A. LesičkiTata Brkljača za Germanijak: "Dinamo je dao mom Marku ono što Hajduk nije htio"
Vrijeme Čitanja: 20min | ned. 03.07.22. | 20:00
Otac jednog od najtalentiranijih nogometaša svijeta koji je u petak prešao iz Hajduka u Dinamo otvoreno o pritiscima s kojima se borio tijekom pregovora s Hajdukom, razlozima zašto mu sin nije ostao na Poljudu te onome što je Marko s obitelji prolazio posljednjih mjeseci
“Čekao sam današnji dan pet mjeseci”, dočekao nas je Oliver Brkljača. Nedjeljno jutro u Zagrebu, vrućina probija a on nestrpljiv. Pomalo i nervozan. Kao da želi staviti točku na i svemu što je svjedočio posljednjih godinu, dvije a posebice nakon 11. veljače kada je Mindaugas Nikoličius izašao u javnost i objavio da jedan od 60 najtalentiranijih nogometaša na svijetu u izboru britanskog Guardiana, napušta Hajduk na ljeto. Pri tome se Nikoličius obrecnuo na roditelje i agente mladog Brkljače da su imali nerealne zahtjeve.
Već smo sjeli kada se Oliver Brkljača sjetio da je u autu zaboravio papire i dokumente koje je htio pokazati trojici novinara s kojima je odlučio podijeliti svoju “kalvariju” kako je sam nazvao sve što se obitelji Brkljača dogodilo nakon Nikoličiusa i njegove “urbi et orbi”.
“Nije potrebno, vjerujemo vam”, pokušali smo ga zaustaviti da ne ode u automobil, no Brkljača je inzistirao.
“Sve mora biti potkrijepljeno dokazima jer očekujem da se nakon ovoga oglasi Hajduk. Ja ih, vidjet ćete, imam. Za njih nisam siguran”, rekao je tata Brkljača i otišao po dokumente, ponude, pisma i prijedloge ugovora koje nam je davao na uvid kako je priča išla svojim tijekom.
“Samo imam jednu molbu. Želim reći sve kako je bilo. Od početka do kraja. I molim vas da tako i bude. Nemojte ništa izbacivati, vaditi iz konteksta”.
Molba je uvažena. Pitamo ga kako to da se sada odlučio izaći u javnosti.
“Nisam mogao prije. Marko je imao ugovor, mogli su ga kazniti. Zato sam vam i rekao da čekam ovaj dan pet mjeseci”, objasnio je Brkljača i krenuo u priču čiji početak datira iz proljeća 2014. i turnira u Pakoštanima gdje je Marko stigao sa svojim Velebitom iz Benkovca.
“Važno je da krenemo od tada, da ljudi koji će čitati dobe kompletnu sliku. Ne radim ja ovo zbog sebe, već da se dobije šira slika kako stvari funkcioniraju. Možda otvorim oči nekim navijačima, roditeljima. To je moj cilj”.
Ivo Čagalj/PixsellDakle, Pakoštane, proljeće 2014…
“Marko je bio na turniru kada su nam pristupili Ante Bašić i Miljenko Bikić. Tražili su po tribinama roditelje od mog Marka i njegova prijatelja Josipa Baturine. Predstavili su se i rekli da ih zanimaju naša djeca. Iznenadili su se kada su čuli da su obojica zapravo 2004. godište jer je turnir bio za dvije godine stariju djecu. Pitali su imamo li što protiv da se dečki tu i tamo pridruže svojim vršnjacima u Hajduku, da odu na neku utakmicu, turnir i da vidimo kako će se priča razvijati. Obojica smo se složili i tako je krenula Markova priča s Hajdukom”, počeo je Oliver Brkljača koji je za mjesec dana dobio poziv da Marko dođe na utakmicu sa Solinom. Potom su se zaredale još neke provjere i krenulo je intenzivnije s treninzima.
