U Sheraton dolazi 41-godišnjak koji je i dalje najveća enigma za biologiju

A onda je Slaven Bilić službeno preuzeo uzde reprezentacije. Po povratku iz Zagreba svratio je u Zadar na ručak. Tri sata evociranja uspomena, malo pogleda u retrovizor, a još više kroz šoferšajbu prema onome što slijedi. Detalji su, naravno, ostali za stolom. Tako to rade ozbiljni ljudi: ne prenose se velike odluke preko statusa i emotikona.

Bilić zna biti uvjerljiv. Ima taj dar da razgovor pretvori u priču kojoj je teško reći ne. Ali teško da mu je nagovaranje Luke Modrića bilo najteža misija karijere. Jer Modrićev odnos prema nogometu nikada nije bio stvar ugovora, klauzula ili računice. To je emocija. A dres reprezentacije nije samo komad tkanine nego obiteljski album, životopis...

Trebao mu je tek mali podstrek. I malo vremena.

Možda je Luka želio osjetiti sluša li lopta još uvijek onako kako ga sluša cijeli život. Možda je htio procijeniti koliko mu tijelo dopušta, a koliko pluća slušaju. Pa je onda okrenuo broj izbornika.

I time je stvar riješena.

Luka Modrić će, s 41 godinom i pokojim danom više, doći u Sheraton, pozdraviti suigrače i staviti se na raspolaganje. Za četiri utakmice, za Ligu nacija, možda i za pogled koji se već proteže prema Euru u Engleskoj. Koliko daleko taj pogled ide, danas je manje važno od same činjenice da još uvijek postoji.

Naravno, bilo bi suludo očekivati Luku kao startera u svakoj od četiri utakmice. Još je suludije zamišljati ga na 90 minuta svakog drugog dana. Biologija nije novinar pa ne priznaje argumente, ne dira je ni statistika ni sentimentalnost. Ona neumoljivo šalje račune. Ali Modrić će dobiti onoliko koliko osjeti da može dati — i koliko Biliću treba.

Možda prve tri utakmice s doziranim minutama. A protiv Španjolske na Poljudu? Tu ga je lako zamisliti od prve minute. Nakon toga slijedi crta. Pa procjena. Ide li u listopadu na Wembley kao kapetan ili će jednom, kad procijeni da je trenutak, napisati oproštajno pismo.

Dan po dan. Utakmicu po utakmicu.

I to je, zapravo, jedini normalan način.

Jer Luka nije potreban samo na travnjaku. Bilić ga nije odgovorio od prvotne namjere samo zbog povezivanja linija i respekta koji ima kod sudaca i suparnika. On Biliću treba mu i izvan terena. U svlačionici, na ručku, na sastanku, u hodniku hotela, u onim tihim minutama prije utakmice.

Treba mu kao vođa. Kao desna ruka. Kao podsjetnik na standard.

Ako Luka Modrić sa 41 godinom dolazi s istim žarom, disciplinom i osjećajem obveze prema dresu, onda nitko drugi nema pravo voziti reprezentativnu priču u leru. Možeš imati dvadeset godina, ugovor u velikom klubu, nove kopačke i milijuna pratitelja na Instagramu — ali ako ti se ne trči za repku koliko se trči Luki Modriću u petom desetljeću života, onda problem nije u izborniku, sustavu ni formaciji.

Postoji i jedna anegdota, još uvijek u zoni priče koja kruži hodnicima, jer nitko je nije službeno potvrdio. Navodno je Zlatko Dalić, upitan zašto je Milan Badelj na popisu za Euro 2020., odigran godinu poslije, dao vrlo jednostavan odgovor:

“Postoje neke stvari van terena koje čine balans i utječu na zdravu atmosferu u reprezentaciji. Badelj je, recimo, punopravan član stola za kojim sjede Modrić i ostali veterani. Primjer drugima, pogotovo onima mlađima koji dolaze.”

To nije priča samo o hijerarhiji. Niti o tome tko sjedi gdje za ručkom. To je priča o statusu koji se ne dobiva kapetanskom trakom, brojem nastupa ni titulom na Wikipediji. Dobiva se godinama, ponašanjem, odnosom prema drugima i sposobnošću da te ljudi slušaju čak i kad ne govoriš mnogo.

Luka Modrić odavno je prerastao samo nogometaša koji Hrvatsku vodi kroz velike utakmice. On je postao mjera. Orijentir. Onaj tihi autoritet zbog kojeg mlađi shvate da je reprezentacija privilegij koja se svaki put mora ponovno zaslužiti. I zato njegov ostanak nije samo još jedna dobra vijest za Bilića. To je poruka cijeloj svlačionici.

Kapetan je napunio 41. Ali dok god se pojavljuje na treningu, dok god traži loptu i dok god mu je Hrvatska važnija od zone komfora, Vatreni još uvijek imaju čovjeka koji zna put.