SPOMENAR: Silvio Berlusconi - posljednji nogometni don!

Bio je 20. veljače 1986. Sjaj Halleyeva kometa samo nekoliko dana ranije posljednji je put uznemirio svijet, u Palermu je počeo proces protiv mafije, a Reagan i Gorbačov sastali su se prvi put. Planetarne promjene epske važnosti bile su u predvorju, ni nogomet nije bio izuzet. Kada se danas govori o revoluciji u nogometnoj industriji, ime Silvija Berlusconija svakako se nalazi na vrhu piramide. Među prvima je shvatio "kamo plovi ovaj brod", pa je Milan pod njim postao najtrofejniji europski klub, a on najuspješniji predsjednik u povijesti

"Koncept reprezentacije postepeno će bivati sve manje bitan. Neizbježan je i novi format Kupa prvaka. Ekonomska je besmislica da klub poput Milana bude eliminiran u prvom kolu Kupa prvaka. Navijači žele tijekom cijele sezone gledati najbolje momčadi na djelu. Na kraju krajeva, Europa je htjela ekonomsku zajednicu, monetarnu uniju."

Berlusconi kao vizionar 1992.

"Milan? To je afera mog srca. Skupa doduše, ali i skupe su lijepe žene."

Silvija Berlusconija prvi su put počeli povezivati sa sicilijanskom mafijom kada je izgradio vilu u Arcoreu, a za "domara" angažirao Vittorija Mangana iz Cosea Nostre. Njegov zadatak bio je organizirati zaštitarsku službu i spriječiti kidnapiranje gazdine djece. Mangano se na tom poslu zadržao veoma kratko jer je nakon samo godinu i pol dana uhapšen i procesuiran

Svjedoci tog događaja kažu da je bilo kao kod Copolle. Film "Apokalipsa danas". Prigušeni zvuk helikoptera, slike eksplodiranja bombi u tropskoj vijetnamskoj prašumi i kultna rečenica pukovnika Kilgorea: "Osjećaš li to? Napalm, sinko. Ništa na svijetu na miriše tako. Volim miris napalma ujutro". Desetljeće nakon što će Vietkong konačno kapitulirati, slična slika u Milanellu. Umjesto vrućine - hladan dan u veljači, a zrak nad Milanom paraju elise helikoptera kojim dolazi budući "don" svjetskog nogometa.

Na mjestu Roberta Duvalla sada je Silvio Berlusconi. Možda nema bombi, ali Milan je u tom trenutku izgledao i gore od Sajgona nakon američke agresije. Izmrcvaren od dvogodišnjeg tavorenja u Serie B, sa 15.000.000 funti duga, čekao je svog spasitelja.

"Taj helikopter poslužit će mu kada bude morao bježati", izjavio je zajedljivi Stefano Tacconi, tada prvi golman Juventusa, zbog čega će ga predsjednik Giampietro Boniperti kazniti novčano.

Priča se da je Agnelli osobno platio tu kaznu...

Don Silvio, naravno, nikada nije pobjegao. Zaljubio se "do ušiju" u svoje mezimče i napravio ep o nepobjedivosti.

Godina koju će obilježiti černobilska tragedija u nogometnom svijetu pripala je medijskom magnatu u povoju. U trokutu Gianni Nardi - Dino Armani - Silvio Berlusconi pala je odluka...

"Silvio, želim da vi kupite Milan! Ja ću vam prodati svoje dionice, ali morate mi obećati dvije stvari - hoću da stvorite moćnu momčad i da ja ostanem potpredsjednik", poručio je navodno osamdesetogodišnji Nardi.

U to vrijeme za Berlusconija je vrijedilo pravilo da pozlati sve čega se dotakne. Simpatični djedica imao je veliki utjecaj u klubu, tako da je Armani praktički ispao iz utrke i prije nego što je počela, iako je u tom trenutku bio je jedan vodećih ljudi u gradu.

Don Silvio se uz osmijeh obavezao:

"Napravit ću od Milana najveći klub na svijetu."

Rečeno - učinjeno!

Još odmalena Silvio Berlusconi pokazivao je nevjerojatan poduzetnički duh. Prijatelji iz katoličke škole sjećaju ga se kao živahnog dečka koji je organizirao razmjene slatkiša, igračaka, slika...

U kući starog Berlusconija, u Ulica Volturno broj 60, živjelo se skromno. Obitelj srednje klase. Otac Luigi bankarski službenik (veliki navijač Milana) i majka Rosa Bossi susretali su se sa svakodnevnim problemima poslijeratne krize. Ipak, djeca (bilo ih je troje) nisu oskudijevala ni u čemu. Mladi Silvio završio je pravni fakultet u 25. godini i želio nešto više.

