SPOMENAR: Vrijeme sporta i razonode

Nedjeljno popodne. Točno je 15.30. Glas Radivoja Markovića u domovima širom bivše države odzvanja iz "Grundiga", "Kosmaja", "EI Niša", "Iskre-Triglav"... Radio-aparati "otvoreni" su do kraja i onda onaj čuveni poklič vječno otrgnut od zaborava u sjećanjima mnogih generacija: "Gool! Gol, gol!"

Bila je utakmica protiv Paragvaja na Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj. Dok je Beara gledao kako se lopta od vratnice odbija u njegovu mrežu za konačnih 3:3 i eliminaciju Plavih, Marković je ispisivao povijest sportskog radio-reporterstva.

I dok su pogodak Drage Vabeca Šveđanima sa špice Sportskog pregleda (fantastičan volej s dvadesetak metara) mnogi zametnuli - a ne zaboravite da se radi o televiziji - Markovićeva "proslava" gola Paragvajaca ostala je za sva vremena, baš kao i rezak glas Drage Jonaš u najavi koja slijedi: "Vrijeme sporta i razonode".

I onda počinje šetnja nogometnim terenima širom bivše Jugoslavije! Uglavnom univerzalna slika: na stolu su ostale samo mrvice nešto svečanijeg nedjeljnog ručka, selidba u dnevni boravak i okupljanje oko čarobnih plastičnih, ili u boljoj varijanti drvenih "kutija".

Ta "kutija" govori i svira i nekad je bila pravo čudo tehnike. Sve dok negdje sredinom pedesetih nije promovirana u sveca. A tada ikone baš i nisu bile u modi...

Desetljećima je bilo otprilike ovako: "Radio Beograd - Prvi program, Radio Zagreb, Radio Sarajevo, Radio Titograd, Radio Novi Sad. Počinje kombinirani prijenos utakmica Prve nogometne lige".

„Gdje god se igra, tu je i naš reporter. Utakmicu Crvena zvezda - Željezničar prati Radivoje Marković; u Mostaru je Jovo Jovanović, tamo se za bodove bore Velež i Radnički iz Niša; na Koševu igraju Sarajevo i Rijeka, izvještavat će vas Mirko Kamenjašević; o tome što se zbiva na susretu Dinamo - Osijek u Maksimiru obavještavat će nas Ivo Tomić; kod Vardara u Skoplju gostuje Partizan, tamo je Marko Marković; na Karaburmi igraju OFK Beograd i Sloboda iz Tuzle, taj okršaj prati Jordan Ivanović, dok je u Titogradu na utakmici Budućnost - Čelik Bato Kokolj; izvještača imamo i na susretu Hajduk - Trešnjevka. S Poljuda će se javljati Edo Pezzi.“

Tko nije volio nogomet, volio je glazbu, zabavu... U praznom hodu (poluvrijeme, prije i nakon utakmica) slušatelji su uživali u skečevima ili u glazbenim numerama. Nisu izostajala ni brojna iznenađenja i nagradne igre.

„Bila su to dobra stara vremena. Žene su odgađale kućne poslove, djeca se odmarala od učenja, a muškarci su tražili udobnu fotelju“, prisjetio se Svetislav Vuković s Radio Beograda.

„Biti spiker u ono vrijeme značilo je biti prilično popularan, jer osim Tita i spikera nitko se drugi nije javljao putem radio-valova.“

O idejnom tvorcu kultne emisije Radivoju Markoviću rekao je:

„Teško da će se takav čovjek još jednom roditi. Toliko volje, želje, snage, znanja, umijeća i pozitivne energije - sve u jednom biću. Dok današnja generacija do informacija dolazi putem interneta, on je podatke dobivao od prijatelja sa svih kontinenata.“

Svi reporteri su u to doba bili prave zvijezde jer je i natjecanje bilo takvo, čudesno. Ako i zaobiđemo otrcane fraze o tome da je ta Prva liga bila četvrto najbolje natjecanje u Europi (jer možda i nije), bilo je nečeg specifičnog u njoj. Što je suština? U tome što je jugoslavensko prvenstvo bilo nepredvidljivo. U Zenici, na Gradskom vrtu, Kantridi ili u Ljubljani bodovi nikada nisu bili zajamčeni, ali spektakl jest.

