Sreća ili sudbina?

‘Jedan, ali zlata vrijedan’ ili pak ‘minimalno, ali sasvim dovoljno’ najčešći su minimalistički opisi jučerašnje finalne utakmice Lige prvaka u kojoj je Manchester City svladao Inter i po prvi put u klupskoj povijesti postao prvak Europe. Građani su sada i službeno osvojili sve što su (dosad) mogli, a onog trenutka kad u klupskim vitrinama završi trofej klupskog svjetskog prvaka, postat će jasno da su i službeno – prešli igricu. Ime Pepa Guardiole, istinskog tvorca ovog uspjeha, bit će zauvijek zapisano zlatnim slovima u povijesne knjige. Jučerašnja utakmica to je verificirala, a svi oni koji ga a priori kritiziraju i nazivaju ‘pravarom’ narednih će se dana nešto manje oglašavati na temu nogometne igre. A kamo sreće da to potraje…

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Mnogi su Cityju unaprijed dodijelili naslov Lige prvaka, a svima je jasno kako je takve utakmice, u kojima moraš samo ‘odraditi posao’, posebno teško igrati. Griješili su u pasu, bili nervozni, njihov body language bio je izrazito nesiguran. Haalanda gotovo pa i nismo vidjeli, De Bruyne je rano napustio igru, komentator je najviše spominjao imena obrambene trojke. Na trenutak, djelovalo je kao da će Građani pokleknuti. Kako je vrijeme odmicalo, tako su Nerazzurri postajali ‘veći, brži, viši’. U nekim trenucima se činilo kao da imaju igrača više na terenu, a sve to je zapravo pokazatelj da su oni također mogli slaviti. I da jesu, nitko ne bi mogao reći da je bilo potpuno nezasluženo. Ali...

Sezona u kojoj su Messi i Guardiola zatvorili krug!

Osam veličanstvenih: Krenulo je s Celticom, završilo s Cityjem

O Pepu Guardioli često diskutiramo kao ponajvećem nogometnom treneru i taktičaru kojeg je ova igra vidjela. Njegov rukopis je naprosto očigledan čak i nogometnim laicima. Otkako je vodio Barcelonu, potom Bayern ili sada City, svima je jasno koja je momčad Pepova, a koja nije. Sjajan je to pokazatelj kako Katalonac svoje misli, ideje i unutarnje filozofije očito jako dobro zna pretočiti na teren. Složit ćete se, izgleda kako njegov uspjeh nije uvjetovan samo novcem. Ili ste pak i dalje pobornik one ingeniozne teze ‘da ga vidim u Cibaliji’ ili ‘tko ne bi osvojio sve te trofeje s potrošenim milijunima’? Uostalom, nije baš da United, Chelsea, Real Madrid, Barcelona, Juventus, Bayern i ostali giganti ne troše? Ili nam je nešto promaklo? Zar nisu donedavno napad PSG-a predvodili Mbappé, Messi i Neymar? Dvije godine su bili zajedno, očekivalo bi se da će imati i dva naslova Lige prvaka, da će Ligue 1 pokoriti te da će im domaće prvenstvo služiti kao zagrijavanje za Europu, zar ne? Eto, vidite, izgleda da ipak ne.

Problem koji se često dogodi osobama kao što je Pep Guardiola je pretjerano razmišljanje, analiziranje, sistematiziranje, strukturiranje, procjenjivanje. Uvijek je nešto, nikad nije ništa. Uvijek mora riješiti problem, čak i onda kad problema nema. Susretali ste se s takvim osobama, možda su vam neke čak i bliske. No, Pep ide u krajnost. Njegova najveća mana je ta što rijetko kad pusti da se stvari odviju kako bi se same po sebi trebale odvijati. Vjerojatno najveći glazbeni bend svih vremena (iako, svjesni smo da će ovdje doći do razilaženja u mišljenju s mnogima) ima pjesmu na tu temu. Možda ste ju čuli, zove se ‘Let it be’. Pep, očito, nije pobornik Beatlesa, baš kao ni takvog razmišljanja. On ništa neće pustiti da bude kako bude, on sve želi kontrolirati. Sve. A to je nemoguće. Zašto? Zato što nije sam na ovom svijetu i jer se nešto pita i one koji stoje na suprotnoj strani terena.

