Uoči finala Eura: Samo da Ronalda (ne) bude

Istina će se, valjda, nekad saznati. Pojavit će se knjiga, za 20-30, možda i četrdeset godina, onda kada ne bude bilo ljudi kojima je previše stalo do toga, neka djeca će čitati o nekom Ronaldu koji je bio jako važan i kojeg nije bilo nigdje na najvećoj utakmici, koju nije smio igrati i koju je morao igrati...

Neki taj datum, 12. srpanj 1998, nazivaju danom kada je nogomet i službeno izgubio svoju nevinost. Ukrale su je, po poklonicima jedne teorije zavjere, velike korporacije, a takve stvari su, znamo, čak i uz napredak kirurgije i poziva na linč “modernog nogometa”, ireverzibilne.

Neki drugi bi rekli da na stadionu u Saint Denisu ovog 10. srpnja 2016, cijelo jedno punoljetstvo nakon tog događaja i te utakmice, ne bi bilo Francuske da je bilo Ronalda.

I da večeras može da nema Francuske ako Ronalda bude.

Prije toga, natrag u prošlost. Finale Svjetskog prvenstva u Francuskoj, na tada novom nacionalnom stadionu u predgrađu Pariza kojim još nisu, zajedljivo će primjetiti pripadnici Nacionalnog fronta, zavladali imigranti, trebalo je da bude utakmica o kojoj će se pričati godinama kasnije. (Ona je to, vidimo, i postala, ali iz drugih razloga.)

Domaći Francuzi imali su opasnu i ozbiljnu momčad, bila je to zlatna generacija nogometaša podignuta u nacionalnom centru pod budnim okom izbornika Aiméa Jacqueta, kojeg tribine nisu uspjele otjerati ni nakon blijedih igara na onom turniru godinu dana ranije, zapamćenom ne po pobjedi Engleza već po golu Roberta Carlosa.

Kroz nokaut-fazu su se, ipak, jedva provukli, malo na sreću malo na domaći teren – Paragvaj je pobijeđen zlatnim golom u 114. minuti, moćna Italija savladana na penale (ovog puta Baggio ga je dao, ali Albertini nije), Hrvatska u polufinalu slomljena posle vodstva Šukera i samo zahvaljujući buđenju Thurama, i neutralni promatrač bio je uvjeren da će Brazil napokon zaustaviti domaćina.

I Brazilcima su trebali jedanaesterci da srede Nizozemsku u neuspjelom revanšu za utakmicu od četiri godine ranije, ali Brazil je igrao moćno, zapaljivo, spektakularno. Svaka dlačica na tijelu i danas stoji mirno, salutira i govori da je spremna da krene i u rat ako treba, kada se pročitaju imena koja su tada bila na raspolaganju Mariju Zagallu.

Tafarel, Cafu, Aldair, Roberto Carlos, Dunga, Rivaldo, Denilson, Edmundo, Bebeto, Leonardo, Ze Roberto, Emerson...

I Ronaldo. Fenomen. Najbolji nogometaš poznog dvadesetog stoljeća, pa i šire, tada samo sa 21 godinom i nepodijeljenim divljenjem čovječanstva, koje je znalo da ima privilegiju gledati nešto toliko dobro. Što je mogao Luis Nazario da Lima, to nije mogao nitko – dribling, prvi korak, maštovitost, njuh za gol...

Samo što, 72 minuta prije utakmice, kada je Zagallo poslao sastav za veliko finale, na njemu nije bilo igrača s brojem devet.

Čak i u doba prije 'pravog' interneta i društvenih mreža, informaciji nije trebalo duže od dva treptaja oka da obiđe planet. Televizije širom svijeta su se uznemirile, pojavile su se teleks vrpce, program se prekidao, sve je stalo, do najudaljenijih točaka stizali su telefonski signali, telali ili seoski vračevi, a u Brazilu je četvrtina nacije zatražila liječničku pomoć, osmoricu je odmah strefilo srce: Ronaldo ne igra finale, umjesto njega počinje “Životinja” Edmundo.

A onda, pola sata kasnije, dok su svi još bili u šoku, pojavio se novi popis, nova vijest ubačena je u eter i smirila duhove, Ronaldo se pojavio na zagrijavanju kao da se ništa nije dogodilo, mada je njegov govor tijela imao drugu verziju.

Šta se dogodilo na utakmici, to znamo: Zinedine Zidane je dva puta nadskočio čitavu brazilsku obranu nakon kornera Emmanuela Petita, između ta dva gola, u 27. i 45. minuti, Luis Nazario da Lima je imao jednu šansu i sudario se sa Barthezom, poslije je Marcel Desailly dobio crveni karton, ali je već bilo kasno.

