Što smo naučili iz četiri postmundijalske utakmice?

Iza viceprvaka svijeta četiri su utakmice u postmundijalskoj eri. Omjer je pobjeda, dva remija i poraz. S obzirom na to da je Hrvatska u tom razdoblju igrala protiv tri top reprezentacije, Španjolske, Engleske i Portugala te protiv jednog nižerazrednog suparnika (Jordan) taj omjer ne zvuči loše.

Međutim, cjelokupni dojam je dakako dosta loš, pogotovo ako te nastupe usporedimo s partijama Vatrenih od prije nekoliko mjeseci u Rusiji. Najteži poraz u povijesti od Španjolske, neuvjerljivi remiji protiv nepotpunih Engleske i Portugala te još neuvjerljivija pobjeda protiv Portugala nisu baš oduševili hrvatsku nogometnu javnost.

No, pad je bio očekivan, a pozitivno je što Hrvatska i dalje ima mogućnost osvojiti svoju grupu Lige nacija. Mora pobijediti Španjolce na Maksimiru i Engleze na Wembleyju, što će biti sve samo ne lagani zadatak, a za ostanak u elitnoj skupini mora pobijediti Englesku u Londonu ili pak pobijediti Španjolsku na Maksimiru i izvući remi na Wembleyju koji je već od 0:0.

Mi smo izvukli tri najveća zaključka iz te četiri utakmice.

1. Hrvatska je prilično slabija nego u Rusiji

Ok, za ovaj zaključak nije potrebno biti kvantni fizičar. Hrvatska djeluje puno slabije nego prije nekoliko mjeseci u Rusiji, što je logično iz nekoliko razloga. U kadru više nema Marija Mandžukića, Danijela Subašića i Vedrana Ćorluke koji su se oprostili od nacionalnog predstavništva, Ivan Strinić je dugoročno ozlijeđen, a izbornik Zlatko Dalić pred oba reprezentativna okupljanja nakon Mundiala nije mogao računati na još nekolicinu stožernih igrača.

Ovdje ne trebamo zanemariti niti problem zasićenosti. Iako su hrvatski reprezentativci profesionalci i u svakoj utakmici daju maksimum, teško je nakon onakvog uspjeha pronaći intrinzičnu motivaciju i na svakoj utakmici dati još onih 10 do dodatnih 20 posto više kako bi se pobijedile reprezentacije poput Španjolske, Engleske i Portugala koje još k tome imaju dodatan motiv u sudarima s viceprvakom svijeta.

Pitanje je hoće li Hrvatska ikada više zaigrati na mundijalskoj razini, a za približavanje istoj treba proći vremena…

2. Hrvatska ima priličnu širinu

No, dobra je vijest da Hrvatska i dalje ima prilično široki kadar iznimno kvalitetnih igrača. Taj kadar nije širok kao francuski, njemački, brazilski, španjolski, ali je i dalje dovoljno dobar da nam izostanak nekoliko prvotimaca ne predstavlja nepremostivi problem.

Vratarska pozicija je, unatoč odlasku Subašića, jako dobro pokrivena, stoperske također. U veznom redu igrači poput Matea Kovačića, Milana Badelja, Marka Roga, Marija Pašalića, Nikole Vlašića, Filipa Bradarića i drugih su i dalje nominalno rezerve, na krilima postoji dosta prostora za rotaciju, a napad, iako nije ubojit kao s Mandžukićem, i dalje sadrži klasne igrače poput Andreja Kramarića, Ante Rebića, Marka Livaje i Ivana Santinija…

Najmanje prostora za rotaciju Dalić ima na bekovskim pozicijama, s time da smo na poziciji lijevog beka puno bolje pokriveni. Ne računajući ozlijeđenog Strinića, na lijevoj strani obrane mogu zaigrati Josip Pivarić, Borna Barišić, Borna Sosa, Antonio Milić i Marin Leovac, dok smo ipak tanji na poziciji desnog beka.

Veliku širinu hrvatske reprezentacije potvrđuje i nevjerojatna mlada generacija koja gotovo na svakoj poziciji, pogotovo kada se vrate Nikola Moro i Lovro Majer, ima po dva velika potencijala..

3. Dugoročni problem napadača

Ipak, kao dugoročno rješenje ostavlja se pitanje problema napadača. Istina, teško je uskočiti u Mandžukićeve kopačke, a, osim toga, Kramarić i Rebić nisu klasični centarfori što se najbolje vidjelo u dvobojima protiv Engleske i Jordana.

Santini i Livaja su kvalitetni napadači, mogu poslužiti u rotaciji, ali, kako stvari stoje, nisu na razini da zaigraju prvu špicu viceprvaka svijeta. Neko dugoročno rješenje ne nameće se niti pogledom na kadar mladih reprezentacija.

Marin Jakoliš je dobar napadač, može biti vrlo koristan u taktičkom aspektu, ali zabija premalo golova, dok je Matko Babić rotacijski igrač u Lokomotivi, a niti u mlađim uzrastima ne nazire se nekakvo revolucionarno rješenje…

Čak i da se Nikola Kalinić ispriča Daliću i vrati u reprezentaciju, napadač Atletica ima 30 godina i svakako bi mogao pomoći reprezentaciji na Euru 2020. No, opet se postavlja pitanje, tko će igrati u špici za četiri godine u Kataru?

Hrvatska sljedeću utakmicu igra za mjesec dana protiv Španjolske, 15. studenog na Maksimiru, a posljednju ove godine tri dana kasnije na Wembleyju.

Piše: Niko Rukavina

(Foto: Pixsell)