, sredinom veljače 2017., Ernesto Valverde pripremao je Athletic Bilbao na prvu utakmicu drugog kola Europske lige protiv APOEL-a, koju je njegova momčad pobijedila sa 3:2.

Dva dana prije toga, PSG Unaija Emeryja u Parizu je pregazio Barcelonu u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka sa 4:0. Unatoč tome što je Barcelona, tada pod uzdama bivšeg igrača Luisa Enriquea, tjedan dana kasnije izvela čudo i na Nou Campu slavila sa 6:1, teško je bilo oteti se dojmu da je Enriqueova momčad, personificirana u munjevitom, direktnom napadačkom trozupcu – Messi, Suarez, Neymar – tim porazom ugašena.

Uostalom, Luis Enrique je Barcelonu preuzeo 2015., nakon loše sezone pod argentinskim stručnjakom Gerardom Martinom, te je, nakon što mu je uprava poklonila Neymara, iste godine osvojio trostruku krunu osvojivši Ligu prvaka, Kup Kralja i španjolsko prvenstvo. Godinu dana kasnije, Enrique je osvojio prvenstvo i kup, a 2017., u njegovoj posljednjoj sezoni, u godini slavnog poraza i povratka protiv PSG-a, ostao je samo na kupu.

U istom periodu njihov najveći rival, Real iz Madrida, osvojio je dvije uzastopne krune, a lani je, nakon godina inferiornosti, prvi puta još od 2012., Barceloni uzeo i ligašku titulu. Kao što će Gerard Pique reći sredinom osmog mjeseca i poraza u Superkupu od Reala – Barcelona se prvi puta nakon puno godina, prvi puta u eri Lionela Messija, osjećala inferirorno.

Od tog poraza, od te inferirornosti, prošlo više od pola godine, pola godine u kojoj je Ernesto Valverde izgradio novu Barcelonu. Danas, njegova Barcelona je na putu do nečega što nitko u povijesti španjolskog nogometa nije učinio – osvajanja titule bez poraza, imaju 15 bodova više od Reala, a titulu osvajača Kupa su obranili gaženjem Seville od 5:0.

Valverde je u osam mjeseci Barcelonu dignuo iz sjene Reala, prošetao se ligom i na pragu je besmrtnosti. Pa ipak, danas je Valverde razapet, proglašen lažnim prorokom i čovjekom nedostojnim fotelje stratega Barcelone - utakmica u Rimu, gdje je ispustio 4:1 i gotovo sigurno polufinale Lige prvaka mogla bi ga koštati svega.

Pitanje koje je neizbježno, glasi: što se dogodilo u Rimu? Kako je Valverde, koji je sa toliko minucioznosti, pažnje i stručnosti izgradio ovu novu Barcelonu, koja je između kolovoza 2017. i siječnja 2018. imala niz od 29 utakmica bez poraza, koja je pregazila Real na Berbabeu i de facto osvojila titulu prije Božića, uspio posložiti karte tako loše da je od solidne, ali i ni po čemu posebne Rome izgubio tri gola prednosti i šansu da vrati Blaugranu na vrh Europe?

Dva su glavna razloga, s tim da je jedan, u širem smislu i van terena, direktno utjecao na drugi, na planu taktike i same igre.

Prije svega, Ernesto Valverde je trener koji ne smije izgubiti. Kada to tako kažem, mislim na činjenicu da je sadašnja uprava Barcelone koordinirana isključivo kratkoročnim ciljevima – produciranjem profita i osvajanjem trofeja, što se direktno reflektira na način nogometa kojeg Valverde prakticira. Drugim riječima, Valverde nije imao luksuz kojeg je Pep Guardiola ima lani na klupi Manchester Cityja – igrati atraktivan nogomet u svom preferiranom stilu i ne osvojiti niti jedan trofej.

Pep je nakon prve, 'probne' godine u Manchesteru konačno stvorio momčad koja pobjeđuje ali istovremeno igra njegov stil nogometa.

Valverde je morao pobjeđivati u svojoj prvoj sezoni i to je znao, pogotovo nakon lekcije Martinove karijere u Barci – te je tom zahtjevu predodredio taktiku, plan igre te izbor igrača.

