Valjalo bi i o Tomiću dvije – tri

Malo je onih koji su Riječanima uoči četvrtfinalnog ogleda Hrvatskog kupa davali nekakve šanse. Dinamu je pobjeda bila iznimno važna, ne samo zbog činjenice da nema popravnog i jer bi bez iste ostali bez borbe za Rabuzinovim suncem, već da bi se tenzije u klubu malo primirile te da bi Krznar mirno mogao krenuti u zaključni dio jesenskog dijela sezone. Ipak, nešto se pitalo i Rijeku, koja je stala u dupli blok, prijetila iz kontranapada i zabijala kad je trebala. Imao je Dinamo svoje šanse, ali Fortuna je bila na strani gostiju. Dobro, i Nediljko Labrović.

Stasiti vratar iz Sinja ovog je ljeta stigao u Rijeku nakon tri uspješne sezone u Šibeniku. Dugo je trajalo 'prepucavanje' na relaciji Labrović – Šibenik zbog čega je u jednom trenutku prošle sezone čak završio i na klupi, ali 22-godišnjak je odlučno odbacio svu mogućnost da produlji suradnju s Narančastima kad se pojavila mogućnost da ode u Rijeku. Njegov dolazak na Kvarner, baš kao i od Princa Ampema, dogovarao je bivši sportski direktor Rijeke Ivan Mance. Početkom lipnja Mance je objavio kako napušta Rijeku nakon devet godina povedenih u klubu, od kojih je sedam i pol godina bio u funkciji sportskog direktora. Njegov svojevrsni oproštajni poklon klubu u kojem je ostavio veliki trag bila su dvojica igrača koji su u srijedu na Maksimiru zadala najviše problema igračima Dinama…

OCJENE – Rijeka: Kako je moguće da Labrović grije klupu? Ampemov masterclass, Obregon nije zaboravio igrati nogomet - Rijeka protutnjila Maksimirom!

Riječane spašavali Labrović i greda, Modri tuguju na Maksimiru nakon riječkih kontri (VIDEO)

Nije puno odmarao Mance, sreću je odlučio potražiti u ciparskom Pafosu. Dobio je bolje uvjete u svakom smislu, što privatno, što za rad, a i trebalo mu je malo promjene. On je svoje na Kantridi/Rujevici napravio te je baš zbog toga Robert Palikuća imao iznimno težak zadatak kad je odlučio prihvatiti poziv Damira Miškovića.

Stigao je tiho, na mala vrata. Pompozna obećanja su izostala, a navijači i javnost nisu znali što očekivati. Slagao je križaljku kako je smatrao da je najbolje, Tomić mu je dao neke svoje smjernice, ali o većini stvari odlučivao je Palikuća. Ni pola godine kasnije, vidi se da je dobro razabrao. Abass i Selahi su bili potpuni anonimci za HNL obožavatelje, ali na kraju su se pokazali igračima dostojnim bijelog dresa. Ganac je na posudbi iz Mainza, Selahi je potpisao trogodišnji ugovor, a Tomić je spomenuti dvojac jako dobro ukomponirao u svoje nacrte. Najveći posao je ipak dogovor oko nastavka suradnje s Josipom Drmićem, ali doznajemo da to nije baš toliko velika zasluga Palikuće koliko Marina Polonija, fizioterapeuta Rijeke čijim je radom i posvećenošću Josip Drmić naprosto oduševljen. Polonijo na Drmića brine kao kap vode na dlanu, a isto vrijedi i za sve ostale djelatnike kluba. Tomić, Mišković, Palikuća… Svima je Drmić prioritet, a on im za to uzvraća golovima. I to jako bitnim golovima.

Budući da je i Tomić sam bio napadač te je jednako kao i njegova prva violina često bio u problemima s ozljedama, on je netko tko gotovo pa savršeno razumije sve što Drmića muči, ali i kako postaviti igru da baš on ispliva u prvi plan. Svi znaju da je Tomić netko tko prakticira napadački stil nogometa. Tako je bilo dok je vodio juniore, a potom i seniore matičnog mu kluba Šibenika, tako je bilo u za vrijeme njegovog boravaka u Kini, da bi onda po istom modelu nastavio i kad je bio u Lokomotivi. Tomić je prilagodljiv, ali od svojih ideja ne odstupa. Njegova je filozofija da je bolje pobijediti rezultatom 5:4 nego primjerice 1:0. Rijeka i Tomić su si kliknuli i baš zbog toga sve ovo što radi na klupi kluba s Kvarnera ne iznenađuje.

Luka Stanzl/PIXSELL

Svi hrvatski prvoligaši koji na Maksimir dođu otvorenog garda te vjeruju da će se nadigravati s Dinamom i tako doći do pobjede, najčešće stradaju. Rijeka se zatvorila, stajala u duplom bloku koji je u fazi obrane bio 5-3-2, da bi onda iz kontri i polukontri nastojali što je kraćom i jednostavnijom rutom doći do gola domaćina. Nije Rijeka 'kružila' oko 16-erca Dinama, plan je bio da se s dvije okomite lopte osvoji prostor, zatim da ona ode na bok, odakle bi se ubačajima tražili Drmić i Obregon. Osim toga, Selahi je imao zadatak da se iz drugog plana ubacuje prema naprijed, dok je Čerin uglavnom držao poziciju i pazio da ne bi zabljesnula neka kontra domaćina.