Iako je kao dobar učenik dobio stipendiju od 2.000.000 lira dok je studirao, dodatno je zarađivao pjevajući šlagere bogatašima na kruzerima. Diplomirao je s najvišim ocjenama uz pohvale profesora i mentora Reme Franceschellija. Preporuke tog čovjeka prilično su mu pomogle da pronađe prvi posao u jednoj građevinskoj firmi početkom šezdesetih.

Bilo mu je potrebno samo nekoliko godina da uđe u ozbiljan biznis. Kao mali, ali ozbiljan poduzetnik, izgradio je satelitska naselja na rubovima Milana, na koje su stanovnici ovog grada i danas ponosni. Podrijetlo uloženog kapitala dolazilo je iz švicarskih banaka...

U naselja koje je izgradio počeo je uvodi kabelsku televiziju, što je bio njegov prvi kontakt s medijima. Onda je osnovao Canale 5, ozbiljno uzdrmao monopol RAI-a, da bi krajem osamdesetih kupio čuvenu izdavačku kuću Mondadori, koja i danas drži monopol u Italiji.

Za velikim stolom u svojoj vili u Arcoreu, dvije godine nakon Svjetskog prvenstva u Italiji 1990, Berlusconi je dao jedan od svojih najslavnijih intervjua. Tada je već šest godina bio na čelu kluba i napravio velike stvari. Milan je slovio za ozbiljnu kompaniju, a Don Silvio je objasnio u kakvoj će sprezi u budućnosti biti nogomet i televizija...

"Koncept reprezentacije postepeno će bivati sve manje bitan. Neizbježan je i novi format Kupa prvaka. Ekonomska je besmislica da klub poput Milana bude eliminiran u prvom kolu Kupa prvaka. Navijači žele tijekom cijele sezone gledati najbolje momčadi na djelu. Na kraju krajeva, Europa je htjela ekonomsku zajednicu, monetarnu uniju. Neizbježno je da se nešto slično dogodi i u nogometu."

Vođen ekonomskom logikom Berlusconi je prvi počeo nemilice trošiti golem novac na velike zvijezde. Počelo je s nizozemskim trijom Gullit - Van Basten - Rijkaard, a nastavilo s Carlom Ancelottijem, Savićevićem, Bobanom, Papinom, pa kasnije Baggiom, Cluivertom, Desaillyem, Leonardom, Bierhoffom, Ševčenkom, Ruijem Costom, Inzaghijem, Nestom, Rivaldom, Cafuom, Kakaom, Seedorfom, Ronaldom, Ronaldinhom, Ibrahimovićem...
Kao bomba je u jednom trenutku, početkom devedesetih, odjeknula jedna Berlusconijeva izjava:

"Za iduću sezonu želim dvije momčadi, jedna bi igrala u ligi, druga u Kupu prvaka."

Kritičari nisu imali milosti, govoreći da to je uzaludno bacanje novca jer će trener željeti da uvijek igraju najbolji... Odgovor je bio brz i efektan...

"Za šest godina koliko sam na čelu kluba nisam mogao gledati najbolju momčad. Osim u snovima. Netko je uvijek ozlijeđen, kažnjen, izvan forme... Zato želim kupiti što više velikih igrača. Da uvijek budemo na vrhunskoj razini. Nogomet je kazalište na globalnoj razini. Rezultat katkad dođe, katkad ne, ali važno je da uvijek budete među glavnim akterima te velike predstave."

Silvio Berlusconi na vrijeme je shvatio da su stadioni ograničeni kapacitetom, odnosno, da veliki klub ima  pristaše po cijelom svijetu. Zarada na tv-pravima postajala je sve veća, a procjenjuje se da je Milan od 1986. do sredine devedesetih izvan granica Italije dobio 5.000.000 novih fanova.

Ono što je uvijek volio potencirati način je funkcioniranja u Milanu, koji je donio sve te velike uspjehe...

"U mojim kompanijama nitko ne radi za Berlusconija, već svi rade s Berlusconijem. Tako smo došli do broja od 36.000 zaposlenih u jednom trenutku. Isto je i u nogometu. Pitao sam Marca van Bastena što želi, koga hoće za partnera u špici. Rekao je Papina. U redu, kazao sam. Možda će tako i biti, možda i neće, ali uvijek ćemo konzultirati igrače oko stvari koje ih se tiču."

