Spreman ili ne, Krovinović mora igrati protiv Tobola

Treba priznati, Hajduk je odradio vrlo dobar prijelazni rok, sportski direktor Mindaugas Nikoličius i predsjednik Lukša Jakobušić složili su momčad koja obećava, ako ne i jamči bolju sezonu od lanjske. Obično se kaže kako treba vremena da se igrači uigraju, da se uvedu automatizmi, ali Hajduk je u svojoj povijesti imao svega osim vremena i strpljenja. Uspjeh se traži odmah i sad, bez kalkulacija i bez kompromisa.

Filip Krovinović je po svom dolasku na Poljud priznao kako nije najspremniji, što je i razumljivo s obzirom na status kojeg je imao u Benfici. Nije lako trenirati kada znaš da trener na tebe ne računa i kada te na treninzima dozira, ostavlja po strani. Svjestan je stoga 25-godišnji veznjak da će mu trebati malo vremena da uhvati ritam, ali ponovit ćemo, došao je u klub koji vremena nema.

U kakvom god stanju bio, Krovinović mora igrati već sutra protiv Tobola. Možda ne cijelu utakmicu, ali svakako značajan dio. Iz više razloga.

Najprije jer ga Hajduk nije doveo da sjedi na klupi niti je on došao da bi sjedio na klupi. Angažiran je za ozbiljan novac, spominje se odšteta od 1,5 milijuna eura plus određeni bonusi i za Hajduk je to veliki iznos. Zatim, mora Krovinović igrati jer je igrač njegove kvalitete i karakteristika potreban Hajduku, vezni red je do sada bio najslabija karika Gustafssonove momčadi. I apsolutno ga je bolje uigravati i vraćati u formu kroz utakmice protiv slabijih protivnika kao što bi trebao biti Tobol. Da odigra pola sata protiv Kazahstanaca već bi to bio dobitak, a ne bi se previše umorio pred derbi s Osijekom u nedjelju.

Na koncu, ako ne zbog novca i neupitne kvalitete, Krovinović mora igrati zbog navijača, onih koji su ga dugo čekali i koji ga već smatraju miljenikom. Ako je konačno naš, dajte da ga vidimo na djelu, rezoniraju navijači Bijelih. I treba ih razumjeti, gladni su uspjeha i dobrog nogometa, s Krovinovićem kao važnim pojačanjem tu glad žele što prije utažiti.

Bio spreman ili ne, Krovinović mora odmah u vatru, nema potrebe za čekanjem.

Piše: Vedran Pavičić