Tko su ovdje zapravo huligani?

Mnogi su već sigurno zaboravili maksimirski susret protiv Norveške, koja je bila svojevrsni labuđi pjev Nike Kovača na izborničkoj funkciji.

Od te visoke pobjede (5:1) prošlo je gotovo točno dvije godine, a vjerojatno je malo tko mogao sumnjati u tom trenutku kako ćemo tek dvije godine poslije, protiv Ukrajine, ponovno odigrati prvi službeni susret na kojem je dozvoljen ulaz publici. Ali, ako sad na to – dovoljno tragično - već možemo gledati kao anomaliju, gledajući širu sliku dolazimo do još jednog poraznog detalja: situacija van terena se zapravo nije ni najmanje promijenila.

Koliko sam upućen, nije bilo nikakvog istraživanja medijskog prostora posvećenog hrvatskoj reprezentaciji, ali makar i letimičnom pratitelju kako je u pitanju potpuna šizofrenija. Gotovo svaka utakmica biva najavljivana kroz prizmu „realne opasnosti od prekida susreta“ i novih izgreda. Stvara se perpetualna atmosfera straha, usporediva gotovo s talačkom krizom. Ali, kada bi ovo bila scena iz kakvog akcijskog filma u kojem se odvija talačka kriza, budite sigurni da detektivi s megafonom pred bankom ne bi znali na koga bi trebalo krenuti prije, otmičara ili taoca.

U prijevodu, oni koji generiraju atmosferu straha sami su odgovorni za nju, koliko god retoričkih ali i doslovnih, pravih ograda postavljali oko sebe i prostorija te stadiona u kojima djeluju.

Hrvatski je nogomet postepeno otuđivan od ljudi, doveden do razine gađenja prosječnom gledatelju, onom koji bi samo želio proljetni dan provest na stadionu bez da mora provlačiti sebe i eventualno djecu kroz tri prstena prožeta oklopnom policijom s psima, vodenim topovima i čeličnim ogradama. Koliko god to grozomorno zvučalo, došli smo do situacije gdje bi odgovorni poslali ne petsto, nego pet tisuća policajaca da to mogu, i to ne kako bi zaštitili te mirne gledatelje koji bi samo odgledali utakmicu i bodrili momčadi, već kako bi zaštitili svoj projekt. Jer hrvatska reprezentacija već gotovo deset godina funkcionira upravo kao to – projekt. Raspisan i nemušto razvijan od strane partikularne klike, ojađen i ogađen do te mjere da ljudi moraju upasti u egzistencijalnu krizu kada pričaju o podršci reprezentaciji.

Sasvim je legitimno pitanje što za vas dolazi prije – osjećaj gorčine zbog činjenice da se svjetske klase u kockastom dresu ozbiljno povezuje s teškim optužnicama raspisanima protiv ljudi koji sjede iznad njih u ložama, ili osjećaj da ta jedanaestorka predstavlja ipak nešto kudikamo više, a što je davno izgubljeno? Zbilja je impresivan posao dovesti prosječnog gledatelja u državi koja počiva na krizi identiteta u stanje preispitivanja kada razmišlja o nacionalnoj nogometnoj vrsti. To je uostalom problem i kod navijača zagrebačkog Dinama, još jedne momčadi u čijim kancelarijama obitavaju isti ljudi kao i u prostorijama Saveza, i koji će se jednako tako na iskarikiranoj razini radovati što je na topao proljetni dan stadion jednom u toliko pristojno popunjen. Bez obzira što će ga i tada ograditi maltene bodljikavom žicom kako bi sačuvali svoj mir u svom malom zamku.

