SPOMENAR: Utakmica stoljeća - luk i strijela protiv atomskog nogometa

Mađarska Laka konjica dobila je početkom 1953. poziv da odmjeri snage s Engleskom na čuvenom Wembleyu. Neka momčad iz Istočnog bloka u Londonu, to se nije često događalo... Nije baš bilo ni preporučljivo.

Mađari su bili aktualni olimpijski pobjednici iz Helsinkija, dominantan sastav koji je prašio kao nitko do tada. Kod Engleza i dalje nije bilo ni najmanje sumnje da postoji netko bolji od njih. I u sportskom i političkom smislu Europa je bila podijeljena, a ideološka sukobljavanja sve više su uzimala maha.

Sve to je najavljenom okršaju dalo poseban ton...

Zahvaljujući višegodišnjoj nepobjedivosti na Starom kontinentu, mađarski nogometaši zaslužili su da im se ukaže ta čast - da dođu, vide London, taj čuveni stadion i odu kući zadovoljni časnim porazom. S druge strane, domaćin je trebalo proslaviti još jedan "naslov nenadmašnog vladara nogometnog planeta".

Da su odgovorni za zakazivanje utakmice - s engleske strane, naravno - mogli naslutiti što bi im se moglo dogoditi, nikada ih ne bi ni pozvali u goste; da su prvotimci Gordog Albiona, ponosa i dike Ujedinjenog Kraljevstva, znali što će im se dogoditi na njihovu nogometnom svetištu, vjerojatno bi poželjeli da se to jutro nisu ni probudili.

Otočki mediji imali su poseban show. Oni će učiniti da jedna - ali samo u najavi - obična prijateljska utakmica već u višednevnoj predigri dobije sve potrebne elemente spektakla. Nazvali su je "utakmica stoljeća". I Times, i Guardian, i Telegraph pisali su dosta o izvannogometnim aspektima tog povijesnog okršaja, "o polarnim suprotnostima" u političkom smislu, što će utakmici dodatno dati na važnosti.

A onda, nešto prije 18 sati tog 25. studenog 1953, Engleska je utihnula. Oko 125.000 duša bilo je u šoku. Širom otvorena usta pa pognute glave. Bio je to stravičan udarac za nogometno carstvo. Trajni ožiljak.

Engleska - Mađarska 3:6!

Ostalo je zapisano da je to bio prvi poraz Gordog Albiona na domaćem tlu otkad je reprezentacije u "kolijevci nogometa", ali znatno važnija činjenica bila je ona da je po mnogo čemu "utakmica stoljeća" pokrenula nogometnu revoluciju.

Kada je 13-godišnji Bobby Fisher tri godine kasnije u Marshal klubu u Greenwichu na Manhattanu sjeo nasuprot dvostruko starijem Donaldu Byrneu, taj dvoboj, po ugledu na ovaj s Wembleya, proglašen je "šahovskom partijom stoljeća". Kakve veze imaju nogomet i šah? U ovom slučaju velike. Po mnogima najbolji šahist svih vremena, koristeći do tada neviđenu taktiku, inovaciju i improvizaciju, potpuno je zbunio suparnika. Planet je o tome brujao kao i tri godine ranije.

Gusztav Sebes, tvorac Lake konjice i jedan od najvećih inovatora koje je nogometna igra imala, "prodao" je Englezima prve taktove "totalnog nogometa". U njegovoj momčadi svatko je igrao sve. Nije postojala šablona, a broj na dresu nije značio da će se igrač kretati u godinama unazad utvrđenom radijusu. Fisher je Byrneu dao kraljicu za topa, dva lovca i pješaka, a Sebes Englezima Hidegkutija kako bi "oslobodio" Kocsisa, Puskasa i Czibora.

Taj Nandor Hidegkuti igrao je na Wembleyu, kako se danas kaže, "lažnu devetku" znatno prije Mesija, Fabregasa, Götzea... Vraćao se po loptu do svog šesnaesterca, išao lijevo i desno, a centarhalf Harry Johnston, zadužen za njega, jurio je za njim po cijelom terenu. S čovjekom manje u defenzivi igrači Waltera Winterbottoma bili su potpuno izgubljeni.

I tako od prve do 90. minute. Koczis i Puskas često su mijenjali mjesta, a Budai i Czibor "nelogično" ulazili u sredinu. Dečki u bijelom više nisu znali za kim trčati. Mat je dobio Byrne, mat su dobili i Englezi. Princip je isti, samo su nijanse u pitanju. 

"Stvar je jednostavna - kada se branimo, branimo se svi, a kada napadamo, svi idemo u napad!", objasnio je Puskas domaćim novinarima nakon utakmice "luđačku" taktiku svog trenera.

