I. SučićThe boys are back in town! I još uvijek jako dobro sviraju
.jpg.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 8min | ned. 27.09.26. | 08:10
Iz Praga s ljubavlju, tri boda i jako dobrim dojmom i energijom
Slaven Bilić ostvario je cilj. I to ne samo jedan, već sve koje je dosad i mogao. Prvo, uspio je pridobiti Maestra da odigra barem još koju utakmicu za reprezentaciju. Kako se rasplela priča? Tako da baš prvi pogodak u njegovu drugom mandatu zabije Luka Modrić. Drugo, uspio je i drugi mandat na klupi Hrvatske započeti pobjedom. I to na teškom, zaista neugodnom gostovanju. Ne može se reći da je Češka kvalitetom na razini Engleske ili Španjolske, ali doći u Prag, na tu Fortuna Arenu, akustičnu, dinamičnu, modernu i unikatnu, pa povesti, primiti pogodak, ponovno povesti, provući se kroz ušicu igle i na kraju balade slaviti... Iz Češke s ljubavlju. I tri boda. I dobrim dojmom, još boljom energijom i još izraženijim samopouzdanjem.
Lijepo je bilo opet vidjeti Slavena Bilića uz aut-liniju kada igra Hrvatska. Sav u crnom, često s rukama na koljenima, s tim da je po onom svojem malom 'boxu' sigurno prevalio onih 6000 koraka koji su svima na dnevnoj bazi obveza. Nije bio teatralan, nije 'glumatao', nije pokušavao biti u prvom planu. Na nas je ostavio dojam kao da bi najradije i sam ušao. Posebno zabavno je bilo pratiti jednim okom u prvom poluvremenu, kada je dominantna figura na terenu bio Mateo Kovačić. Veznjak Cityja kretao se poput lovca na šahovskoj ploči, jer takve dijagonale u proboju s loptom u nogama i takva odlučnost da s jedne na drugu stranu ploče stigne u jednom potezu... Bio je to Mateo kojeg Hrvatska uvijek želi imati na terenu.
Svaki put kada bi Kovačić napravio taj jedan svoj, tipičan 'kovačićevski' potez, izbornik bi, poput jednog sasvim običnog navijača, napravio pokret tijelom iz kojeg se gotovo mogao čuti njegov: „Ma je li moguće?“ Naravno, najposebniji trenutak bio je pogodak Luke Modrića, koji je prvo proslavio sa suigračima, da bi onda samoinicijativno otrčao u zagrljaj izborniku. Jednom od rijetkih ljudi, možda i jedinom u nogometu, kojem se obraća sa – 'Šefe'.
No, Slaven Bilić je nakon utakmice jasno rekao da zna da neke stvari nisu bile dobre, da će s igračima razgovarati, da će biti treninga i da će se sve te sitnice, koliko se to u reprezentativnom ritmu uopće stigne, pokušati ispraviti. I baš to, taj pristup u kojem na jedan najnormalniji, ljudski način objasni da je sretan zbog pobjede, da zna da je bilo dobrih trenutaka i da je njima zadovoljan, ali da je istodobno svjestan i loših sekvenci... To je ono što ohrabruje. Ta jednostavnost istine.
Jer najlakše bi nakon pobjede bilo reći da se pišu tri boda, da se ostalo zaboravlja i da će sutra ionako svi gledati tablicu, a nitko način na koji se do pobjede došlo. I ne bi to čak bilo ni potpuno pogrešno. Samo što ova Hrvatska nema baš luksuz gurati stvari pod tepih. Ne sada, kada je pred njom raspored na kojem nema puno mjesta za skrivanje, a još manje za samozavaravanje.
Prije utakmice, budući da se za izbornika zna da je ljubitelj rock 'n' rolla, razmišljali smo kako bi mu Kralj rocka prije ogleda s Češkom poručio: „A little less conversation, a little more action, please.“ Hrvatska nije bila glasna u najavi, ali je odigrala glasnu utakmicu na terenu. Posebno kad se uzme u obzir da je bila prva i da su svi znali kako su prvi, drugi i treći cilj – pobijediti. Tek nakon toga na red dolazi pitanje kako pobijediti...