Što se tiče trojice stopera – Galovića, Velkovskog i Smolčića – od njih je Tomić tražio da stoje duboko, da drže formaciju i da ne 'iskaču' na Dinamove ofenzivne veznjake. Velkovski je bio taj koji je od stopera najviše imao loptu u nogama, on je taj koji je komandirao i koji se jako dobro snalazi u situacijama kad se njegova momčad brani. Kad je situacija drugačija, kad Rijeka napada i kad Velkovski ostaje na širokom prostoru, onda je sklon pogreškama te ne može dati najbolje od sebe. No, za ovakve utakmice, baš kao i većinu europskih u kojima Rijeka igra na isti način kao ove srijede u Maksimiru, Velkovski je savršen izbor.

U sredinu vezne linije Tomić je postavio trojicu igrača. Dvije radilice i jednog kreativca, Domagoja Pavičića. On je produkt Dinamove škole nogometa, iznimno dobro tehnički potkovan i s velikim razumijevanjem same nogometne igre. Zanimljivo, Pavičić je igrač koji najčešće okomitom kretnjom osvaja prostor. Uglavnom igrači na njegovoj poziciji, kao primjerice Josip Mišić u Dinamu, do rade dubinskim dodavanjima, ali Pavičić ipak voli kad može prvo driblingom otresti svog čuvara, zatim u trku prijeći 10 ili više metara pa tek onda odigrati loptu. Taj način razmišljanja viđamo i kod Matea Kovačića. Doduše, Mateo to radi malo bolje, ali iako će mnogi misliti da to zvuči tendenciozno, u tom određenom segmentu Domagoj Pavičić i ne zaostaje baš previše.

Njega su Dinamovci jako dobro čuvali, znali su da je on mozak Rijeke i ako ga puste da se razigra – i to na 'njegovom' terenu – tada može biti opasno. Rijeka s njim i bez njega nije ista momčad. Radilice je lakše za pronaći nego one koji 'misle', a toga je svjestan i Tomić pod kojim su plemeniti veznjaci uvijek dolazili do izražaja. Šibenčanin dobro balansira između svojevrsne slobode koju daje svojim ofenzivcima i ideja koje nastoji implementirati. Osim Pavičića, izvrstan primjer toga je i Robert Murić koji je pod vodstvom Tomića skupio 31 nastup, 11 pogodaka i 12 asistencija. Više asistencija od Murića su pod Tomićem skupili samo Myrto Uzuni i Fran Karačić koji ih imaju četiri više, ali da bi došli do brojke 16 trebalo im je dodatnih 38, odnosno 64 nastupa.

Goran Kovacic/PIXSELL

Nadalje, očito je da su Drmić i Tomić su izvrsno kliknuli. Nijedan igrač nije pod Tomićevim vodstvom zabio više pogodaka (22), dok Drmić nikada nije bio toliko produktivan kao pod vodstvom šibenskog stratega. Pavičićev preporod ne očitava se toliko kroz brojke, ali već kroz cjelokupni dojam njegovih igara. Desetka Rijeke nikad nije bila bolja u bijelom dresu nego otkako je Tomić stigao, a njegove dobre predstave od ključnog su značaja za veliki broj prigoda koje Rijeka napravi na utakmici.

Njegova boljka je obrana, ali treba biti realan i istaknuti kako radi najbolje s onime što ima na raspolaganju. Jedini od brojnih stopera koji je dokazan i u inozemstvu i u drugim hrvatskim klubovima je Nino Galović. Štoviše, Galović je jedini od petorice koji konkuriraju za početnu postavu (Galović, Krešić, Velkovski, Escoval, Smolčić) koji je jednako kvalitetan u sustavu s trojicom ili četvoricom u obrani. I na Maksimiru je bio dobar, doduše ne kao Velkovski, ali Galović je odradio jednu jako kvalitetnu utakmicu. Sigurno da mu je 'bonus' i ponašanje van terena, baš kao i utjecaj kojeg ima na svlačionicu. Iako je kapetanska traka na ruci Hrvoja Smolčića, Nino Galović je pravi kapetan Rijeke.

Goran Kovacic/PIXSELL

Tomićeve momčadi su uvijek primale popriličan broj pogodaka i to treba ispraviti. No, činjenica da njeguje ofenzivan nogomet u kojem veliki broj igrača dolazi do izražaja nešto je zbog čega će ga Damir Mišković još više prigrliti nego što je to bio slučaj s Bišćanom i Rožmanom. Oni su bili pragmatičniji, ali iako su ostvarivali dobre rezultate, igrači poput prethodno spomenutih Pavičića i Murića, koji su uz Drmića nositelji ove današnje Rijeke, bili su praktički neiskorišteni.

Tomić je Miškoviću dao sve ono što jedan vlasnik kluba može samo poželjeti. Rijeka igra atraktivno, koristi popriličan broj mladih igrača i onih na kojima klub ima prilike i dalje dobro zaraditi, nema velike zahtjeve (što smo vidjeli ovog ljeta), a povrh svega – rezultat ne pati. PAOK nije bio kiks, već jednostavno kvalitetnija momčad koja je očekivano prošla u grupnu fazu Konferencijske lige. Ocjena za ono što je Tomić napravio u dosadašnjem dijelu jesenskog dijela sezone je čista petica, bez obzira na izostanak Europe.

O šibenskom stručnjaku se premalo priča. Ispada kao da sve ono što radi je nešto normalno i očekivano. A nije. Jer Rijeka na papiru je iza Dinama, Hajduka i Osijeka, a opet, kad Tomić to sve posloži onako kako on to najbolje zna, plavo – bijeli su opet pri samom vrhu prvenstvenog poretka, u polufinalu Hrvatskog kupa i pod povećalom brojnih klubova koji bi rado u svojim redovima imali neke njihove igrače.

Ako su najbolji izlazni transferi u 2021. godini za Rijeku bili oni Tibora Halilovića, Danijela Štefulja i Ivana Nevistića, onda je najbolje pojačanje za Riječane u istoj godini Goran Tomić.