Mađari su prvi gol postigli već nakon četrdesetak sekundi. Bio je to strašan projektil Hidegkutija s ruba šesnaesterca. Do 27. minute već je bilo 1:4! Još jedan gol Nandora Hidegkutija i dva Puskasa, od kojih je prvi bio čista avangarda za ono vrijeme. Povukao je loptu donjim dijelom stopala u stranu, namjestio na lijevu nogu, čuvar proletio u klizećem startu gotovo izvan terena, a Puskas je topovskim udarcem zario u mrežu.

Iako će sva ova genijalnost Mađara s Wembleya mnogo godina kasnije izgledati kao usporena snimka naspram danas, brojni svjedoci te utakmice, pa kasnije i znatno modernijeg nogometa, ne ustručavaju se reći da je Laka konjica tog popodneva u Londonu bila ideal savršenstva.

Do kraja susreta Englezi će dobiti još dva gola i postići dva za konačnih 3:6, ali mediji na Otoku shvatili su znatno prije odgovornih o čemu se tu zapravo radi.

Valjda zbog toga nisu sasuli drvlje i kamenje po svojima. Štoviše, izvješća i komentari bili su dobrim dijelom šaljivi. Šaljivi, ali i surovi. Konstatirajući da partija gostiju "predstavlja prekretnicu u nogometu", ugledni Times je fino "oprao" kapetana:

"Billy Wright je kao vatrogasni kamion koji uvijek kasni i stiže na pogrešnu adresu."

Ni ostali nisu zaostajali:

"Engleski igrači pokušali su se lukom i strijelom suprotstaviti atomskom naoružanju."

U čitavoj priči najveći tragičar bio je zapravo engleski izbornik Walter Winterbottom. Čovjek koji je od 1946. bio za kormilom reprezentacije nije odustajao od odavno zastarjelih taktičkih ideja, koje je implementirao u poznatu WM formaciju (3-2-5), kojoj je također istekao rok. Ispostavilo se da su to svi znali osim Otočana.

Ovaj debakl učinit će da Albion konačno krene naprijed, Chapmanov sustav otišao je na smetlište povijesti, ali "carstvo", uzdrmano iz temelja od galopa mađarske Konjice, više nikada neće biti ono što je bilo. Neovisno naslovu svjetskog prvaka koji će stići 13 godina kasnije.

A samo 24 časa prije tragedije na "svetom terenu", na Otoku je sve pucalo od samopouzdanja. Nacija u ponosu i aroganciji, nikad dominantnija. Početkom godine Edmund Hillary sa svojom je ekspedicijom osvojio Mount Everest. Britanija se povukla iz Indije, ali je zadržavši pozicije u Africi zadržala i status vodeće svjetske sile. Elizabeta II. okrunjena je u lipnju... U brišućem zanosu kompletne nacije i Mađari su trebali biti zbrisani, što bi predstavljalo šlag na torti. Zna se što predstavlja nogomet na Otoku.

Sve dok se u 16 sati po londonskom vremenu Ferenc Puskas i Billy Wright nisu rukovali na centru, nitko ni najmanje nije sumnjao da će tako biti. Englezima je u dobroj mjeri glave došao i podcjenjivački odnos prema suparniku...

"Kada smo tog popodneva izlazili na teren rame uz rame s Mađarima, pogledao sam dolje. Oni su imali neku čudnu, laganu obuću. Nešto poput papuča. Okrenuo sam se Stanu Mortensenu i rekao mu: "Stan, ovi čak nemaju ni adekvatnu opremu. Bit će ovo u redu. Ma, razbit ćemo ih!" - prisjećao se godinama kasnije Billy Wright.        

O Puskasu su znali samo da "postoji tamo neki mali s viškom kilograma koji koristi isključivo lijevu nogu". A Galopirajući major imao je u tom trenutku 26 godina, bio je na vrhuncu moći. Za vrijeme zagrijavanja čak su pokazivali prstom k njemu: "Vidi ovog debelog". Na žalost, čije su to točno riječi bile, Englezi nisu nikad otkrili. I točno tako - Ferenc Puskas više je sličio na bačvu slatkog mađarskog tokajca, negoli na nogometaša, ali u isto vrijeme bio je najbolji napadač svijeta u tom trenutku.

Euforija je vladala i u Mađarskoj, ali je društveni ambijent bio potpuno drukčiji. Zbog samovoljnog zakazivanja utakmice u Londonu u Budimpešti zamalo nisu letjele glave.

