Sreća pomogne nekad: Što je pošlo po zlu za Marijana Pušnika?

„Ponavlja se povijest, uvijek kada je u gradu neka fešta, kada se nešto slavi mi, oprostite na izrazu, sve useremo“, prije točno godinu i mjesec dana zavapio je tadašnji kapetan Hajduka, Goran Milović, nakon prvenstvenog poraza od Rijeke.

>>Bivši trener Hajduka: Žao mi je što odlazim, ali rezultat je kralj

Zaista, izgleda da se povijest ponovila i jučer. U Splitu jučer doduše formalno nije bila fešta, ali su srca Hajdukovih navijača bila popunjena informacijom kako je već u ovoj prvoj akciji donacija za treći dres Hajduka gotovo u potpunosti prikupljen iznos godišnje rate potrebne za otkup 24.53% dionica kluba. Kup utakmica protiv Splita, momčadi koja već duže vrijeme  - praktički od proljeća – igra na drugoligaškoj razini, trebala je biti samo prigoda da se Hajdukovi tifosi okupe povodom više nego dobrih vijesti. Ali Hajduk je, kao i nekoliko puta ranije u takvim prigodama – sve usrao.

„Čestitke Splitu na pobjedi, ne razumijem što smo napravili kod 1:0 i tri-četiri prilike. Dogodio se neobjašnjiv pad, nesmotrenost za izjednačenje i umjesto pobjede – katastrofa“, bila je lajtmotiv izjava posljednje press konferencije Marijana Pušnika kao trenera Hajduka. „Nije to bilo samo danas (…) još sam vruće glave, ne bi htio reći nešto pogrešno. Poslije dobre igre protiv Intera, ne znam što se promijenilo u glavama igrača“, dodao je rezignirano.

Pušnik, taj vječni entuzijast, već je neko vrijeme pričao bez one prepoznatljive iskre u oku; ispod glasa. „Kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove“, pjevao je dr. Nele Karajlić 1987., a taj stih je postao sinonim za posljednje poljudske dane vještog govornika Pušnika, prečesto i ishitrenog. Generalni je konsenzus da su treneru dani odbrojani onog trenutka kada u kontinuitetu svoj obračun sa svlačionicom krene provlačiti kroz medije u „pričam ja, al oni neće poslušati“ maniri. Ovdje je ta retorika bila prisutna već dobranih mjesec i pol dana, ako ne i više.

Onda, gdje je nastao toliki problem? Locirati isti je dosta jednostavno, zapravo. Hajduk je ove sezone doveo nekolicinu stranih pridošlica, koji su trebali pokriti deficit rotacijskih igrača u rezervnoj momčadi i izlaznim juniorskim kategorijama. Još prije dva mjeseca rekapitulirao sam njihov učinak , koji je u međuvremenu dijelu njih i poboljšan, na sablazan lokalnih nogometnih „bardova“, vođenih ne toliko nekakvim ksenofobnim idejama koliko – srećom, iščezlom - „kod domaćih je provizija uvijek bolja“ logikom. Van upitnih rješenja u zadnjoj liniji, Hajduk ove sezone uistinu ima na dispoziciji znatno uravnoteženiji – pa i jači  - roster nego lani. Ne vjerujete? Usporedite klupu Hajduka pred samo godinu dana i danas. Prije godinu dana, u pobjedi (4:0) nad zaprešićkom Interom, Hajduk je na klupi imao Andriju Balića, Josipa Bašića, Antona Maglicu, Elvira Malokua, Artema Radchenka, Antu Roguljića i Dantea Stipicu. U pobjedi nad istim klubom proteklog vikenda na klupi su bili Ivo Grbić, Toma Bašić, Jefferson, Memolla, Ohandza, Said i Tudor. Svi od navedenih su u barem jednom trenutku kotirali kao redoviti članovi prve momčadi, naročito Jefferson i Tudor; pa i Memolla te Said.

„U dalmatinskom mentalitetu nema tiki-take, kruženja simo-tamo, ovdje se igra prema naprijed, ovdje se traži agresija. Kada ćemo voditi 2:0, nećemo ih braniti, već tražiti treći gol“.

