Tko bi trebao odlučiti o stadionu?

Poznati hrvatski strah od propuha odnio je, čini se, još jednu žrtvu. Novi maksimirski stadion, istina, još se bori za život, priključen je na aparate, ali javnost mu je presudila, potom mu je zadala udarac od kojega se, izgleda, ne može oporaviti. Barem ne u onom obliku, u kojemu je 'došao na svijet'. Niti je lijep, niti je funkcionalan, niti moderan, a k tome, kažu, na njemu jako puše, propuh je nezaustavljiv, svi će pokisnuti i prehladiti se pa zato nema razloga da više bude s nama. I tako od četvrtka čitamo i slušamo kritike, koje su se pretvorile u uvrede, potom došle još na razinu više, na kojoj se počelo 'šamarati' priopćenjima da bi se u sve umiješala visoka politika pa su i premijer i gradonačelnik naznačili da se nešto treba mijenjati. I da će se mijenjati. Može li se išta srediti s aktualnim pobjedničkim projektom, izabrati neki drugi, ili će doista poništiti natječaj, krenuti sve ispočetka i, vjerojatno, dodatno produžiti ovaj proces? Ovaj prvi pokušaj, definitivno, doživio je teški fijasko i sad je novo pitanje tko uopće i na koji način treba odlučivati o konačnom rješenju novog Maksimira?

PREZENTACIJA? STADION NISMO NI VIDJELI
Sve je počelo lošom prezentacijom, nakon očito loše pripreme. Predstaviti jedan od najvećih zagrebačkih projekata zadnjih desetljeća u maloj sobi Društva arhitekata, u kojoj nije bilo dovoljno mjesta ni za medije, prvi je gaf i pokuzuje svu šlampavost ove priče. Potom, fotografije pobjedničkog stadiona kao sa starog mobitela, njih dvije-tri, bez pravog objašnjenja. Više smo slušali o arhitekturi nego o funkcionalnosti, brojkama, sadržajima i ugođaju tog stadina. Sve odrađeno amaterski pa je onda dojam još lošiji. Nije stadion sjeo na prvu, većini, iako ga zapravo, što je najbizarnije, nismo ni vidjeli. Takve se stvari prezentiraju u velikim dvorana, svečano, na najvišim razinama, uz prave prikaze projekata sa svih strana i odgovorima na sva moguća pitanja. Ovako, javnost je samo vidjela da je stadion otvoren na sve četiri tribine i odmah mu je presudila. Ništa drugo nismo ni vidjeli, osim one 'Bauhaus kutije'. Stoga, drugi pokušaj mora biti ozbiljniji, konkretniji, spektakularniji...

STRUKA? PROPUŠTENA PRILIKA
'Eh, kad bi kod nas odlučivala struka, a ne politika', rečenica je koju često čujemo u Hrvatskoj, kad se odlučuje o bilo čemu. I sad kad je konačno odlučivala struka, kad su glavnu riječ imali arhitekti, propustili su priliku. Mnogi od njih, čak i oni nezavisni reći će da je arhitektonska vrijednost pobjedničkog stadiona visoka, da je projekt zanimljiv, poseban, da ima smisla i sjajno se uklapa u prostor. Međutim, osim što je prezentacija bila očajna, struka je zaboravila da stadion nije samo građevina i vizual u prostoru, već građevina koja mora biti funkcionalna i prihvatljiva korisnicima. A oni, arhitekti, nisu je niti u potpunosti prikazali navijačima, nogometnim zaljubljenicima. Ne sumnjamo da svi ti stručnjaci znaju o čemu pričaju, ali ne znamo koliko trebaju odlučivati u ovoj priči, s obzirom na ovo što su napravili zadnjih dana. Trebaju li biti samo savjetnici, ili i dalje glavni i odgovorni za konačan izgled stadiona?

DRŽAVA I GRAD, TKO IMA GLAVNU RIJEČ?
Bili smo zaprepašteni kako su državna i gradska vlast odradili projekt od početka, dogovorili se, investirali po principu 50:50, potpisali ugovore, zajedno sudjelovali u čitavom postupku. A onda potpuni kolaps. Inače se, karikiramo, ne mogu dogovoriti oko semafora i to ne oko crvenog i zelenog već žutog svjetla, hoće li se moći sad ponovno dogovoriti oko novog stadiona? Gradonačelnik Tomašević bio je dio te prezentacije i jedan od članova žirija, premijer Plenković, iako je njegov ministar Glavina bio involviran, stigao je kao svojevrsni 'spasitelj', koji je prvi izgovorio da bi natječaj mogao biti poništen ili izabran neki drugi projekt. Tko ima u toj priči glavnu riječ, čiji glas vrijedi za 'gram više' i tko će pri novoj odluci, kojim se god putem išlo, biti prvi među jednakima? Mogu li se dva potpuno suprotna pola pri 'interesu svih građana' opet spojiti i dogovoriti. Možda i preuzeti odgovornost i politčki rizik i presuditi. Jer, ipak su oni investitori.