Guardiola: "Ovo je bilo zapisano u zvijezdama"

Talijani u svijetu Dylana Doga: Propustili Svjetsko prvenstvo, izgubili sva tri euro-finala...

Gazzetta: Haaland je Guardiolu izdao, a Inzaghi ga stavio pod kontrolu! Brozovićeva inteligentna izvedba

Teško je ocijeniti Inzaghija za jučerašnju utakmicu. Mnogi će reći da je sve napravio kako je trebao, ali kako nekome dati najbolju moguću ocjenu kad u konačnici ne odeš do kraja? Gazzetta mu je dala sedmicu, s tim da je to zaista hvalevrijedno ako uzmemo u obzir koliko su Talijani teški na pohvali davanju komplimenta. Jučer su Nerazzurri u mnogim stvarima sjajno parirali Građanima. Štoviše, na prste jedne ruke mogle bi se nabrojati stvari u kojima je City u prvih 45 minuta bio bolji! Pep možda nije ‘overthinkao’ za ovo finale, ali je zato Inzaghi sjeo za stol, upalio svjetiljku i s olovkom i papirom ispred sebe gubio noći. Što napraviti kad Grealish dobije loptu okrenut leđima golu, što kad se Bernardo preduboko spusti, na koje linije dodavanja obratiti pažnju kad De Bruyne ode uz liniju terena, koje ‘prljavštine’ radi Haaland i na koji način suzbiti međuprostorne linije u Gündogan snalazi poput ribe u vodi? Taktičara Pepa je Simone Inzaghi jučer nadmudrio – u taktici! Nije to sad toliko veliko iznenađenje, svi znamo kako Talijani pristupaju analizi kretnje bez lopte, držanju obrambene strukture i neutraliziranju protivničkih slabosti. Tih Interovih 3-5-2 jučer se pokazalo kao idealni protuotrov za Pepovih 3-2-4-1. Samo, izgleda kako nekada ni protuotrov nije dovoljan za ‘miks’ kakav nastane u laboratoriju Pepa Guardiole.

City je zabio u idealno vrijeme. I zabio je igrač koji je idealan za Pepa Guardiolu. Igrač o kojem se ne piše, o kojem se ne priča, čiji posteri neće krasiti zidove djece koja tek kreću napucavati loptu po cesti. Rodrija je, do dolaska u City, znala samo šačica ljudi. U redu, možda pretjerujemo, ali samo bi šačica ljudi stavila ruku u vatru da će na Etihadu postići sve što je postigao. Uostalom, u godinu dana koliko je proveo u Atleticu, po usnama nogometnih fanatika više su se povlačila imena Parteyja, Saula, Kokea i Llorentea. Tek onda bi, onaj jedan ‘frik’, koji preko vikenda pogleda sve žive i nežive utakmice (a svi u društvu imamo barem jednog takvog), spomenuo Rodrija i za njega naglasio da je veliki igrač. Opservacije takvih stručnjaka nerijetko ne doživimo pretjerano ozbiljnim, već samo odmahnemo rukom, ali oni to notiraju kod sebe u mislima i onda se, godinama kasnije, kreću vraćati na taj trenutak.

“Sjećaš se kad sam ti govorio o njemu?”

“Sjećam se, sjećam se… Bio si u pravu.”