 

TRI VALVERDEOVA PRINCIPA

Saževši ih u najšire moguće crte, Valverdeovi principi vrte se oko opreza, kontroliranja kaosa na terenu, minimiziranju nedostataka vlastite momčadi i pragmatičnosti.

Osnovna taktička postavka koja osigurava njegov plan je posjed lopte

1) Korištenje posjeda

Valverde, za razliku od Guardiole, koji je posjed koristio kao obrambenu taktiku i kao način da čim prije dođe do pozicijske i brojčane prednosti pred suparničkim golom, i Enriquea, koji je preferirao direktnost i brzu tranziciju u kontra napade, loptu koristi na drugi način. Prije svega, riječ je o načinu da se umrtvi i uspori igra te da se kontrolira tempo utakmice. Vezni igrači Barcelone pod uputama su da cirkuliraju loptu, čak i u situacijama kada se otvara prostor za kontru.

Princip je jednostavan – zadržavanje lopte kontrolira utakmicu, a ukoliko Barcelona minimalizira kaos, kvaliteta njenih napadača, primarno – Lea Messija, učinit će svoje.

2) Uravnoteženi presing

Još jedan aspekt u kojem je Valverdeova Barcelona drugačija od klasične Guardioline je korištenje presinga. Ove sezone Barcelona osjetno rjeđe radi agresivan presing na loptu, što je vjerojatno nuspojava oduke da se Messiju i Suarezu, igračima koji su inače prva linija presinga, omoguće veći periodi odmora tijekom utakmica.

Jedan od rijetkih okidača za uniformni presing ove sezone situacija je gdje Barcelona gubi loptu u protivničkoj trećini, u suprotnom se Barcelona pretežno povlači u standardni blok sa dvije linije od četiri igrača.

3) Formacijska/strukturna fleksibilnost

Iako je Valverdeova Barcelona nakon ozljede Ousmanea Dembelea i loših partija Gerarda Delofeua (jedina dva stopostotna krila u momčadi) uglavnom prakticirala klasični 4-4-2, Španjolac je tijekom sezone koristio široki dijapazon raznih formacija, od klasične 4-3-3, sa Busquetsom kao pivotom iza dvije osmice, preko 4-2-3-1, 3-4-3 sve do 4-1-2-1-2.

Ideja je jasna – ne postoji preferirani stil igre, momčad mora biti fleksibilna i spremna na sve izazove. Prioritet je rezultat, a stil je samo usputna žrtva.

Drugim riječima, to je Valverdismo – ova Barcelona ne pobjeđuje jer kontrolira posjed ili je ubitačna u napadačkoj tranziciji, ona pobjeđuje jer kontrolira utakmicu, smanjuje prostor za pogreške i može se prilagoditi bilo kome. A kada uspijete kontrolirati kaos na terenu i imate Lea Messija u momčadi, malo tko vam može parirati.

Uostalom, Valverde je u 52 utakmice na klupi Barcelone izgubio samo dvije.

 

 

MANJAK ROTACIJE

Vratimo se na utakmicu protiv Rome. Valverdeov rezultatski imperativ van terena doveo je do još jedne posljedice po igru Barcelone, osim opreznosti i pragmatičnom pristupu planu igre. Riječ je o manjku kvalitetne rotacije. Valverde je, ne računajući Dembelea koji je velik dio sezone bio ozlijeđen, i Coutinha, koji nije mogao igrati u Ligi prvaka, imao više-manje jasnu startnu jedanaestoricu.

Međutim, borba na tri fronte – kup, prvenstvo i Liga prvaka – zahtjeva rotaciju, a opcije koje Španjolac ima na klupi ili su talentirane i nekonzistentne, a samim time i opasne po kontrolu utakmice (Denis Suarez, Carles Alena tehnički su veznjaci superiorni Ivanu Rakitiću, ali im još uvijek fali elitni mentalitet te su skloni pogreškama), ili tehnički inferiorne (Andre Gomes i/ili Paulinho, Paco Alcacer).