Naravno, želja Labuda iz Utrechta ekspresno je ispunjena istog ljeto. Bilo je to vrijeme kada je gazda Silvio dobivao svakoga na koga bi pokazao prstom. Bez iznimke.

O ondašnjoj moći Milana govori i transfer Gianluigija Lentinija iz Torina, kojeg je Berlusconi načinio najskupljim nogometašem svijeta (13.000.000 funti) samo da ne bi otišao u Juventus. Lentini nikada nije opravdao toliki uloženi novac, više je sjedio na klupi nego što je igrao, doduše, najviše zbog posljedica teške prometne nesreće koju je imao po prelasku u Milan.

Često se govori o razlici između aktualnih šeika i Berlusconija. Mnogi će reći da je ono što ih dijeli ljubav prema nogometu (ovi je baš i nisu dokazali) i razumijevanju same igre, kompletnog showa... Možda se samo Florentino Perez i njegovi Galaktikosi mogu uspoređivati s Berlusconijem. Svi ti silni potrošeni milijuni dobivaju smisao samo ako se daju za Zidanea, Ronalda (pravog), Figa... ili na drugoj strani za Gulitta, Savićevića, Bobana, Ronaldinha, Ibru... U Mangali ili Davidu Luizu publika sigurno neće uživati, a onda nema ni spektakla kojem svi teže. Ako trener ne želi ili ne zna igrati lijepo za oko, ni svi naslovi ovoga svijeta neće pomoći. Ako trener ne igra s dvije špice, bit će smijenjen. Tako je bilo kod gazde Silvija...

Berlusconija često kritiziraju što se toliko šepuri i hvali da je napravio veliki Milan ("kada izgradimo vlastiti stadion, dajte mu moje ime", izjavio na 75. rođendan). Ipak su Rossoneri i ranije imali šampionski pedigre...

Zaboravljaju tako da je nekoliko godina prije nego što će on preuzeti uzde u svoje ruke klub bio pred raspadom. Proživljavao je najteže trenutke u svojoj povijesti. Zahvaljujući Totonero skandalu - preteča Calciopolija - Milan je zajedno s Lazijem izbačen u Drugu ligu. Iako se odmah vratio u elitu, ponovo je ispao i bio praktički pred bankrotom.

Tadašnji prvi čovjek Giuseppe Farina iza sebe je ostavio velike dugove i samo četiri igrača koji su zavrijedili crveno-crni dres: Gallija, Virgisa, Tassottija i Baresija. Tri mjeseca prije nego što će Don Silvio i Gianni Nardi pružiti jedan drugom ruku i otvoriti šampanjac da proslave sklopljen posao, za prvu momčad na utakmici u Udinama debitirao je Paolo Maldini. Peti nogometaš koji je ostao u sastavu. Za sve ostale novi gazda dobro je morao "odriješiti kesu".

Ali prije nego što će krenuti u pustošenje svjetske nogometne tržnice, kupujući samo najkvalitetniju "robu", Berlusconi je napravio jedan od najboljih poslovnih poteza koje ova igra pamti. Na najvažnije pozicije postavio je dvojicu ljudi možda i važnijih od svih tih silnih imena koja će prodefilirati San Sirom - Adriana Gallianija i Arieda Braidu.

Prvi ćelavac svjetskog nogometa ubrzo je postao najbolji nogometni diplomat i pregovarač, ovom drugom pripisuju su zasluge za transfere trojice Nizozemaca, ali i mnogih drugih. Novac Silvija Berlusconija i nepokolebljiva vizija, odnosno sposobnost dvojice operativaca, bili su dobitna kombinacija.

Za trenera je bio postavljen tadašnji mladi inovator Arrigo Sacchi, što je bio je još jedan pogodak točno u centar.    

Samo godinu i pol dana nakon što je Don Silvio sjeo u fotelju, Milan je 11. put postao prvak Italije, a onda je u vitrine Rossonera stigao i treći naslov prvaka Europe, koji će u sljedećoj sezoni biti obranjen. Calcio je ponovo zasijao kao šezdesetih, a Rossoneri su postali najmoćniji klub na svijetu.     

U veljači 2016. Silvio Berlusconi proslavit će 30 godina na čelu kluba. Za ovih 29 napravio je nešto što nikome nikada nije pošlo za rukom. Osvojio je pet naslova prvaka Europe, osam scudetta i tri Interkontinentalna kupa. Prema neslužbenim podacima u klub je unio oko 700.000.000 eura svog novca.

"Milan? To je afera mog srca. Skupa doduše, ali skupe su i lijepe žene", izjavio je ne tako davno Berlusconi.