Takav frik je, pogađate, i Pep Guardiola. Njegove odluke nisu ishitrene, njegova razmišljanja nisu jednodimenzionalna. Iako su njegove momčadi izrazito fluidne, najviše od svega voli strukturu. Voli da kad svojim igračima kaže da postoje opcije A, B i C, da onda nitko ni ne pomisli na opciju D. Tko se drži njegovog plana i programa, taj će s vremenom iskočiti. Taj će, u njegovom sustavu, jednom sigurno profitirati. Taj će, kad bude najpotrebnije, zabljesnuti.

Pričao je jednom zgodom Thierry Henry o studioznosti Guardiole i njegovoj želi da se sve na terenu odvija kako je on to zamislio. Pomislio bi čovjek, laik, da igraču pusti malo prostora, kao primjerice umjetniku, da se izrazi, ali Guardiola tome nije vičan.

“Jednom prilikom sam pokušao biti pametan, lukav. Znate, igramo utakmicu, ja ne dodirnem loptu neko vrijeme, a moji suigrači uživaju u nogometu. Htio sam biti dio toga pa sam s pozicije lijevog krila odlutao u sredinu kako bih odigrao pokoji dupli-pas s Messijem, a krajičkom oka vidio bih da Pep luduje pored linije. On nije bio zadovoljan jer ja nisam bio tamo gdje sam prema njegovoj ideji igre trebao biti. Ali, mene nije bilo briga. I onda, zabijem pogodak. Poveli smo 1-0 protiv Sporting Lisabona. Poluvrijeme, svi smo zadovoljni… Pep? On me vadi van iz igre. Pitao sam se što sam učinio loše, ali stvari su bile jednostavne – kad Pep ima plan, taj plan treba poštivati. Tada nam je često govorio kako je njegov zadatak da dovede momčad do posljednje trećine, a da je onda zadatak momčadi da u toj posljednjoj trećini isporuči rezultat.”

Rodri je ispao heroj, ali u finalu su sjajne partije pružili Dias, Stones i Akanji. Kad je na početku sezone švicarski reprezentativac došao u City iz BVB-a za svega 17.5 milijuna eura, mnogi su vjerovali kako ga Guardiola vidi tek kao četvrtu ili petu stopersku opciju. Kad onda Akanji u sezoni odigra 48 utakmica, u njima gotovo stalno bude iznadprosječno dobar, a u finalu Lige prvaka, vjerojatno najvećoj utakmici koju će odigrati u životu, pokrene akciju za jedini pogodak. Prije toga je imao jednu grubu pogrešku, umalo je upisao asistenciju za Lautara kad je Pep u nevjerici pao na koljena, ali Ederson je pravovremeno ušao u udarac argentinskog napadača pa tako njegov kiks nije skupo stajao Građane.

Poslije utakmice, najviše se pričalo o tome je li City zaslužio osvojiti naslov prvaka, odnosno tome je li Inter zaslužio više? Kad se slegnu dojmovi, zaključak većine je kako su Građani ipak zasluženo na tronu. Jučerašnja utakmica nije bila njihova najbolja ove sezone, ali su svejedno bili bolji takmac. Imao je milanski sastav svoje prilike, o nevjerojatnom promašaj Lukakua, koji očito više nije u potpunosti posvećen nogometu, navijači Intera pričat će sve dok se Nerazzurri opet ne plasiraju u finale. A tko zna kad će se to opet dogoditi…

Je li glavni razlog slavlja Manchester Cityja sreća ili sudbina? Je li sve ovo, baš kao što je Guardiola rekao, bilo zapisano u zvijezdama? Bezbroj je tu pitanja na koje nema odgovora. Ali, zato su tu činjenice. A činjenica je da je Guardiola postao prvi trener u povijesti koji je osvojio ‘treble’ s dvije različite momčadi i šesti koji je s dvije različite momčadi osvojio Ligu prvaka. Odavno je među besmrtnicima, s tim da se sada polako penje prema samom vrhu piramide gdje mjesta ima samo za jednog. Tada više neće biti pitanja je li sve što ostvario bio plod sreće ili sudbine, tada će činjenice ispričati priču. A to je baš ono što on najviše želi.