Što smo (opet) saznali o Hrvatskoj i koja je jedina dobra stvar iz Osijeka?

Sve je bilo spremno za slavlje, za još jedan veliki korak prema Euru. Štoviše, znamo ljude, koji su bili spremni već u petak krenuti u rezervaciju ulaznica i aranžmana za Njemačku. No, stiglo je otrežnjenje u liku Turaka, koji su sasvim zasluženo Opus Arenu napustili s uzdignutim rukama (0-1) i poručili Hrvatskoj da će se za Euro još itekako morati oznojiti. Poraz je to, koji nas je još jednom naučio nekim lekcijama, na koje smo pomalo i zaboravili, valjda opijeni trećim mjestom na svijetu, finalom Lige nacija i dosad, uglavnom, mirnom i sigurnom plovidbom kroz kvalifikacije. Nogomet je to, nepredvidljiv i 'svi ga danas igraju', neočekivane je poraze ponekad teško izbjeći. Međutim, hrvatska reprezentacija i mi svi s njim, učimo uvijek na vlastitim, često istim pogreškama. I u Osijeku smo opet naučili neke bolne lekcije.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Tako smo ponovno utvrdili jedno od najpostojanijih pravila, koje nas, uz rijetke iznimke prati već više od 25 godina. Dakle, nema na papiru tako lagane skupine, nema tako jednostavnog puta do velikog natjecanja, koje mi nismo u stanju zakomplicirati. Bez potcjenjivanja ikoga, ali da smo sami birali protivnike teško bismo izabrali, papirnato, lakše suparnike, ali, opet nije dovoljno. I drugo mjesto dovoljno je za direktan plasman, imali smo otvoreni put i do prvoga, ali sad dolazimo u situaciju da ni to drugo nije više sigurno. Nepotrebno primljeni gol na Poljudu od Walesa u nadoknadi, zatim ovaj poraz od Turaka i već nam je 'drama'. Ne znamo lagano, ne znamo mirno, opet ćemo, pogotovo za prvo mjesto, koje jako želimo i koje može donijeti određene povlastice, strepiti do zadnje utakmice.

Po rezultatima smo fenomen i sila, ali jasno je i nakon Osijeka, Hrvatska, zapravo, nije toliko moćna reprezentacija. Jest, kad su svi zdravi i spremni, ali kad nema Perišića, kad Modrić nije na najvišoj razini, onda patimo. Što je zabrinjavajuće u kontekstu budućnosti, jer, koliko god se divili tom dvojcu senatora, činjenica je da se njihove karijere bliže kraju. A onda, kad još nemamo Kramarića, Ivanušeca, pravog Petkovića, kad nema niti Livaje u pravoj formi, tada je Hrvatska jedna nedovoljno snažna i vrlo ranjiva momčad. Nemamo širinu koju mislimo da posjedujemo i vrlo smo predvidljivi. Hrvatska si ne može dopustiti nekoliko igrača izvan forme, koji ne igraju u klubovima, ne može si dopustiti tolike izostanke najvažnijih poluga. A dojam je da stalno živimo u uvjerenju da smo, bez obzira na sve, velesila, pred kojom će reprezentacije iz drugog ili trećeg ešalona pasti na koljena čim istrčimo.

Nastavno na taj dio priče, Hrvatska ima problem, opet smo to doživjeli, čim je suparnik agresivniji i brži. I teško se prilagođavamo, teško mijenjamo ritam i podižemo broj okretaja. Kad Brozović i njegovi trkački kapaciteti i forma nisu top razina, kad nema već spomenutog Perišića, Hrvatska je deficitarna po tom pitanju. Puno je tu talentiranih, kvalitetnih, ali i igračkim osobinama vrlo sličnih igrača. Kad ne prolazi individualna klasa, kad Hrvatska nema posjed, teško izlazi na kraj s protivnikom poput 'letećih' Turaka. I, dojam je, da se to i neće tako brzo promijeniti.

Naš nogomet ima jedan veliki problem, a Turci su nam odsjekli najjače oružje! Ne pamtim kad smo toliko griješili

Kalkulacije: Situacija nije alarmantna, ali postat će u slučaju poraza u Cardiffu

Luka Modrić: "Ne treba dramiti nego priznati da je Turska bila bolja"

Puno se govori o atmosferi na Opus Areni. Još jednom su se čuli povici zbog kojih bi Hrvatsku mogla dočekati drastična kazna UEFA-e, opet smo saznali da u Hrvatskoj uvijek ima dovoljno budala, koje mogu nanijeti štetu reprezentaciji. Unatoč svim naporima HNS-a, policije i države, koji su, tako je predstavljeno iz Kuće nogometa, zaslužni što zbog ustaške zastave na Rujevici Hrvatska nije teže 'stradala'. Ali, mnogi danas kritiziraju sam ambijent na novom, osječkom stadionu, razočarani 'kazališnom' publikom. Pohvalna je, da se razumijemo, želja HNS-a i izbornika da Hrvatska igra u cijeloj zemlji, da mijenja gradove-domaćine. I ako netko to zaslužuje, onda je to 'uvijek vjerna' Slavonija. Nije to samo do nogometa, u pitanju su i ekonomski i društveni razlozi, svaki grad u koji dođe reprezentacija dva-tri dana živi s njom, troši se, kupuje se, žive kafići, restorani, hoteli... klinci iz svih krajeva Hrvatske mogu vidjeti uživo svoje idole, 'navući' se na nogomet i 'kockice'. Međutim, problem je te ideje što su značaj hrvatske reprezentacije i njezina popularnost odavno nadmašili kapacitete Rujevice i Opus Arene. Više se ne gleda s kim Hrvatska igra, praktički je svejedno je li s druge strane Malta ili Francuska, uvijek se traži karta više. I tih 8.000 mjesta u Rijeci ili 12.000 u Osijeku postaje premalo. I, dok se namire svi koji 'moraju' doći na utakmicu, od političara, sponzora, dužnosnika Saveza, bivših igrača i obitelji današnjih zvijezda, ostaje premalo ulaznica za one izvorne navijače. Nažalost, imamo samo stadion (Poljud) i pol (Maksimir), koji mogu prihvatiti 20 i više tisuća gledatelja. S obzirom da infrastrukturu ne gradimo, da novi stadioni još uvijek zvuče kao utopija, na našu sramotu, izbor je, zapravo, lagan. Ili ćemo sve utakmice igrati na Poljudu i u Maksimiru, ili ćemo se naviknuti da atmosfera na domaćim utakmicama nikad neće biti kao u Rotterdamu, Berlinu, Parizu...

Jedina je dobra stvar iz ovog poraza što smo izgubili 'samo' 0-1. A mogli smo i skuplje platiti ceh. Tako smo u međusobnom omjeru s Turcima, zahvaljujući pobjedi 2-0 u Bursi, još uvijek bolji. I ako pobijedimo sve tri utakmice do kraja, sigurno smo prvi u skupini. A ono što već odavno znamo o Hrvatskoj jest da je uvijek bila najbolja kad je bilo najpotrebnije, kad se lomilo, kad je visjelo, onda je Hrvatska pobjeđivala. Još od Soluna 1997., ili Kijeva 2017., Splita s Rusijom, Bratislave... Pa, nadajmo se da smo u Osijeku još jednom naučili i tu lekciju. Na vlastitoj muci. I da će Hrvatska u Cardiffu opet biti - Hrvatska!