Oni zbog kojih tobože i podižu ograde nisu ništa drugo nego ljudi kojima je samo dan primjer da to rade. Odbačeni i getoizirani, ismijavani i redikulizirani; organizirane navijačke skupine funkcioniraju samo po pravilima koje im je ovo kancerogeno društvo nametnulo prije nego ih je okarakteriziralo kao glavnu prijetnju. Na najvišoj razini se ophodi zakonima i propisima selektivno, ako ih se u određenim trenucima uopće i primjenjuje. Povijest se revidira i relativizira, stopiraju se reforme školstva, a onda dolazimo do trenutka plitkog zgražanja kada mladež izvikuje fašističke slogane koji su im se ne tolerirali godinama, već su nekim članovima Sabora istovremeno bili i dio predizbornih kampanja. Ne treba biti naročito koncizan društvenopolitički analitičar da se pokaže prstom na tribine u takvim trenucima i kaže da je to ponašanje neprihvatljivo, problem je što se time stvar banalizira na otprilike jednakoj razini kao i kada Hrvatski nogometni savez i politička vrhuška rade sve da održi takvo status quo stanje, pričajući o „problemu huligana“ svaki put iznova u situaciji gdje je stvar uistinu toliko loša da su izgredi zapravo posljedica, nusproizvod čitavog sustava.

Jer, kako imati obraza pričati o problemu huliganizma u državi u kojoj je on institucionaliziran?

Priče o vladavini Margaret Thatcher i zazivanje njenih metoda u ovom su slučaju simptomatičnije nego što se to čini. Osim što je njena tobože uspješna metoda „borbe protiv huligana“ izrazito perfidno predstavljena i mitologizirana, što se i dalje potvrđuje iz tjedna u tjedan, jedino što zaista možemo primijeniti je način na koji se građanstvo ophodilo sa situacijom dok se „Željezna lady“ obračunavala sa radničkom klasom, unutar ali i izvan stadiona. Inercija, elitizam i distanciranje bila je tiha legitimacija da se sindikate i ostale radničke inicijative prozove „militantnim“ i „radikaliziranim“, a posljedica svega je odbacivanje i potpuna degradacija jedne čitave društvene skupine, danas povučene u sebe i razočaranje te bijesne na čitav svijet. Nije vam poznato?

Slično kako je Predsjednica nakon utakmice protiv Češke i prekida na Euru pričala o „Orjuni“, tako je i Thatcher uvela nepisani koncept „moralne borbe“, u svom populizmu odlazeći toliko daleko da je povezala borbu radnika s ratom na Falklandskim otocima.

„Na Falklandima smo se morali boriti s vanjskim neprijateljem, ali sada se moramo suočiti s unutrašnjim neprijateljima, koji su mnogo teži za ophođenje i mnogo opasniji po slobodu“, govorila je svojedobno engleska premijerka.

Modus operandi je sličan. Dok su radnicima u Britaniji u borbi za svoja prava oruđa bili štrajkovi i blokade, navijačima u Hrvatskoj su oružje bile inicijative, peticije i legalne građanske akcije. Umjesto podrške i solidariziranja javnosti, dobivali su uglavnom apatiju ili čak otvoreno gađenje. Od strane onih u poziciji moći prozvani su državnim neprijateljima i radikalima, te je na njih poslana policija. U Britaniji je taj proces izveden tek ponešto sofisticiranije, ali način obračuna je jasan: diskreditiraj ih ponajprije zbog socijalnog statusa, proglasi ih državnim neprijateljima ako treba, a kada se zaista dio njih radikalizira zbog toga što su sve koherentne metode ukazivanja na problem bile ignorirane - pokaži prstom i pravi se da je sve ostalo nepostojeće.

Sada imamo to što imamo; narod koji se zgraža ali koji svejedno bira po principu „nek' krade, ali nek' nešto i ostavi nama“ nije ni zaslužio ništa bolje od „kruha i igara“ analogije u razgovoru o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i hrvatskom nogometu općenito. Doći će još jedno veliko natjecanje u kojem ćemo morati biti zadovoljni ispadanjem u grupnoj fazi, što je valjda adekvatna ostavština od strane „onih koji kradu“. Inercija je rodila svojevrsnu „paradržavu u državi“, čije granice su doslovno označene ogradama oko stadiona u Maksimiru, poput onih sutra pred utakmicu s Ukrajinom.

Ograda je to koja huligane zapravo štiti od onih huligana koje su sami stvorili i odgojili, koliko god se trudili to zataškati. Jer nema tog priopćenja koje može ukloniti ograde iz njihovih umova.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!