“Sljedeće godine je to bilo intenzivnije da bi 2016. bilo svaki drugi dan. Njih dvojicu u auto i pravac Split. Čekanje da trening završi pa nazad. Ukupno 250 kilometara. Od Baturine tata je radio u Zagrebu, mama je imala tri curice i ja sam bio taj koji najčešće vozio. I nakon nekog vremena sam shvatio da ne mogu tako. Imao sam dva štanda s voćem u to vrijeme. Dizao sam se u 2 ujutro, odlazio u Zadar na zelenu tržnicu po robu, razvezao po štandovima, prodavao. Oko podne sam dolazio doma. Sat vremena kasnije već sam spremao sina i sebe za odlazak u Split. I tako svaki drugi dan. Nitko me nikada nije pitao imam li vremena, imam li za gorivo. Nitko me nije pitao što je bilo kada mi se auto pokvario na Poljudu u pola 12 navečer. Kako sam plaćao kazne kada me policija zaustavila, kada su gume pucale. Pa idu djeca na turnir u Češku i Njemačku, mali kaže: “Daj tata za džeparac”, a ja nemam 50 kuna u džepu. I trajalo je to neko vrijeme. I znate što? Nikada Marko i Josip nisu zakasnili na trening. Nikada. Unatoč svemu, uvijek su bili na vrijeme”, evocira uspomene Brkljača koji priznaje da su tražili od Hajduka da im daju barem za troškove prijevoza. Nakon nekog vremena dobili su 1000 kuna.
“Zamislite, to nije bilo za tri odlaska u Split iz Benkovca. No, bar nešto. I još da dodam, cijelo to vrijeme ja sam možda pet puta išao autoputom. Uvijek starom cestom da uštedim na cestarini. Tako četiri godine”.
Nakon nekog vremena, Brkljača je mogao prekinuti s takvom praksom. Naime, dobio je ponudu Dinama da im se Marko pridruži i dođe živjeti u Zagreb s obitelji.
“Zvao me profesor Gabrijelić iz Dinamove škole i pitao dal’ bi došao u Zagreb. Rekao sam mu da se zahvaljujem na pozivu, ali da sam dao ruku Anti Bašiću i Miljenku Bikiću. I da ako ne postoji ugovor, postoji moja riječ koju neću pogaziti. Gabrijelić mi je rekao: “Svaka čast, vrata Dinama su vam uvijek otvorena”. Pazite, ja sam mogao onda u Dinamo. Marko nije bio niti registriran, ali srce mi nije dalo jer sam navijač Hajduka”, dodat će tata Brkljača.
Igor Kralj/PixsellU međuvremenu su Marko i njegov prijatelj stasali te je Hajduk iznio prijedlog da bi obojicu registrirali i povukli u Split. Obitelj nije pristala na to rješenje jer nisu htjeli da djeca budu bez nadzora u nekim sobama na Poljudu.
“Sobarice rade do tri, kasnije je samo portir tamo. Pa što ako mi dijete dobije temperaturu? Hoću ja iz Benkovca za Split. Rekao sam da nema šanse da budu bez nadzora i iznio sam prijedlog da klub iznajmi mali stan, a moja mama je pristala da ih čuva. Dobili su stipendije od 1600 kuna i baba ih je čuvala”.
To je trajalo dvije godine i tu su se putevi Brkljače i Baturine razdvojili. Negdje su se razišli, baka nije htjela preuzeti odgovornost za tuđe dijete i opet se Brkljača našao u problemu. Uz to, Markov mlađi brat Luka počeo je pokazivati talent i u Hajduku su bacili oko na njega.
“Nije bilo više šanse da ponovno prolazimo istu priču. Supruga i ja smo sjeli za stol, popričali i zaključili da ne smijemo uskratiti priliku Luki. Ako smo mogli za Marka, onda moramo i za Luku. Pričali smo s ljudima iz Hajduka i predložio sam im da nađu bilo kakav posao za nas dvoje te da ćemo se preseliti u Split. Ne tražim nikakav uredski posao, ja sam seljak. Par mjeseci kasnije Andro Fistonić me zove da su našli rješenje. Zatvorio sam štandove i počeo raditi u Tommyju kao vozač a žena na blagajni. Preselili smo se u taj stan od 40 kvadrata a Marko je dobio stipendijski ugovor na 7500 kuna”.