Gusztav Sebes bio je prije svega sportski radnik, istaknuti član Olimpijskog odbora i pomoćnik ministra sporta, ali do svih tih funkcija došao je kao vjerni sljedbenik komunističkih ideja, koje je u Mađarskoj u Staljinovo ime provodio Matyas Rakosi. Sudbonosni susret Gusztava Sebesa i prvog čovjeka FA Stanleya Rousa dogodio se u Švicarskoj, na jednom od konstitutivnih sastanaka UEFA-e.

Tom prilikom Sebes je Rousu poklonio mađarsku salamu i vino, a Englez tijekom zakuske upitao: 

"Kada ćemo imati priliku ugostiti olimpijske pobjednike?"

"Kada god poželite!", odgovorio je Sebes.

Ispostavilo se da je te noći pao dogovor.

Čuvši za to, Rakosi je potpuno pobjesnio. Pozvao je izbornika na "ribanje":

"Protiv vas ima dosta žalbi. Ne uklapate se u kolektiv, tvrdoglavi ste. Na primjer, tko vam je dao dozvolu da zakažete utakmicu s Englezima? Što ćete ako ja to ne odobrim?"

U svojim ispovijestima Sebes je opisao da je nekako uspio uvjeriti šefa Partije, rekavši mu "san je svakog nogometaša igrati protiv Engleske na Wembleyu i svaka bi reprezentacija trebala biti počašćena kada dobije takav poziv". Posljednja Rakosijeva poruka mađarskom izborniku bila je kratka i jasna:

"Dobro pripazite..."

Komunistima je, naime, za propagandu savršeno odgovarao taj niz nepobjedivosti Lake konjice i dominacija u regiji, a gostovanje kod takve sile moglo je sve to pokvariti.

Predsjednik Vlade Imre Nagy bio je nešto blaži:

"No, Sebes, koji će rezultat biti u Londonu?"

"Ako moje zamisli budu dosljedno provedene u djelo i Englezi to ne primijete, onda ćemo utakmicu dobiti", odgovorio je izbornik.

Nagy je bio suptilniji od Rakosija:

"Više ću cijeniti nogomet ako pobijedimo u Londonu."

Mađarsku je nogometno ludilo zahvatilo nekoliko dana uoči utakmice. Televizije nije bilo, pa na dan "utakmice stoljeća" u Budimpešti nije bilo moguće kupiti radio-aparat. Cijela zemlja slušala je Györgya Sepesija kako iz dalekog Londona prepričava bravure Bozsika, Puskasa, Hidegkutija, Czibora, Kocsisa... Ni mnogo godina Mađari neće moći vidjeti "najveću pobjedu u povijesti svoje zemlje", kako je jednom prilikom izjavio grof po rođenju i grof europske književnosti Peter Esterhazy.

U Timarovu filmu 6:3 Play It Again Tutti (6:3 avagy, Játszd újra Tutti) iz 1999, koji govori o velikom trijumfu Mađara na Wembleyu, komunistički zatočenici u jednom od Rakosijevih logora nakon svakog gola skaču u zagrljaj čuvarima koji ih oduševljeno čekaju raširenih ruku. Vesele se zajedno. Nema preživjelih koji bi ovo mogli potvrditi, ali sve ovo, ako je imalo točno, govori u prilog Esterhazyjevih riječi. Jedan nogometni rezultat ponovo je izašao iz okvira sporta.

Peter Timar u filmu jasno stavlja do znanja da je trijumf na Wembleyu bio od ključne važnosti za koheziju ideološki podijeljene nacije i da će znatno ubrzati revoluciju koja će se dogoditi tri godine kasnije. Sve pod devizom: "Ako je moguće pobijediti Englesku u njenu dvorištu, zašto ne protjerati okupatora iz svog?" Do tada se o "nemogućem" nije ni razmišljalo.

Rakosiju se nije dogodilo ono što se Staljinu dogodilo godinu dana ranije, od čega je ponajviše strahovao (SSSR je skrivao poraz od Jugoslavije na OI u Helsinkiju kao državnu tajnu sve do smrti velikog vođe), ali slabosti sustava također su se reflektirale kroz jedan nogometni slučaj. Nakon poraza od Čehoslovačke Partija je Puskasa doživotno suspendirala zbog "lijenosti na terenu", da bi samo nekoliko mjeseci kasnije bio pomilovan.

Bezobrazni buntovnik, koji je sve radio kako je htio, iskopao je rupu u zatvorenom idealističkom krugu za revolucionarni temelj, koji će predstavljati trijumfalno podignute ruke nakon posljednjeg zvižduka Nizozemca Horna u Londonu.