Nemjeriv doprinos svojevrsnom showu davali su i ti slavni radio-reporteri...

Novije generacije odrastale su, na žalost, na multiprijenosima Bundeslige i onom sada već prepoznatljivom "Tor in Bremen", kada komentator javlja da je pao gol i da je vrijeme da se slikom prebacimo tamo. Onim negdašnjim ostaje samo da se sjećaju kako je to izgledalo nekada na radio-valovima.

Tako se zvezdašima ledila krv u žilama kada nije bilo uobičajenog huka s Marakane, a Marko Marković "upada u riječ", recimo, Edi Pezziju. Nešto tiši, ali odlučan glas: "Beograd... Beograd..." Bio je to znak da nešto ne valja. Ili je jedanaesterac za goste ili se zatresla mreža Crveno-bijelih.

Kasnije se uvelo zvono koje je davalo znak da jednog reportera smjenjuje drugi. Znalo se da se nešto zanimljivo događa tamo odakle se očekuje uključenje. Bilo je pravo uživanje slušati takve veličine, tranzistori su se nosili na utakmice! Ljudi su gledali nogomet s tribina i slušali radio-prijenose.

U vrijeme kada su klinci napamet znali kompletan šampionski sastav Vardara, kada su u pola noći znali izrecitirati: Kajtaz, Skočajić, Jurić, Tuce, Međedović (napad Veleža) ili Žitnjak, Šerić, Steinbrückner, Maričić, Kasalo (defenzivna linija Osijeka), pa kompletnu momčad Željezničara iz polufinala Kupa UEFA protiv Videotona (Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, Baždarević, Samardžija), radio-reporteri bili su njihovi idoli.

Za "djecu cvijeća" bila je to profesija iz snova.

Posebno je oduševljavao neponovljivi Ivo Tomić. Veliki zaljubljenik u zagrebačke Modre - nikad mu to nitko ni u Beogradu ni u Sarajevu nije zamjerao - komentare je obično ispaljivao u stihu.

Sjedio je u "Gradskoj kavani" u Zagrebu,  uglavnom se tamo pripremao za prijenose.

Ovako je to otprilike izgledalo...

Partizan je nakon nepunih pola sata igre gubio od Rijeke na Kantridi 2:0, a nakon drugog pogotka Tomić je složio nezaboravnu rimu:

„Ljudi moji, ovo nije Partizan, ovo je Partizančić, ovo vam je kao loto bez Suzane Mančić!“

Ostalo je zapisano s istog susreta:

„Prodire Klinčarski Nikica, crno-bijela iglica.“

Kada je Veliki Žuti napustio Dinamo i prešao u Crvenu zvezdu, Ivo Tomić rekao je u najavi jedne utakmice Modrih:

„Pitaju me zagrebački dečki zašto ode Robert Prosinečki.“

Ivo Tomić uglavnom se javljao s Maksimira, međutim, znao je skoknuti i do Vinkovaca. U najslavnije doba tamošnjeg Dinama Zvezda se loše provodila. S jednog od tih dvoboja rodili su se ovi stihovi:

„Majko mila, da vidiš Halila (Sulejman Halilović), poletio k'o da ima krila - 1:0 za Dinamo!“

A kada Haliloviću nije išlo, ovako je bilo:

„Vinkovačka primabalerina ostala je danas bez benzina.“

Ljubljanska Olimpija u proljeće 1984. igrala je ključnu utakmicu za opstanak protiv Crvene zvezde. Beograđanima treba pobjeda za naslov, Slovenci ne smiju izgubiti. Tomić je u Ljubljani. U jednom trenutku prekida kolegu s Grbavice:

„Ode Zvezda u nebesa!“

Dramatska pauza, na tribinama gori i onda:

„Pogotkom jagodinske haubice Nikolić Jovice Beograđani vode 1:0!“

„Zbog njegove "mala varka Mlinarića Marka" zaustavljali su me na ulici“, pričao je svojedobno legendarni veznjak Modrih.