Ronaldo je bio na terenu fizički, zakleli bismo se svi koji smo gledali tu utakmicu, ali Ronalda nije bilo nigdje, kao lutak na konopcima kojeg je neko ostavio da klone, kao duh se šetao po terenu, više mjesečario nego što je trčao.

Bez Ronalda, Brazil je potonuo. Bez Ronalda, to nije bilo finale, nego promenada kroz Bulonjsku šumu po taktovima Marseljeze. A peti naslov svjetskog prvaka, koji bi zauvijek dao odgovor na pitanje o tome gdje se igra najbolji nogomet, odložen je. Na barem četiri godine.

Ono što ne znamo, i što će ostati – barem dok se ne pojavi ona knjiga? – misterija koja je na skali teoretičara zavjere tik negdje uz lažiranje slijetanja na Mjesec i bulažnjenja o masonima koji nevidljivom rukom vode planetu, a mnogo iznad modernih gluposti o chemtrailsima ili gušterima koji se presvlače u ljudsko ruho, jeste šta se dogodilo uoči utakmice i u tih tridesetak minuta koliko Fenomen službeno nije igrao finale Mundiala. U čemu se sastojala drama koja je, na koncu, bila tisuću puta veća od 90 minuta igre što je uslijedila.

Prvo se pojavila informacija da je Ronaldo samo ozlijeđen, da ga muči zglob – veliki igrač će se do kraja karijere patiti s ozljedama, i samo one su, uvjereni su mnogi, odgovorne što se danas o njemu rutinski ne razgovara kao o najvećem – potom da ima stomačne probleme i da je povraćao, što je naravno otvorilo čitav koloplet nagađanja da su ga otrovali Francuzi, ne prezajući od bilo čega, samo da se domognu Zlatnog globusa, da bi doktor ekipe, Lidio Toledo, izjavio kako je Luis Nazario da Lima u snu dobio epileptički napad, zbog čega je prebačen u bolnicu, gde su ga oporavili i rekli da je u redu da igra.

Sve se odvijalo kao na filmskoj traci: navodno je – jer je sve u ovoj priči navodno, čak i ako su mnogi vinovnici svjedočili da je bilo “baš ovako” – najbolji nogometaš Brazila u četiri ujutru počeo da plače i da se trese, valjda jer je pritisak bio preveliki, krenula mu je pjena na usta i nije mogao govoriti, staklenog pogleda, i njegov cimer Roberto Carlos podigao je dreku, utrčali su i Edmundo i Doriva, koji su bili u susjednoj sobi, direktor hotela Paul Chevalier novinarima je ispričao da je jasno čuo uzvike „mrtav je, mrtav je“. Edmundo mu je izvukao jezik, da se ne uguši, Ronaldo se posle toga smirio i zaspao.

Vijest se brzo proširila narednog jutra, i tog poslijepodneva, nekoliko sati prije utakmice, igrač je odveden u bolnicu, a Mario Zagallo je napisao novi motivacijski govor za svlačionicu, onaj u kojem će podsjetiti da to nije ništa novo, da je Brazil i 1962. bez Pelea pobedio u finalu.

I baš kada je izbornik želeo zaustiti, pojavio se Ronaldo, klimnuo glavom i rekao da je spreman igrati. Tada je Zagallo popustio pred pritiskom nacije, razmišljajući odmah o najgoroj opciji – „Zamislite da nisam stavio Ronalda u momčad, a da smo izgubili: ne bih se smio ni vratiti u Brazil. U stvari, vjerovatno bih se morao preseliti na Sjeverni pol“, pričao je kasnije – i sve je, kao, bilo u redu.

S debelim naglaskom na „kao“.

Jer, između ostalog, Ronaldo je trebao čuvati Zinedinea Zidanea prilikom izvođenja kornera...

Oni koji su smislili tezu o nogometu i njegovoj zauvijek izgubljenoj nevinosti tvrdili su, a tvrde i dalje, da je za sve kriva velika lova. Da je Ronaldov glavni sponzor, tvrtka Nike, tražila da se on mora neizostavno pojaviti na terenu – bio je to jednako dvoboj Brazila i Francuske kao i Nikea i Adidasa – prijeteći milijunskim tužbama, jer bi navodno Brazil prekršio dotad rekordni ugovor od 160.000.000 dolara, koliko je sportski gigant plaćao svjetskim prvacima.