Od posljednje europske krune prošlo je gotovo osam godina. U tom razdoblju i politika kluba se prilično izmijenila. Galliani je dobivao sve manje novca za trošenje, "izmišljao" je pojačanja i nekako održavao klub u vrhu talijanskog nogometa, ali aktualna svjetska kriza kao da je najviše pogodila Rossonere.

U posljednje dvije godine Milan tavori u sredini tablice. Ni sljedeće sezone navijači neće uživati u Ligi prvaka. Proslava tridesetogodišnjice koja slijedi ipak daje pravo na nadu milijunskoj vojsci navijača da Don Silvio sprema nešto veliko. Zašto bi inače štedio sve ove godine? Zašto bi odbio milijarde od onih sumnjivih biznismena?

Ako ništa drugo, dobar provod je zajamčen. Bit će spektakl kakav samo Berlusconi zna prirediti.

Živ bio, Don Silvio!     

TKO JOŠ SLUŠA PROFESORA?

Silvio Berlusconi na Milan je uvijek gledao kao na svoje dijete, zbog čega je često dolazio u sukobe s trenerima. Nije volio da njegove ljubimce neko pogrešno "odgaja".

Dejan Savićević prisjetio se kako je saznao da je Fabio Capello dobio otkaz...

"Bila je posljednja Capellova godina u Milanu, na Sardiniji smo igrali protiv Cagliarija. Noćna utakmica, a mi smo imali jutarnji trening i dolazi Berlusconi. Ostalo je još šest-sedam kola do kraja, borimo se za naslov. I što se događa? Berlusconi je održao govor na terenu, a onda je mene zagrlio i počeli smo šetati okolo. Ostali su igrali "ševu" po centru dok mi ne završimo razgovor. Pita me on kako je momčad, kako ovo, kako ono, kako ćemo igrati... Rekao sam mu "prilično defenzivno". Kažem mu da je Capello težak čovjek. Nije se tada znalo da će Capello otići, ali postalo mi je to jasno nakon Berlusconijeva odgovora: "U školi posljednjih 10 dana, kada profesori već zaključe ocjene, tko sluša profesora? Nitko! Pusti, igraj ti svoju igru". Prije smo se često šetali kad bi dolazio u Milanello, sad nismo više u nekom kontaktu. Vidimo se ponekad u Milanu na utakmicama, sav je zaluđen politikom, tim nekim stvarima."

GALLIANI NI PEKARU NE PLAĆA KRUH!

Milan posljednjih godina nije trošio na skupa pojačanja. Kada se politika kluba promijenila, a Berlusconi "zatvorio slavinu", Adriano Galliani radio je s onim što je imao u rukama i u više navrata "objašnjavao" konkurenciji kako se posluje.

Poznate su njegove čuvene trampe s Interom, pogotovo ona kada je za Clarencea Seedorfa dao Francesca Coca, ili kad je Pirla doveo za 2.800.000 eura plus Andresa Guglieminpietra. Trampe, cjenkanje i pozajmice postale su posljednjih godina zaštitni znak Rossonera. Domaćinsko poslovanje...

Iz tog razdoblja potječu brojni vicevi o Silviju Berlusconiju, ali prije svega o Adrianu Gallianiju. Ovo su neki od najpoznatijih...

Galliani i njegov unuk šeću Milanom i prolaze kraj pekarnice.

Unuk: Kako lijepo miriše...

A djed odgovara: Hoćeš da prođemo još jednom?

Ulazi Galliani u pekarnicu i uzima 50% kruha i jogurt na pozajmicu uz pravo otkupa.

* * * * * * * * * *

Recepcionar: Soba s pogledom na more će vas koštati 20 eura više.

Galliani: A ako obećam da neću gledati kroz prozor?

* * * * * * * * * *

Razgovaraju Galliani i Berlusconi...

Galliani: Jeste li čuli, gospodine predsjedniče, da je momčad nakon tromjesečne stanke počela ponovo trenirati?

A Don Silvio će na to: Zaista? Znači, pronašli ste onu izgubljenu loptu.

* * * * * * * * * *

Ide Adriano Galliani taksijem kući i kada je došlo vrijeme za plaćanje, kaže mu vozač: "Pet eura, gospodine, za vožnju".

Galliani mu pruži samo 2,5 eura.

Vozač pita: Što je ovo?!

Galliani odgovara: Pa i ti si se vozio...

* * * * * * * * * *

Prolazi Galliani pokraj prosjaka.

Prosjak: Gospodine, nisam jeo dva dana...

Galliani: A, to nije dobro! Moraš, makar i na silu.

Piše: Predrag Dučić/Mozzart Sport