Bilo je to prvog dana ožujka 2020. Godinu dana kasnije krenuli su pregovori oko novog ugovora. Hajduk je iznio prijedlog da naprave ugovor koji će biti stipendijski do trenutka kada Marko ne postane punoljetan. Tada ugovor automatski postaje profesionalan pod istim uvjetima.
“Evo, to je taj prijedlog ugovora”, priča nam Brkljača i pokazuje ugovor prema kojem bi igrač zarađivao u Hajduku 24 tisuće eura godišnje plus najam stana od 40 kvadrata. I tako pet godina…
“S tim da je prva plaća 12,5 tisuća kuna. Onih 15 došlo bi u zadnjoj godini. I isti takav bio bi profesionalni ugovor”, objašnjava Brkljača.
Dakle, jedan od 60 najtalentiranijih nogometaša na svijetu u pet godina bi zarađivao oko dvije tisuće eura mjesečno.
“Gospodine Jakobušiću, ja bih sada trebao potpisati ugovor koji mi vi nudite na tih 15 tisuća kuna i najam stana”, pitao je Brkljača predsjednika Hajduka.
“Rekao sam im: OK, ovo je vaša ponuda. Dajte mi malo vremena da razmislim i da se konzultiram. Meni u tom trenutku novac uopće nije stavka. Ja se tučem s njima za razvoj svog djeteta. Ako vidim ga nema, onda ćemo o novcima”, objašnjava naš sugovornik.
Mjesec dana kasnije bio je konkretniji sastanak na temu ugovora. I na tom sastanku je otac Brkljača jasno rekao da je nezadovoljan uvjetima jer ne vidi plan i program razvoja za svoje dijete.
“Rekao sam im da mogu ti novci, Ali imam uvjet. Da mi kažete gdje ga vidite za godinu, dvije. I želim plan kako će doći do tamo gdje ga vidite. Rekao sam im da nemam ništa protiv da prvu godinu ugovora trenira s prvom momčadi a igra za juniore, ali nakon toga želim garanciju da je u prvoj momčadi. To je moj uvjet za ovu cijenu i plaću koju su mi nudili”.
Nakon tog sastanka uzeli su si neko vrijeme. U srpnju je, priča nam Brkljača, na sastanak s Jakobušićem i Nikoličiusom otišao agent od Marka sa svojim poslovnim partnerom. Oni su prenijeli stav obitelji da pristaju na ponuđene uvjete, da ne traže proviziju za sebe ili za obitelj Brkljača ali da će postotak od transfera.
“Počeli su se braniti kako oni ne funkcioniraju tako i da nikome ne daju postotak. Odmah su ih Markovi agenti demantirali jer su im naveli točne cifre i postotke od prodaje koje imaju neki drugi igrači Hajduka u svojim ugovorima. Bili su šokirani da prihvaćamo njihove financijske uvjete jer su tu mislili da ćemo se cjenkati. Deset više, malo tu, malo tamo. Nisu očekivali postotak. Jakobušić je otišao sa sastanaka pod izgovorom obaveza, Nikoličius je ostao i dogovorili su se da će još malo razimisliti i pronaći rješenje”, otkriva Brkljača dodavši kako je tada bio prilično uvjeren da će se priča rasplesti na opće zadovoljstvo. I njegova sina i Hajduka. Da je pitanje trenutka kada će se dogovoriti, potpisati ugovor i krenuti u nove pobjede. Međutim…
“I tu počinje cirkus”, veli Oliver Brkljača i dodaje:
“I glavni razlog zašto Marko više nije član Hajduka”.
Naime, u cijeloj toj priči pojavljuje se novo lice. Tata Brkljača ne želi reći javno njegovo ime ali tvrdi kako je riječ o bivšem nogometašu Hajduka, sada agentu i vanjskom suradniku kluba koji je ujedno i prijatelj od predsjednika kluba.