Glasine su otišle toliko daleko da je tvrtka morala, samo dan poslije utakmice, objaviti službeno priopćenje u kojem je negirala bilo kakvu umiješanost u sastavljanje konačnog popisa.

Oni s najbujnijom maštom, koji su uvjereni i da je Stanley Kubrick režirao slijetanje na Zemljin satelit, i danas „znaju“ brojke: brazilski nogometaši dobili su ukupno 23.000.000 dolara da namjeste utakmicu i puste Francuskoj da pobjedi, a nogometni savez najnogometnije zemlje dobio je obećanje da će Brazilu biti omogućeno da se prošeta do titule na sljedećem prvenstvu i da će naciji biti “sređeno” da organizira Mundial u sljedećem desetljeću.

Cijela zbrka stigla je i do brazilskog Kongresa, gdje su se tjednima vodile rasprave i gdje je osnovan odbor koji je trebao utvrditi kako je to momak, koji je dotad pokazivao zavidnu mentalnu snagu, i koji je prethodnog ljeta uspio ostati priseban kada su se Inter i Barcelona svađali oko njegovog potpisa, koji je ispod osmjeha s polomljenim „jedinicama“ krio hladnokrvnost dostojnu mnogo starijih, mnogo sjevernijih ljudi, kako je on to odjednom imao panični napad, nervni slom ili epi-napad – pogotovo što mu se to nikada prije i nikada poslije nije dogodilo.

Flashback se ovdje završava, i nastavlja na istom stadionu, u istoj svlačionici, 18 godina kasnije. Odrasla su djeca koja na spomen imena „Ronaldo“ ne vide majstora odraslog na ulicama Rio de Janeira, već misle na Portugalca rođenog usred Atlantskog oceana, odraslog u jednog od najdominantnijih nogometaša svih vremena, nimalo krhkog kao što je bio „pravi“ Ronaldo.

Francuska je ponovo domaćin, Francuska je opet u finalu, malo na mišiće, malo na suce, malo na ’suhi’ kvalitet koji je i prije ovog prvenstva bio neupitan, samo što nije iskazan na mnogo načina, ne računajući poneki prodor Payeta, poneki pas i start Pogbe i svaki gol, dribling i lucidni potez Griezmanna.

Razlika je, osim u momcima koji se zovu Ronaldo, još jedna: Francuzi su večeras favoriti protiv Portugala, uporne momčadi koji prvi put ne igra lijepo za oko, koji igra bez špica, hrabro i snažno i ne toliko lepršavo kao što nas je navikla, recimo, posljednja generacija koja je bila u velikom finalu, 2004. godine.

Sve to neće značiti ništa kada igra počne, samo pod jednim uvjetom.

Ovom prvenstvu, ovako čudnom, na kojem su nam razlog za osmjehe nudile samo “male” reprezentacije, ne treba još jedan antiklimaks. Treba mu najbolja moguća utakmica, kako bismo ga se svi sjećali po dobrome.

A za to je neophodan zdrav, pravi, raspoloženi Cristiano Ronaldo. Jači i veći nego ikad, čak i ako će to značiti da će njegova samozaljubljenost prekriti teren bolje od letećih kamerica koje snimaju akciju...

U cijelom tom egoizmu za koji ga optužuju, Cristiano je Ronaldo pokazao da je sposoban biti lider generacije i čitave male zemlje, jedinih pravih europskih Brazilaca. Da ga bude svuda, da vuče suigrače naprijed, da viče na njih kao pravi kapetan, zamjenik čudnog izbornika Fernanda Santoša, kojeg je uspio potisnuti u drugi plan, iako je ovaj krajnje zanimljiv lik.

Čal i ako ga ne volite, toliko da mu ponekad, zasljepljeni, ne priznajete koliko je moćan, kompletan, snažan, čak i ako ste od onih koji se mogu radovati uspjesima bilo kojeg domaćina, večeras bi trebalo da navijate da se ne ponovi 1998.

Ako je stari Fenomen uprskao jedno finale, iz nikada nerazjašnjenih razloga, ovaj novi fenomen – a CR7 to jeste – mora uraditi sve da bude glavni junak, makar to značilo i antiheroj.

Bilo što, samo da, kao Ronaldo, ne bude tužni epizodist na travi Saint Denisa, pa da moramo da čekamo trideset-četrdeset godina da saznamo šta se to zaista dogodilo s jednim od najboljih igrača svijeta dok je sa tribina odzvanjala „Marseljeza“.

Piše: Marko Prelević, urednih magazina Nedeljnik i kolumnist MOZZART Sporta

(FOTO: Action images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!