U strahu je onaj tko ima loptu: Mourinho ponovno nadmudrio Barcelonu

Iako je u njegovom nogometu oduvijek bilo cinizma, u Portu i Chelseaju su se njegovi temelji iz Barcelone još uvijek osjetili. Njegove su momčadi pritiskale suparnika i bile sposobne dominirati utakmicom kroz kontrolu posjeda. A kada su u Barceloni ispred njega zaposlili Pepa Guardiolu, portugalski ekscentrik položio je svečanu zakletvu: OK, ako oni žele loptu, mi ćemo igrati bez nje; ako žele igrati stiskati visoko, mi ćemo se povući nisko.

Barcelona je tih dana prolazila Pepovu revoluciju, totalni nogomet zaogrnut ruhom za moderno doba. Nogomet se pretvorio u vječnu igru 'zrende'; tehnički dotjerani igrači brzo su i spretno kombinirali na malom prostoru, stvarajući viškove po terenu brojnim kretnjama i izmjenama pozicija. 'Tiki-taku' su treneri ili željeli prekopirati ili, u slučaju Mourinha, baciti na koljena.

Za Mourinha je to što je bio preskočen za klupu Barcelone potvrdilo njegovo uvjerenje da za vrijeme svog trenerskog staža u Barceloni pod Bobbyjem Robsonom i Louisom van Gaalom ondje nikada nije bio istinski prihvaćen. 'Prevoditelj', tako su mu se podsmjehivali iza leđa. Ne samo zato što mu je to u početku bio posao, nego i kako bi istaknuli da nikada nije bio igrač, da nije iz kluba, da je autsajder. Nije bio, kao Guardiola, uno de los nuestros - jedan od njih.

Action Images

Stoga je u Interu skovao svoj anti-Barça plan. Bilo je tu još uvijek bljesaka napadačkog nogometa, munjevitih kontranapada i posjeda lopte, ali drugi dio njegove karijere može se opisati krilaticom „u strahu je onaj tko ima loptu“. Barcelona je 2010. godine djelovala nepobjedivo, a sezonu ranije osvojila je i tripletu.

A onda su Katalonci u polufinalu Lige prvaka, u psihodrami naletjeli na osvetoljubivog Portugalca.

„Najljepši poraz u mojoj karijeri“, rekao je Mourinho nakon što je izgubio 0-1, a ukupno s 3-2 prošao u finale u kojem će kasnije i trijumfirati.

U svojoj prvoj eri na klupi Reala usavršio je 'kontraški' nogomet, Madriđani su izoštrili svoju napadačku oštricu koja je ubadala ekspeditivno. Neumoljivo i brutalno.

U aktualnoj kampanji uhvatio se sličnog, pragmatičnog pristupa. Deminstrirao je to i na Camp Nouu. Laminea Yamala je uštopao neumornim Cucurellom koji je igrao flastera na Barçinom dragulju, striktnim markiranjem i sitnim prekršajima remetio mu je ritam. Doduše, da je Yamal zabio onaj zicer, možda bi danas pjevali drugu pjesmu.

REUTERS/Albert Gea

U veznom redu, Barcelona je imala posjed, a Real je svejedno pronalazio načine kako efikasno izlaziti prema naprijed. Valverde je preciznim dodavanjima na kontra stranu hvatao Katalonce na krivoj nozi i pronalazio izlazak iz pritiska, dok je požrtvovni Bellingham iznošenjem lopte i stalnim pritiskom pretvarao obranu u napad. Barcelona je držala tempo koji je željela, ali Real se relativno jednostavno izvlačio iz Barçinog stiska i dolazio s velikim brojem igrača u završnicu.

„Barcelona je spremna na to da ju suparnički ofenzivni igrači napadaju, pa onda često završe u zaleđu. Zato sam rekao Camavingi da napada prostor iz drugog plana, onda im je teže to obraniti, kao što je Camavinga to i napravio“, pojasnio je svoju ideju Mou koja mu je na kraju donijela pobjedu.

Mourinhova taktička fleksibilnost omogućuje Real Madridu da se glatko prilagođava ovisno o postavkama protivnika i kontekstu utakmice.

Portugalac je, kada se to nije očekivalo, još jednom zaustavio Barcelonu. Mnogi su Mourinhov trenerski zenit odavno smjestili u retrovizor. U El Clasicu je, međutim, pokazao da stari pragmatizam ne mora značiti i zastarjeli nogomet. Nije niti ovog puta pokušao nadigrati Barcelonu, nego je pronašao način da njezine navike okrene protiv nje.

Daleko je dogurao od Prevoditelja, a nadimak Posebni više mu ne treba. Možda njegovoj današnjoj verziji bolje pristaje nešto manje razmetljivo, ali dugoročno održivije: Mudri.