“Njegov skaut me počinje zvati na telefon i traži da odem na kavu s njime. Odbijam cijelo vrijeme pozive i usmjeravam ih na Markova agenta. Tako ja funkcioniram. Ako imaš nešto za Marka, onda imaš njegova agenta pa razgovarajte. Ako se dogovorite, dođite mi s rješenjem pa ću odlučiti. Dao sam čovjeku ruku i ne želim mu raditi iza leđa”.
Međutim, ta je priča trajala nekih mjesec, dva dana. Skaut je bio uporan u pokušaju da spoji tatu Brkljaču i svog šefa do te mjere da je reagirala Markova majka Marina koja je rekla suprugu da ode na tu kavu i vidi što želi.
“Izludjet će te ako nastavi tako”, prenosi Oliver riječi od supruge i nastavlja:
“Pristao sam, nazvao sam neka dogovori kavu. Našli smo se iste večeri. Odmah je reagirao. Došao sam na sastanak i prvo pitanje je bilo imam li agenta. Ja sam rekao da nemam, ali da ga ima Marko. I onda mi čovjek kaže: “Pa zašto ste došli ovdje”?. Ja ga gledam, ništa mi nije bilo jasno. Pa ti mene zoveš čovječe za ovaj susret, sada me pitaš zašto sam došao. Uglavnom, ja se ustajem sa stola a on me smiri i krene priča”.
Uglavnom, prvo je krenuo set pitanja o zadovoljstvu Brkljače svojim agentom. Kada je rekao da je sve u redu, da imaju dogovor koji se poštuje s obje strane i da nema razloga nekom nezadovoljstvu, “vanjski suradnik Hajduka” je krenuo s drugom temom.
“Vi ste bili na sastanku tog i tog datuma. Tražili ste to i to. Čita iz nekog tableta i baca mi podatke koje on zapravo ne bi trebao znati. Ja šutim. On nastavlja: tog datuma ste pristali na uvjete, ali ste tražili garanciju kluba da će Marko igrati. Iz svog iskustva vam govorim da to nećete dobiti nikada. No, na ove novce niste trebali pristati”, prenosi Brkljača detalje tog susreta koji je završio upitnom rečenicom želi li obitelj da Marko ostane u Hajduku.
“Rekao sam mu da bi to bilo najispravnije. Da gradi svoju priču na Poljudu. On me pogledao i rekao mi da ako se nešto promjeni, da on ima dva kluba za Marka. Moram priznati da sam se malo iznenadio. Pa zar mi se nije predstavio kao vanjski suradnik Hajduka, a sada mi nudi opcije s drugim klubovima”, pita se Oliver Brkljača koji spominje da se par tjedana nakon tog susreta dogodio sastanak u Zagreb na kojem su Nikoličius i Jakobušić sjeli s agentom od Marka te mu rekli da on kao otac traži po Splitu druge agente. Prema njegovu dojmu, cilj je bio da se unese sjeme razdora između obitelji Brkljača i njegovog aktualnog agenta koji očito nije odgovarao strukturama na Poljudu.
“Tako je objašnjavam činjenicu da me nitko nije zvao na pregovore od srpnja do Božića. Htjeli su me posvađati s agentom pa da netko drugi preuzme sve. Zašto? To njih pitajte”, tumači Brkljača.
Negdje pred Božić prošle godine, Nikoličius ponovno zove tatu Brkljaču na Poljud da pregovaraju.
“Pitao sam ih kako je moguće da taj agent zna sve detalje o kojima smo pričali, ali Jakobušić je rekao da ne zna. Da je možda netko iz Nadzornog odbora Hajduka to prenio. Dosta čudno, obzirom da mi se taj agent hvalio kako je kućni prijatelj od Jakobušića. Uglavnom, pitali su me što mislim za zadnju ponudu i rekao sam da ne pristajem. Naime, u tih skoro šest mjeseci u kojima sam čekao da mi se jave pa da pričamo, javilo mi se desetak klubova sa svojim ponudama”.