I dok na jednoj strani pobjeda predstavlja početak ujedinjenja nacije i puča, na drugoj uviđaju da to nije samo poraz na sportskom polju. S ove vremenske distance Englezi na "utakmicu stoljeća" gledaju znatno šire i često napišu da je upravo to bio uvod u neuspješni pokušaj svrgavanja Nasera s vlasti u Egiptu, odnosno, početak kraja britanskog carstva jer "kraj dolazi onog trenutka kad građani prestanu vjerovati u vlastitu superiornost i nepobjedivost".

A upravo se to dogodilo 25. studenog na Wembleyu.

Mađari su odavno napustili London kada je zbog nogometnog sloma situacija u zemlji dosegla točku ključanja. Poslanik iz Lancashirea Hugh Delargy govorio je u Parlamentu o tome da naciji vratiti ponos. Čitavu koncepciju zasnivao je na nogometnoj reprezentaciji i njenu oporavku od šoka. Bilo je tu raznih ideja. Nitko ne može pretjerati kao Englezi...

Europa se stidljivo podsmjehivala mukama Britanaca, mediji su prenosili što se događa na Otoku. A Ferenc Puskas svojski se potrudio da im vrati za ono "mali debeli". Poručio im je iz Budimpešte:

"Prvo oformite reprezentaciju. Ako treba, neka igra u vašoj ligi. A onda trenirajte što više s loptom!"

Najstarija nogometna firma Made in England dotaknula je dno.

U Budimpešti, u kvartu Ujpest, u Arpadovoj ulici nalazi se bar 6:3. Ako vas ikad put nanese u glavni mađarski grad, svratite tamo i popijte domaću rakiju ili pivo. U čast Lake konjice...

HTJELI SU UZVRAT, A DOBILI DUPLU PORCIJU!

Koliko god da je poraz na Wembleyu bolio naciju, u Engleskoj je, preciznije, u Nogometnom savezu, postojala skupina ljudi koja je i dalje vjerovala da je u pitanju bio sam loš dan, zla sreća.

Tako su Stanley Rous i njegovi najbliži suradnici zatražili od Mađara revanš u Budimpešti. Utakmica je zakazana za svibanj 1954. Lakoj konjici taj je dvoboj trebalo poslužiti kao posljednja provjera uoči SP u Švicarskoj, a Engleskoj da osvjetla obraz i vrati poljuljanu čast. Otočani su na novootvoreni Nep stadion - posebno za ovu priliku - došli pojačani Tomom Finneyem i Sydom Owenom.

Ovaj put kao umjereni optimisti doživjeli su još veću blamažu, onu koja se pamti i danas, s obzirom na to da je to najuvjerljiviji poraz u povijesti Gordog Albiona.

Mađarska je slavila 7:1 pred 92.000 oduševljenih navijača, koji su tako na najljepši način ispratili reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. Već nakon 19 minuta bilo je 3:0. Posljednji gol domaćin je postigao na isteku jednog sata igre... Mogao je i još koji. Po dva puta mrežu Engleza tresli su Puskas i Kocsis. Nesretnog Merricka po jednom su matirali Lantos, Toth i Hidegkuti.

"Bilo je kao da igramo protiv ljudi iz svemira", prisjećao se centarhalf Syd Owen.

Finney je, kako to Englezi najbolje rade, plastično objasnio situaciju na terenu:

"Bilo je to kao utrka rasnih konja s onim upregnutima, teretnima."

Izbornik Winterbottom bio je svjestan da mu vrijeme istječe i da je njegova taktika prevladana. Nekako je smogao snage čestitati domaćinima:

"Sustav naše obrane bio je isti kao i mađarski, ali na terenu to nije izgledalo tako. Svaki njihov defenzivac kao da je tri puta brži od našeg, bolje su zatvarali prostor... Sve to prilično je razočaravajuće za nas. Uvjerili smo se što znači biti nemoćan.

ENGLESKA - MAĐARSKA 3:6

Datum: 25. studenog 1953. Stadion: Wembley u Londonu. Gledatelja: 125.000. Sudac: Leo Horn (Nizozemska).

STRIJELCI: 0:1 Hidegkuti (1), 1:1 Sewell (13), 1:2 Hidegkuti (20), 1:3 Puskas (24), 1:4 Puskas (27), 2:4 Mortensen (38), 2:5 Bozsik (50), 2:6 Hidegkuti (53), 3:6 Ramsey (57)

ENGLESKA: Merrick, Ramsey, Eckersley, Wright, Johnston, Dickinson, Matthews, Taylor, Mortensen, Sewell, Robb

IZBORNIK: Walter Winterbottom

MAĐARSKA: Grosics (od 78. minute Geller), Buzanszky, Lantos, Bozsik, Lorant, Zakarias, Budai, Kocsis, Hidegkuti, Puskas, Czibor

IZBORNIK: Gusztav Sebes

Piše: Predrag Dučić/MozzartSport