Prisjetite se najuvjerljivije pobjede u El Clasicu i najkontroverznijeg susreta u nogometnoj povijesti

Bilo je to davne 1943. godine, u polufinalu današnjeg Kupa kralja, ondašnjeg Generalissimusa. Prvu utakmicu dobila je Barcelona na svom starom stadionu, Les Cortsu, s 3:0, a uzvrat, koji slovi kao najkontroverznija utakmica u nogometnoj povijesti, pripao je Real Madridu, s nevjerojatnih 11:1. Barinaga je zabio 4 gola, Pruden 3, Alonso 2, a Curta i Botella po jedan gol za Real dok je za Katalonce počasni gol postigao Martin minutu prije kraja utakmice.

Ali ako se bolje pogleda pozadina te utakmice, postaje jasno zbog čega je bio takav rezultat.

Jim Murphy je u svojoj knjizi o deset nogometnih utakmica koje su promijenile svijet i jednoj koja nije, detaljno opisao kako niti jedan sport nema toliko ogroman utjecaj kao nogomet. Najvažnija sporedna stvar na svijetu je redovno svrgavala tiranine, započinjala i zaustavljala ratove, a na Murphyevoj listi utakmica našao se i ovaj čuveni El Clasico. Još se i danas pamti jer se radi o najefikasnijoj utakmici vječnih rivala i najvećoj pobjedi, ali vrlo kontroverznoj.

Opće je poznato kako Španjolce i Katalonce već dugo dijele geografske, političke i povijesne razlike.Također je dobro znano kako je Španjolskom gotovo 40 godina vladao diktator Francisco Franco. Nije bio ljubitelj katalonske kulture, jezika, knjiga, glazbe, a često se zna reći da je mrzio Barcelonu više nego što je volio Real i nogomet.

A Real? One starije generacije navijača opisat će ga upravo kao momčad generala Franca. Kada su se veliki rivali sastali 1943. godine u polufinalu Kupa, Barca je u Madrid došla s vodstvom od 3:0, ali je neposredno uoči uzvrata dobila nepozvanog gosta. Nije imao lijepu poruku.

„Ja sam gazda ovdje. Nemojte zaboraviti da neki od vas igraju ovdje samo zbog velikodušnosti režima koji vam je oprostio manjak patriotizma u vama. Ako pobijedite u ovoj utakmici, bit će vam zadnja jer ću vas dati ubiti“.

U zemlji koja se tek oporavila od Građanskog rata i koja se suočavala s post-ratnom represijom, nije trebalo ništa više reći Barcinim igračima.

Već nakon pola sata igre, Barcelona je bila koljenima s tri gola u svojoj mreži, a poniženju nije bilo kraja. Do odmora su gosti razbijeni golovima u 33., 35., 39., 43. i 49. minuti. Igralo se tada u vjerojatno najneugodnijoj atmosferi u europskoj nogometnoj povijesti.

Prestrašeni igrači Barcelone nisu željeli izaći na teren u drugom poluvremenu. Iako su se naposljetku vratili na travnjak, kao da niti nisu igrali. Završilo je 11:1 za madridski sastav.

„Nije bili nikakvog rivalstva, niti najmanjeg, sve do te utakmice“, priznao je Barcelonin rezervni golman u toj utakmici, Fernando Argila.

Bio je to nevjerojatan ishod, a mitska utakmica je odigrana u vrlo čudnim okolnostima. Bilo je to prije nego što je izgrađen Santiago Bernabeuu i igralo se na Chamartín stadionu u Madridu. Prijetilo se smrću onima koji nisu željeli sudjelovati 'nabrijavanju' atmosfere i ponižavanju katalonskog kluba i njegovih igrača, a njih je 'sređivao' Franco, koji je činio sve kako bi se ostvarila madridska dominacija u španjolskom nogometu.

Ondašnji predsjednik Barcelone poslao je čak i pismo namjere u nadi da će se malo ublažiti tenzije uoči uzvrata, ali ne samo da nije uspio u svojoj namjeri, nego je napravio potpuno suprotno i razbjesnio čelnike Reala i potaknuo navijače da se još aktivnije priključe u provokacijama Katalonaca.

Navijači Barce su zviždali navijačima Reala i njihovoj himni u prvoj utakmici i za to su bili kažnjeni, a na uzvratnom susretu su se uz svaku ulaznicu dijelile zviždaljke. Buka na stadionu bila je toliko jaka i nesnosna da je Barcelonin menadžer Angel Mur kasnije priznao kako je mislio da će mu puknuti bubnjić.

U to vrijeme bila je tradicija da se kapetani momčadi sastanu sa sucima prije početka utakmice, ali u ovoj je to preskočeno. Sudac je došao u Barceloninu svlačionicu i prema nekim navodima, pale su neugodne prijetnje i teške riječi. Prema drugoj verziji, u svlačionicu su ušli Franco i šef njegove tajne policije koji je s pištoljem u rukama pokušao Barcinim igračima utjerati strah u kosti.

A da nije bilo nimalo ugodno igrati u takvoj neprijateljskoj atmosferi, potvrdio je nekadašnji Barcelonin vratar Lluis Miró koji se toliko bojao da ga ne pogode kovanice i ostali predmeti sa tribina, da je jedva uopće i izašao izvan svoje mreže.

Do početka utakmice gostima je jasno dano do znanja da će izgubiti, te su se 'crveni separatisti', kako im se dovikivalo, bojali izaći na travnjak. Nakon lukavih prvih 30 minuta tijekom kojih su zbog dvojbenog crvenog kartona ostali s igračem manje i gubili 2:0, njihovi strahovi su bili opravdani i poželjeli su da uopće nisu niti izašli na teren. Do prvog sučevog zvižduka i odmora bilo je već 8:0. Barcelonini nogometaši su gotovo prestali igrati i utakmica je ubilježena kao najteži poraz u povijesti El Clasica i najveća pobjeda.

Koliko je Franco imao velik utjecaj na nogomet i medije, pokazuje podatak da novinar Juano Antonio Samaranch, koji je pisao o nepravdi u toj utakmici, nije čak deset godina napisao niti jedno jedino slovo.

Igrom sudbine ili prstom pravde, Real Madrid je na kraju izgubio u finalu od Athletic Bilbaoa i nije mogao doći do naslova u Primeri idućih deset godina. Bila je to svojevrsna 'kazna' za ono što se dogodilo toga dana u Madrirdu protiv Barcelone. 

O utakmici se iznenađujuće malo toga pisalo, a unatoč velikoj pobjedi, Madrižani se baš i ne ponose previše njome i rijetko se spominje u klupskoj povijesti. Obzirom da ne postoje fotografije te vrlo malo ili gotovo ništa živih uspomena na ovaj događaj, ostaje nepoznanica što se uistinu dogodilo. Pamti se samo rezultat, 3:0 pobjeda Barcelone iz prve utakmice i poniženje Barce od 11:1 u Madridu. Tada je započelo ne samo veliko rivalstvo među ovim klubovima, koje traje do danas, nego i trenutak u povijesti koji je podijelio Španjolsku i Kataloniju...