No, u tom trenutku Brkljača je još uvijek najbliži opciji potpisa ugovora s Hajdukom. U obitelji nitko i ne razmišlja na drugačiji epilog. Samo se bore za što bolje uvjete. Prioritet je i dalje razvojni plan. Ako nema njega, onda je tek novac u igri.
“Rekao sam im da sam svjestan da mi očito ne mogu garantirati minutažu, ali za mene nije prilika tri utakmice po sedam minuta pa posudba u Solin. Daj mu kontinuitet pa ga vrati u Benkovac ako on nije taj”.
Uglavnom, Brkljača je iznio nove uvjete. Tražio je plaću od 60 tisuća kuna. I onda je krenulo cjenkanje.
“Oni meni 20, pa 30 pa u zadnjoj godini 60. Ja tražim odmah 60… Nismo se uspjeli naći, no zapamtite da je moj zahtjev bio 60 tisuća kuna mjesečne plaće. U eurima to bi bilo manje od 100 tisuća eura godišnje. Jako je bitno da znate da je to bio moj zahtjev. Bez garancija minutaže i bez postotka od transfera”.
Doduše, postoji i treća opcija a to je tih 20 posto od sljedećeg transfera.
“Gospodine Brkljača, to što vi tražite je znanstvena fantastika”, bila je reakcija dvojica iz Hajduka kako prenosi Brkljača.
“Je l'’ je? Onda dobro. Evo ruke, idem ja. Ne daš mi ništa. Da pristanem na 2 tisuće eura mjesečno pa da ga seliš u Dugopolje, Solin, i Benkovac? Jer to je vaš domet. I onda sam pitao Jakobušića kada on misli da bi Marko mogao igrati u prvoj momčadi. Odgovor me zaprepastio. Rekao mi je: “Kada se prodaju Ljubičić i Biuk”. Pogledao sam ga i rekao mu: “Predsjedniče, pa moj Marko ne igra istu poziciju kao njih dvoje”. Potom se Jakobušić okrenuo prema Nikoličiusu pa ga pitao: “Je l' to istina”. Ma nevjerojatno. Evo, da mi je neto pričao ja ne bi vjerovao da je to tako. Pa ti nemaš pojma što mi sin igra?”, vrti Brkljača glavom u nevjerici.
Uglavnom, to je bilo to od direktnih pregovora. Iako je bilo još nekih načelnih dogovora za susret, korona je sve to usporila i šest mjeseci prije Brkljačine punoljetnosti, on je još imao stipendijski ugovor. Polako se ulazilo u “cajtnot” I trebalo je reagirati što prije.
“I reagirali su. Organizirali su desetak dana prije juniorske utakmice s Atleticom veliki sastanak na Poljudu. Pozvali su mene, Markove agente, Marka i dvojicu igrača Hajduka koji su trebali svojim primjerom uvjeriti nas da potpišemo ugovor. Ja sam ih pitao: “Momci, a što vi onda niste potpisali s klubom već ste otišli van”. Nisu mi odgovorili”, priča Brkljača koji u tom trenutku još uvijek razmišlja samo o Hajduku. Na tom sastanku se prilično živo pričalo pa nam Brkljača prepričava kako je Markov agent pitao Jakobušića da što je s igračima koji su potpisali takve ugovore, bili su projekti kluba a sada ih nema na mapi.
“Spomenuo je Teklića, Blagaića, Šegu… Vidio sam da je predsjednik ostao iznenađen. Nije očekivao tu konstataciju. Potom su Marko i igrači otišli van, mi smo ostali. Pitali su me pristajem li na njihovu ponudu, ja sam rekao da ne pristajem. A zadnja ponuda bila je ta na 20 tisuća kuna. I niti lipe za roditelje i za agente kao što je kasnije bilo istaknuto. To nismo tražili. Uglavnom, rastali smo se uz napomenu da imamo do utakmice s Atleticom da se odlučimo”.