"Lice Delona - duša demona" bilo je rezervirano za Ćiru Blaževića.

„Bio je veliki dinamovac. Zaj...., ali pravedan“, uz osmijeh će Trener svih trenera.

Pamti se i jedna prepirka Tomića i Riste Kubure s utakmice Radnički - Hajduk. Ovako je po sjećanju tu situaciju opisao Ratko Dmitrović na oproštaju od Kubure.

"Idemo ponovo u Niš. Tamo je Radnički ugostio splitske Bile.

„Kolega Kubura, kakva je situacija?“

„Kolega Tomiću, Hajduk i dalje napada u valovima, poput bure kad podigne sinje more, ali trener Duca Nenković razapeo je svoju obranu kao knez Lazar bijelo čadorje uoči bitke na Kosovu ravnom...“

„Kolega Kubura, kolega Kubura, molim vas da ne idemo baš tako daleko u prošlost“, prekidao ga je Tomić, dok su se milijuni slušatelja slatko smijali..."

Ivo Tomić preminuo je 1994, a Risto Kubura prošle godine.

Uz Tomića, svakako najviše pozornosti privlačio je Mirko Kamenjašević. Njegova javljanja s Grbavice i Koševa obilovala su tipičnim sarajevskim humorom. Jednom prilikom, dok je Asim Ferhatović driblinzima izluđivao suparničku obranu, a sve to trajalo desetak-petnaest sekundi, Mirko nije izdržao:

„Dragi slušatelji, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!“

Uz Kamenjaševića ostale su vezane legendarne priče o psovanju Vahidina Musemića nakon tri velika promašaja u istoj akciji ("je.. mu ja mater smotanu"), odnosno ono: "Bukal tuče topovski sa 35 metara i gol! Ku... gol! Sjedi, mali, pi... ti materina, ništa ne vidim!"

Osim ove dvojice komentatorskih asova, isticali su se Edo Pezzi iz Splita, Jovo Jovanović iz Mostara, Jordan Ivanović, Mijailo Kostić, Marko Marković, Petar Lazović iz Niša, Sead Hadžijahić, Ranko Jovović, Boris Đorđioski...

Tako je bilo nekada.

Kažu da su generacije koje su stasale uz Vrijeme sporta i razonode imale sretno djetinjstvo. Možda. Ono u što ne treba sumnjati je da bi nam svima lakše pao ovaj današnji nogomet, takav kakav jest da postoje ti prijenosi. I onakvi reporteri. Ne gledaš, slušaš i uživaš. Kakvi su majstori bili, to loptanje izgledao bi bar dvostruko bolje nego što zapravo je...

STIHOVI IVE TOMIĆA ZA SVA VREMENA:

„Zbog ove gripe iz nosa curi k'o iz pipe... barem da je benzin!“
(Bila je velika nestašica goriva)

„K vragu ovaj svijet, k vragu i nogomet, nek' me čuje i sjeverni i južni pol, Besek dao treći gol.“ (S utakmice Dinamo - Sarajevo 3:0)

„Ej, salaši na sjeveru Bačke, sad pjevajte pjesme zagrebačke, Dinamo vodi 1:0!“ (Dinamo poveo u Subotici)

„Ajme meni, majko mila, zagrebačkog Černobila, Dinamo primio i peti gol!“ (Utakmica Dinamo - Vardar 1:5)

„Na Poljudu puca bruka, Rad vodi protiv Hajduka!“ (S utakmice Hajduk - Rad)

„Prije će na sjevernom polu roditi banane, nego što će Škoro (Haris) zatresti mrežu Zvezde s Marakane!“ (Željezničar - Crvena zvezda)

„Njihova je obrana tvrđa od granita, naša mekša neg' kremšnita.“ (Škotska - Jugoslavija 6:1, 1984)

„Beograde, dobar dan, ovdje gubi Partizan.“ (Dinamo - Partizan 1:0)

„Slavonijo jesi l' čula, Osijek vodi 1:0!“(Osijek - Željezničar 1:0)

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport