I. SučićUgasio se UPU, projekt koji je poboljšao HNL i od kojeg svi mogu nešto naučiti
.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 11.06.25. | 08:00
Pokrenula ga je ljubav, prekinula zasićenost. Ali, pamtit će se samo sretni dani...
Ponedjeljak, osam sati navečer. Neki na poslu, neki na fakultetu, neki na treningu, neki u miru svojih domova. Ali, svi oni koji vole HNL - sa slušalicama u ušima. Anđelko i Igor bili su starteri koji ipak nisu dočekali kraj susreta, u drugom dijelu dostojno su ih zamijenili Valentina i Vlado, dok su cijelu utakmicu u sredini veznog reda odradila dva neumorna trkača i precizna pucača Mateo i Ivan. Koji su, eto, dokaz da Gerrard i Lampard itekako mogu zajedno kad im se malo prilagodi sustav. Iako je početna postava ta koja nas je prvotno kupila, isto tako se mora konstatirati da je ekipa s klupe u nastavku promijenila tempo igre, a to je bilo neophodno da UPU momčad bude dominantan takmac svo ovo vrijeme. U pet godina osvojili su sve moguće trofeje i pokazali istinsku nadmoć, s tim da su isto tako mnogima koji su se ugledali u njih trasirali put za neka njihova ostvarenja i uspjehe. Nisu Invinciblesi, čak su i oni upisali neke poraze, ali većini su ipak ostali nedostižni. Neupitno je, dakako, to da su bili pioniri, oni koji su prvi upalili svijeću u magli pa onda nagovorili druge da im se pridruže u izgradnji HNL-a kao brenda, rotacijskih igrača kao ‘zvijezda’, a takozvanih malih ljudi, običnih navijača, kao onih čiji je glas bitan. I zbog svega toga je vijest da UPU odlazi u dobra spominjanja itekako tužna.
Možda, ali samo možda, su pomislili kako je idealan trenutak za objavu u povlačenju onda kada su svjetla reflektora zaposlena na više adresa. Utorak je u Maksimirskoj 128 bio u najmanju ruku zabavan, jer ne samo da je novi capo di tutti capi Zvone Boban uručio pismo zahvalnice Bruni Petkoviću te Marku Pjaci, već je isto tako realiziran izlazni transfer Maxa Bernauera te ulazni Matea Lisice. Prije svega toga je iz redova prvaka došla potvrda onoga što je Germanijak prvi objavio još prošli tjedan, ali, eto, kako se na Kvarneru privilegij informacije mora zaslužiti tako da zaljubljeno trepćeš očima ljudima s vrha, tako je onda tek ovog tjedna 'službeno potvrđeno' da Radomir Đalović ostaje trener Rijeke još dvije godine. Šok i nevjerica, znamo. Osijek je, dok pregovara s nekoliko 'jakih' HNL imena, izgleda dogovorio dolazak talentiranog ofenzivca Hajduka Marina Žeravice, dok se u Splitu i dalje pokušavaju probuditi iz nokdauna u kojeg su pali prošle sezone. Nit’ velikih vijesti, nit’ trenera, nit’ informacija o pojačanjima, nit’ pisanja o potencijalnim izlaznim transferima. Dobro je dok je Poljuda, jer bez njega se vjerojatno ne bi znalo ni u kojem smjeru gledati (i slušati) da bi se nešto doznalo.
No, vratimo se temi, a ona je da su momci i djevojka s UPU-a pet godina bili ‘druga strana medalje’. I zato su bili posebni. Hvalili su uvijek kad su mogli, kritizirali kad su trebali, uvijek govorili ono što su njihove oči vidjele, a uši čule. Imali su mana, daleko od toga, ali isto tako im nitko ne može osporiti kontinuirani rast i evidentan napredak. Kako UPU-a kao brenda i njih kao individua, tako i samog HNL-a. Jer, budimo objektivni, ostavljaju ga boljeg nego što su ga ‘pronašli’. Danas je podcast dio mainstreama, dok je tada, barem u Hrvatskoj, 'on' bio genijalac svezan u luđačku košulju. Ali, mic po mic, epizodu po epizodu i odjednom je obilježeni luđak postao onaj čije je mišljenje važno. I zato je s vremenom dobio priliku popričati s Nenadom Bjelicom, Brunom Petkovićem, Lovrom Majerom, Radomirom Đalovićem i mnogim drugim ‘facama’ iz svima nam omiljenog HNL svijeta.
Ako ste unazad nekoliko sezona pogledali barem jednu epizodu UPU-a, onda vjerojatno i sami pretpostavljate da je oproštajnu objavu napisao Ivan, da je Mateo bio zadužen da podsjeti na neku anegdotu, da je Valentina sve dvaput pregledala pa tek onda kimnula glavom, baš kao da je Vlado pokušao nagovoriti društvo na pokoju foru više. Jer, kroz UPU se nije mogla vidjeti samo druga strana HNL-a, kroz UPU se mogla vidjeti i neka druga strana novinarstva, neka druga strana razmišljanja o igri koja nam svima tako puno znači.
I šteta je, velika šteta, što ovakvi projekti u nekom trenutku stanu, što se sada neće pojaviti netko iz HNS-a i reći ‘idete dalje’, odnosno ‘molim vas, idite dalje’. Šteta je, velika šteta, što mnogi ne percipiraju važnost ovakvih stvari i što nikada neće moći razumjeti da kap vode buši kamen učestalim kapanjem, a ne svojom snagom. Šteta je, velika šteta, što će sada popodnevne smjene ponedjeljkom još dulje trajati, a odmor pričekati sve do petka i prve utakmice novog kola. Šteta je, prava šteta, što Mateo, Ivan, Valentina i Vlado dalje više ne mogu, što su se zasitili, ali i što nitko neovisan, prilično smo sigurni, neće ni prstom mrdnuti da se njihova odluka promijeni.
UPU je predstavljao inhalator za skupljena HNL pluća, a iako smatraju da su spremni na penziju, možda im je samo potrebniji jedan malo dulji odmor. Kao što je to bio slučaj kod jednog ‘solidnog’ sportaša koji je potom svoj povratak u velikom stilu objavio 18. ožujka 1995. godine. Pa onda osvojio još tri prstena do kraja karijere. Doviđenja? Teška srca, ali u redu. Zbogom? Ipak ne. Pusa, bok? Može, prihvaćamo, napunite baterije pa neka onda hrvatska verzija F.A.M.E.-a jednog dana napiše priopćenje kojem se već sada radujemo. Samo, nek ovaj odmor potraje malo kraće od 18 mjeseci...
