U mirovinu otišao posljednji Mohikanac maksimirske petarde
Vrijeme Čitanja: 2min | pet. 24.05.19. | 17:17
Mnogi nogometni fanovi se nisu ni rodili dok je on već igrao.
Sigurno je za reći da je 30.7.1997. datum kojeg se sjećaju svi, ne samo navijači Dinama, već uglavnom svi stanovnici Hrvatske.
Prvi je to bio susret neke dvije nogometne momčadi iz Hrvatske i Srbije (tada SR Jugoslavije) u vrijeme kad su tenzije još bile ogromne i kada zapravo Hrvatska još nije cijeli teritorij vratila pod svoj ustavno-pravni poredak. Tek je slijedila mirna reintegracija Istočne Slavonije i Podunavlja.
Jako je napetih to dva tjedna bilo jer je ipak u pitanju beogradski Partizan, i uzvratna utakmica nakon prve u Beogradu u kojoj je Dinamo, unatoč nesretnom porazu od 1:0, pokazao da je u tom trenutku uvjerljivo bolja momčad.
Srećom, kvaliteta je te magične noći u potpunosti isplivala na površinu, te je Dinamo (tada pod drugim imenom) ispratio goste iz Beograda s pet komada u mreži, uz obranjen jedanaesterac Ladića Vukićeviću i zicer odmah nakon odbijanca.
Međutim, od tada je prošlo 22 godine, u mirovinu su otišle Divasice koje izvode neslužbenu himnu tog događaja, Drago Ćosić (doduše prisilno nakon skandala sa ilegalnim dilanjem karata za Svjetsko prvenstvo u Rusiji) koji je prenosio utakmicu i, naravno, svi igrači.
Svi osim jednog. Rođeni Požarevčanin Saša Ilić, jučer je u finalu kupa Srbije otpraćen u mirovinu, i to na najbolji mogući način, trofejem i pobjedom nad najvećim i vječitim rivalom, Crvenom zvezdom.
Ilić je te srpanjske večeri na Maksimiru kao 19-ogodišnjak sjedio na klupi za rezerve i branio boje Partizana, kao i jučer, s istim brojem 22 na leđima. U međuvremenu je postao idolom navijača Partizana i sinonim za dugovječnost, uz nekoliko izleta u inozemstvo (Galatasaray, Celta, RB Salzburg). Tijekom ove 22 godine su se mnogi rodili a i sami postali roditelji, a Saši Iliću nije bilo dovoljno da mu dosadi aktivno bavljenje nogometom.
Iskrene čestitke.
(foto: Reuters, Youtube)