Stigao je i Atletico na Poljud, Nikoličius je zvao tatu Brkljaču da što je s odlukom. Ovaj je rekao da je na selu, da se brine o mami koja je bolesna i da dolazi na utakmicu. Pričat će još jednom s obitelji i onda izvjestiti klub. Znao je Brkljača da ako sada kaže da ne pristaje na uvjete da Marko neće zaigrati protiv Atletica.
“To mi je rekao Nikoličius. Da ako Marko ne potpiše da ga nema na toj utakmici. I tada sam napravio grešku. Nazvao sam Marka, rekao kako stvari stoje i da mu je to vjerojatno posljednja utakmica za Hajduk. Vidjelo se da ga je to pogodilo jer kako je igrao u toj utakmici, bolje da nije. Inače, to s Atleticom je bila druga ucjena. Prva je bila kada mi je Jakobušić rekao da Marko neće na pripreme s prvom momčadi u Portugal, koje su kasnije prebačene u Sloveniju, ako ne potpiše ugovor. Nakon Atletica, nazvao me Nikoličius i pitao jel’ smo donijeli odluku. Rekao sam da se ništa nije promijenilo. Poručio mi je kako Marko više nije opcija. Da će mu klub omogućiti trening, ali da više ne kandidira za igru”.
Kako bilo, Brkljača je znao da kreću teški dani do isteka ugovora, iako je i sam nekako vjerovao da će se priča rasplesti onako kako on kao navijač Hajduka i njegov sin Marko žele. Međutim, Nikoličius je izašao u medije i zabio posljednji čavao u lijes…
“Do tada sam bio spreman svaki dan dolaziti na Poljud i pričati. Do 1. srpnja sam htio svaki dan da pričamo dok ne nađemo pravo rješenje. Međutim, kada je Nikoličius izgovorio sve ono što je izgovorio, shvatio sam kako nema smisla više. I otvorio pregovore sa svim klubovima koji su bili zainteresirani za Marka. Dakle, tek tada. Do tog trenutka, samo je Hajduk bio opcija”, otkriva Oliver Brkljača.
Međutim, tu priča postaje jako zanimljiva. Marko Brkljača je maknut iz konkurencije, ali gnjev Hajduka ne staje na njemu već i na bratu koji je bio u ulazni pionir Hajduka.
“Počelo je klasično iživljavanje. Trebali su ići na neki turnir u Vukovar. Večer prije polaska dolazi mi mlađi sin i plače kao kišna godina. Trener mu je rekao da ga ne smije voditi u Vukovar. Zovem trenera, pitam ga kakav je to način. On mi kaže da su mu iz Uprave javili da ne smije na turnir i da ne smije igrati utakmice. Razlog, kao Marko ide iz kluba pa ide i Luka. Svašta. Nemam riječi”, priča nam Brkljača koji unatoč svemu nije još završio priču s Hajdukom. Naime, nakon istupa Nikoličiusa u medijima, iz kluba na kućnu adresu obitelji Brkljača, preporukom stiže ponuda za novi ugovor.
“Evo, pogledajte datume i cifre na njemu”, pokazuje nam Brkljača ugovor koji je dobio poštom.
Dakle, u ugovoru koji ima nadnevak od 24. veljače, odnosno dva tjedna nakon što je Nikoličius izjavio to što je već izjavio, ima ponuda za Brkljaču od 10 tisuća eura netto koji bi za tri godine završio na 20 tisuća eura netto.
“U prijevodu, ja sam tražio 60 tisuća kuna bez ikakvih garancija i postotka od prodaje. Nisu pristali. I sada mi ničim izazvani šalju ugovor na 75 tisuća netto a koje će u trećoj godini biti 150 tisuća kuna. Tko je tu lud?”, pita se Brkljača. A mi njega pitamo zašto tada nije pristao. Ipak bi na kraju dobio sve što je tražio pa i više od toga. Međutim…
“Nakon što je izrekao ono u javnosti, ne bih potpisao za milijun eura po sezoni. Izvrgnuo si mi sina linču, rasplakali ste mi mlađeg sina. E sada ne može više”, tumači Brkljača koji je za mjesec dana dobio na kućnu adresu identičan ugovor, a pokazao nam je i pismo predsjednika Jakobušića upućenog mlađem sinu Luki.