Izjava je to Marijana Pušnika koja datira iz srpnja ove godine, što je tek jedna od izjava u kojoj slavodobitno najavljuje direktnu, agresivnu i napadačku igru; ono što su i mnogi njegovi prethodnici trpali u nekakvu ezoteričnu „hajdučku“ doktrinu igre. Naravno, nitko u klubu koji gaji visoke ambicije u relativno slabašnoj konkurenciji i ima vojsku često i nerealnih navijača iza sebe neće reći – niti za to ima logičnog razloga – da će uputiti igrače da stoje duboko i čekaju prigode iz kontri. Međutim, Pušnikov Hajduk svega je nekoliko puta u 26 službenih susreta koliko ih je vodio kao trener bio u situaciji da može demonstrirati taj „gung-ho“ pristup, koji podrazumijeva  igranje u visokom tempu bez obzira na period utakmice i na rezultat. Iskreno, pomalo je i naivno to proklamirati, pošto kontinuitet suludog intenziteta bez ikakvog kompromisa ili adaptacije određenoj situaciji na terenu sam po sebi (pre)često može biti kontraproduktivan. Pitajte samo Marcela Bielsu.

Kada se podvuče crta, rijetko tko zapravo može reći koji je to bio stil Hajduka pod Marijanom Pušnikom. Prvo tromjesečje je, određenim skepticima unatoč, Pušnik dobio zasluženi mir. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, skeptika je bilo sve više i bili su sve glasniji, a to je svakako indikativno. Njegov Hajduk, sa značajno većim napadačkim potencijalom o kojem tobože Pušnikova igra najviše i zavisi, nije imao nikakve postulate. Ni pozicijske igre, koja je, doduše u natruhama, bila prisutna i kod njegovog prethodnika, kao ni jasnih mehanizama napadačke igre. Hajduk je sve češće čupao bodove tako što je zabijao iz individualnih bljeskova, poput onog pogotka Futacsa Osijeku ili Tome Bašića Splitu, ili naprosto iz protivničkih pogrešaka, poput Hamzinog pobjedonosnog zgoditka Lokomotivi.

Presnažan dojam je da Hajdukov učinak ove sezone naprosto uvelike počiva na sreći, a određeni nenogometni potezi Marijana Pušnika samo su pridonosili dojmu. On je možda u tome vidio simpatičan dodatak svojoj osebujnoj ličnosti - pomalo i populistički proračunato -  ali poteze poput obaveznog vezanja šala na klupu ili vezivanja narukvica oko ruke pred susrete, „za dobru sreću“ mnogi su vidjeli sve više kao njegov potpuno ozbiljan ritual, a ne tek kao dio foklora. Kako bi primjerice reagirali da vam kirurg pri ulasku u salu na stalak s infuzijom naprosto mora okačiti šal Hajduka, jer je to preduvjet uspjeha operacije? Ako treba, probudili bi se iz anestezije i zatražili drugog liječnika; teško je opravdati kako bi u ovom slučaju trebalo biti drastično drugačije. Pacijent više nije na aparatima, ali terapija se još primjenjuje. 

Hajdukovim navijačima je nakon godina muljanja i prevari dosta populizma, dodvoravanja i pompoznih izjava koje pritom nisu potkrijepljene konkretnim rezultatima.  U toliko željenom iskoraku žele vidjeti metodičnost, sistematičnost i ponajprije svođenje korelacije (i zavisnosti) sreće i rezultata na minimalnu moguću razinu. Napredak kluba pokrenut je iz avangardnog društvenog pokreta koji pritom sve svoje poteze povlači uz podrobne projekcije i razrađene strategije, što i navedeni uspjeh nebrojeno inicijativa i akcija potvrđuje. Stoga se očekuje da i u samom klubu razvoj bude vođen jednakim načelima. Marijan Pušnik je nažalost previše gradio svoju karizmu, a premalo ono za što je doveden – igru prve momčadi. Bez obzira na činjenicu da je autor knjige japanskih poslovica neobjašnjivo je krivo protumačio onu „sreća pomogne nekad, rad uvijek“, jer se uza sav rad koji je proklamirao ipak na kraju previše oslanjao na pomoć sreće.

(Foto: Pixsell)