Posljedica je manjak fizičke spremnosti uoči uzvrata u Rimu. Rečeno jednostavno, Barcelonina početna jedanaestorka bila je fizički umorna – Leo Messi odigrao je preko 2700 minuta samo u ligaškim utakmicama, Luis Suarez preko 2500, Busquets i Pique po 2200, Andres Iniesta ima 33 godine, a startao je u 24 od 33 ligaške utakmice, osam od 10 u Ligi prvaka.  

Naravno, čak i umorna Barcelona morala je imati dovoljno kvalitete da u Rimu obrani tri gola prednosti, te treba napomenuti da je Valverde svojom pasivnošću i strahom od pogreške direktno odgovoran za rezultat.

VALVERDE PROTIV SVIJETA

Međutim, unatoč svemu, teško je oteti se dojmu da bio Valverde izgubio što god da je odlučio. Da je više rotirao i uništio nepobjedivi niz u Ligi ili izgubio kup, bio bi kritiziran da je bacio domaći uspjeh zbog uspjeha u Europi, ovako je obasipan kamenjem jer je pokušao ostati konkurentan na oba plana.

Uzročno posljedični niz koji se sam nameće glasi: Valverde je morao pobjeđivati pa je manje rotirao, što je dovelo do prevelike opreznosti u igri i zamoru ključnih igrača. A kada se jedno i drugo poklopilo u Rimu, dogodio se debakl.

Drugim riječima, činjenica da je Valverde napravio kardinalne pogreške u Ligi prvaka (oprezan plan igre, kriva početna postava i manjak reakcije s klupe nakon 0-2), ne treba umanjiti sve što je postigao u kratkom periodu s Barcelonom, u gotovo nemogućim uvjetima.

Kup i prvenstvo, ovo potonje i dalje bez poraza, uz tanku klupu i konstantan pritisak klupskog vrha oko isporuke trofeja, i dalje djeluju nedovoljno. I upravo tu leži tragična aporija Ernestea Valverdea – trenera koji, kao svi treneri, nije cijepljen od pogrešaka i krivih procjena – tihog, skromnog Španjolca koji je u svijetu nogometnih medija izgubio upravo zato što je tako dugo pobjeđivao. Ali Valverde je morao znati da danas pobjede traju samo onoliko dugo koliko je potrebno da se dogodi prvi, neminovni, poraz. Uostalom, isto se dogodilo njegovom sunarodnjaku, još jednom talentiranom treneru – Pepu Guardioli. Pepov City pobirao je lovorike za svoj atraktivan stil nogometa, kao i za svoje rezultate – slično kao i Valverdeova Barcelona, City se prošetao ligom, a osvojio je i domaći kup. Međutim, pripovijest se promijenila kada se dogodio prvi poraz visokog medijskog profila – protiv Liverpoola u četvrtfinalu Lige prvaka.

Kao i Valverde nakon Rome, Pep je proglašen prevarom, filozofom koji igra lepršavo ali ne pobjeđuje kada treba. Kao i kod Valveredea, kod Pepa se zaboravilo na sve trijumfe, sve odlične utakmice koje su prethodile porazu.

Treneri ne bi smjeli biti oslobođeni konstruktivnih kritika, pogotovo treneri koji imaju privilegij voditi jedan od dva najveća kluba u Španjolskoj, a samim time i svijetu, ali sjetite se kako je izgledala prošla sezona istog tog Pepa Guardiole u Cityju, i što je sa istim klubom napravio ove.

Ernesto Valverde, samozatajni trener koji je Barcelonu podigao iz ponora, tihi taktičar koji preuzima krivnju za poraze, a igračima ostavlja lovorike nakon pobjeda, zaslužuje razumijevanje nakon rijetkog krivog koraka i priznanje za red koji je uveo u kaos u nogometnoj Kataloniji.

Ali današnji nogometni diskurs, nevezano otkuda potiče, ne ostavlja prostor za razumnu kritiku, živi iz dana u dan – on ili uzdiže u nebesa ili spušta u kaljužu, bez obzira na kontekst, izdvojen od povijesti - crno-bijeli pogled na nogomet, igru koja nas je oduvijek oduševljavala svojim višebojnim kompleksnostima.

Piše: Luka Kostić

(Foto: Reuters)