“Zamisli, nakon onog skandala i suza zbog zabrane putovanja u Vukovar, predsjednik Jakobušić sinu mi šalje pismo u kojem ga obavještava da sljedeće sezone računaju na njega u Hajduku. Pa jel’ to normalno. Pa kako te nije sram?”.
Kako je vrijeme odmicalo, tako su i Brkljače postale svjesne situacije. Puno je klubova htjelo dovesti Marka, ponude su bile financijski izdašnije od ove Hajduka, ali u startu ih je eliminirao izostanak plana i programa razvoja mladog Brkljače. I onda je došao Dinamo…
“Dogovorili smo se za pet minuta. Pazite, ja volim Hajduk otkako sam se rodio i voljet ću ga do kraja života. Uspomene kako sam s ocem u fići išao na Zvezdu i Partizana na Poljud uvijek će biti dio mene. Ne mogu to promijeniti niti želim. Ne priznajem niti jednom navijaču da voli više Hajduk od mene. No, Dinamo je Marku dao ono što Hajduk nije. Nema garancije, ali ima plan i program. Gdje ga vide, kako da dođe do toga, zašto i kada. Konkretno da konkretnije ne može biti. Spomenuo sam ja garanciju, ali ništa od toga. Volim Hajduk, obožavam ga. Ali svoje dijete volim sto puta više”, reći će Brkljača koji je imao potrebu zahvaliti se svima koji su sudjelovali u nogometnom odgoju njegova sina na Poljudu.
“Hvala Hajduku na razvoju. Marko nije zatvorio vrata svom klubu. Za sada je to ovako. Vrata su zatvorena dok su ovi ljudi na Poljudu. Ja vjerujem da će Marko ispuniti svoj i moj životni san da jednog dana zaigra za Hajduk. Bio bi ponosan da vrati klubu za odrastanje… A ove poruke da se ne smije vratiti i slično? Neka meni to kažu. Slušajte, Marko nije jedini. Puno ljudi zna što se tamo događa, ali se boje izaći u javnost. Ja se, eto, ne bojim”.
Na kraju razgovora ga pitamo za dojam koji nosi iz svog slučaja i zašto je uopće to bilo tako. Slegnuo je ramenima, malo razmislio i ponudio svoj kut gledanja.
“Mislim da im je prvi cilj bio da maknu Markovog agenta iz igre jer im je očito smetao. Da sam ja to napravio, siguran sam da bi se odmah dogovorili i to po puno boljim uvjetima nego što sam ih tražio. Ili bi Marko otišao u Romu kao što je otišao Ivković. No, nisu na sva zvona ponudili priču kako je i on odbio ugovor. Valjda je odgovaralo u tom trenutku da ode u Romu. Ma oni rade s dva, tri imena i ako nisi dio toga onda te nema. Ja nisam htio izdati čovjeka koji se brinuo o Marku kada drugi nisu. Siguran sam da će sada demantirati moje riječi, ali ja sam vama pokazao dokaze i ugovore. Neka oni pokažu svoje. Neće, jer nemaju. I onda se iskale na Marku i njegovom bratu”, završio je Brkljača naglasivši kako mu je srce na mjestu, da je ovim razgovorom skinuo tonu tereta s leđa i da se poslije ovoga vraća u ilegalu.