A odgovor na to 'kako' nije baš jednostavan. Bilo je razdoblja u kojima je Hrvatska izgledala jako dobro, kontrolirala ritam i pokazivala koliko individualne kvalitete još uvijek ima u nogama. Bilo je, s druge strane, i trenutaka u kojima je Češka prelako dolazila do prostora, u kojima je hrvatska obrana izgledala ranjivo i u kojima se utakmica mogla okrenuti na stranu na koju nitko od nas nije želio gledati. Ali, možda je upravo zato ova pobjeda korisnija od nekakvih rutinskih 2-0 u kojima bi sve izgledalo besprijekorno. Bilić je dobio tri boda, ali i dovoljno materijala za trening. Za prvi dan škole – sasvim pristojan paket.
Osim Maestra, kojem su iskreno i zdušno aplaudirali i domaći navijači, naročito prije početka utakmice kada su se čitali sastavi te pred kraj susreta kada ga je na terenu zamijenio Josip Mišić, ako nekoga nakon ogleda protiv Češke treba posebno izdvojiti, onda je to Ivan Perišić. Takva snaga, brzina, energija i igračka inteligencija, k tome prelivena čistom, opipljivom kvalitetom... Onaj drugi pogodak i ona čudesna asistencija... Nema se tu što previše filozofirati, to mogu samo najbolji. Kapa do poda.
Zapravo je fascinantno koliko se kod Perišića već godinama čeka trenutak kada će godine konačno početi pobjeđivati njega. Pa se čeka i čeka, a on i dalje trči. Čak i poslije utakmice do autobusa koji je produljio biti u parking modeu samo zbog njega. Nekad igra lijevo, nekad desno, nekad kao krilo, nekad kao bek, a ako zatreba, vjerojatno bi odradio i poluvrijeme na golu. Protiv Češke ponovno je izgledao kao čovjek kojem kalendar služi samo da zna kada je sljedeća utakmica.
Hrvatskoj sada prvo slijedi Španjolska, potom Engleska pa onda još jednom Španjolska. Je li to 'to', odnosno je li Luka odlučio da će nakon tih 270 minuta reći svoje zaključno hvala i doviđenja, doznat ćemo uskoro, s tim da je Maestro jasno objasnio u mixed zoni praškog stadiona kako će „svi sve znati na vrijeme“. Kako je igrao ove subote, nadamo se samo jednom – da još jednom odgodi odlazak. Do kada? Ma do kada god hoće, samo neka je odgođen.
Ova Hrvatska, njegova Hrvatska, sa Slavenom na klupi, izraženijom ulogom Matea Kovačića, neupitnim prvotimcem i liderom Ivanom Perišićem... Naravno, ne treba nakon samo 90 minuta uvjeravati da je pronađena neka nova velika Hrvatska. Takve su zaključke u nogometu ljudi donosili i nakon puno uvjerljivijih pobjeda pa ih nekoliko dana kasnije bacali u vodu. Ali, ima nešto zbog čega se iz Praga može otići mirnije nego što se u njega stiglo: djeluje kao da svi znaju gdje su. I što je bilo dobro. I, još važnije, što nije.
Je li moglo bolje? Moglo je. Jesu li svi zadovoljni kako je završilo? Jesu. I to je u ovom trenutku možda i najbitnije. Za sve drugo ima vremena. Dobro, ne baš previše. Prvak svijeta na rasporedu je već za dva dana.
A Bilić? Njemu ćemo za put iz Praga ipak promijeniti playlistu. Elvis je svoje odradio prije utakmice, a nakon nje možda je vrijeme za Thin Lizzy. Jer vratio se Slaven, ostao je Luka, Perišić je i dalje neuništiv, a Hrvatska je ponovno pronašla način kako pobijediti utakmicu u kojoj nije baš sve izgledalo kako treba. Prag je, barem za jednu večer, dao sasvim dobar razlog da se pojača zvuk.
The Boys Are Back in Town...