“Nit ću se ikome javljati, niti me to sve zanima. I Marku sam rekao da je sve to iza nas, da ima loptu i travnjak i da se posveti nogometu. I neka bude ponosan što je Hajdukovac. I Niku Kranjčara nitko nije mogao nagovoriti da prestane navijati za Dinamo, neće niti mog Marka. Hvala Dinamu na svemu, sinu želim da bude pravi, da sve od sebe kako bi vratio Dinamu na povjerenju. A što će biti u budućnosti, samo dragi Bog zna. Ako je netko pogriješio ovim odabirom, onda to neka budem ja. Ja sam otac, želim sinu sve najbolje i ako bude greška, bit će moja. I da razbijem mit koji čitam u komentarima. Svi misle da je Hajduk financirao njegov razvoj, a ja sam uvijek imao 100 kuna u džepu kojih sam zaradio svojim radom. Sve do trenutka kada mi Hajduk nije pozvao sina da se razvija kod njih. Tada više nisam imao. Samo dugove za benzin… Možda zbog ovih riječi spasim neko drugo dijete”, završio je Oliver Brkljača.
IZDVAJAMO
"Velika hvala Gorici, ispali su gospodski klub"
Da Marko Brkljača nije završio u Dinamu, vjerojatno bi nastavio karijeru u Gorici. Naime, otac Oliver otkrio je da ponuda koju je Gorica stavila pred njih je bila sjajna.
“Ne bi bilo korektno da sada iznosim detalje te ponude, ali mogu vam reći da je to jedan ozbiljan klub i ne čudi me što je Kapulica završio kod njih. Nevjerojatna gospoda koja su me nazvala, sjeli smo i kada su iznijeli ponudu ostao sam zatečen. Svaka čast, ispali su gospodski klub i moram im se zahvaliti”, poručio je Brkljača.
"Vanjski suradnik Hajduka nudio nam je Fiorentinu"
Kada nisu uspjeli posijati sjeme razdora između obitelji i Markova agenta, u tekstu spomenuti agent kojem Brkljača nije htio navesti ime ga je kontaktirao i ponudio novi klub.
“On kao prijatelj kluba nam je preko mog agenta ponudio odlazak u Fiorentinu. Nisam mogao doći sebi. Kada je vidio da tu nema prostora za njega, hajdemo probati izvući što se još može izvući”, priča otac Marka Brkljače.
"Zbog sina je jedan čovjek u Hajduku dobio otkaz"
Posljednji mjeseci u Hajduku bili su prilično stresni za Marka i njegovu obitelj. Obilježen je od strane kluba i došlo je do situacije da su ga donedavni prijatelji i treneri počeli izbjegavati.
“Odjednom je počeo sam se hraniti u kuhinji jer nitko nije htio sjesti s njime. I jedan dan je jedan veliki gospodin sjeo preko puta njega. Ljudski mu je htio dati podršku. Razmijenili su par rečenica. Znate što se dogodilo? Taj čovjek je uskoro dobio otkaz. Zbog čega? Mislim da svi znamo razlog”, otkrio je Oliver Brkljača.
GNK Dinamo"Oni bi radije da mi sin propadne u Hajduku nego da uspije u Dinamu"
Na jednom od sastanaka, Oliver Brkljača je naveo primjer Michele Šega koji je bio u sličnoj situaciji kao njegov Marko.
“I on je bio svojevremeno na toj listi od 60 najboljih. Potpisao je ugovor a imao je puno ponuda. Ne znam za koje novce. I na kraju mi Nikoličius kaže da je dobio sedam minuta protiv Galatasaraya. Nestao je… Ja ih pitam, što mu sada ne date ugovor. Kupite dečku tri godine da se možda vrati. Je l'’ ga itko od vas pita gdje je i kako je? Je l'’ se tuče što nije otišao ča? A nije jedini. Hajdemo ovako, Kapulica, Ivković, Bradarić, Jakir… Hajduk nema suradnje. Ugasili su Hajduk 2. Vidi, ne možeš ti talenta poslati u Solin. Svaka čast Solinu, ali njegovi igrači rade okolo i nije isti podražaj na treningu niti je trener iste kvaliteta kao na Poljudu. Ja znam da bi ljudi u Hajduku radije da moj sin propadne u Hajduku nego da uspije u Dinamu. Ti to želi tuđem djetetu, ali je na želim svojem”, poruka je Brkljače.
