SPOMENAR: Najbolji igrač kojeg svijet nije upoznao, takav se više neće roditi

Stadion Rasunda u Stockholmu, 29. lipnja 1958. godine. Brazil igra protiv domaćina u finalu Mundiala za naslov prvaka svijeta. Selecao je osam godina ranije doživio veliku tragediju, Maracanazo gotovo desetljeće kasnije peče kao otvorena rana, koju bi samo trijumf nad Šveđanima mogao koliko-toliko zaliječiti. Legenda kaže da će trava Maracane od tog 16. srpnja 1950. vječno ostati rosna od silnih prolivenih suza. Gotovo 200.000 duša došlo je na arhitektonsko čudo onog doba proslaviti šampionsku krunu, a dogodilo se ono što se dogodilo.

Morbidna tišina i četiri smrti u danu žalosti. Tri srca prepukla su od tuge dok su se Urugvajci šepurili podižući "zlatnu boginju". Začuo se i jedan pucanj. Odzvanjalo je do Maracane. Na rubovima Rija stariji gospodin odlučio je presuditi sebi. Nitko tako ne voli nogomet i nitko tako zbog nogometa pati kao Brazilci...

Kada je Liedolm tog lipnja 1958. doveo Šveđane u vodstvo, čitava jedna nacija ponovo je bila u ozbiljnoj opasnosti od kolektivne depresije. Na sreću milijuna Brazilaca, bio je to dan predodređen za nešto drugo. Za nešto veliko. Vava je preokrenuo još do kraja prvog dijela, a onda se zajedno s trećim golom rodio nogometni O Rei.

Brazil je u transu, na nogama. Pobjeda je tako blizu.

Slavi se i u jednom sanatoriju u Barbaceni, država Minas Gerais. I pacijenti i osoblje okupljeni su oko tranzistora. Samo je jedan oronuli čovjek zatvoren u svojoj sobi. Sam i očajan.

Dok je lopta Niltona Santosa letjela k Peleu, a ovaj je primao na grudi i potom prebacivao čuvara; dok je 17-godišnji budući kralj ove igre hvatao onaj čuveni volej, a Brazil stotinke dijelile od naslova, taj čovjek natrpao je u usta desetak cigareta i sve ih zapalio. Pokušavao se ugušiti u dimu jednog od svojih poroka. Njegovo ime je Heleno de Freitas i ne tako davno bio je velika zvijezda.

Njegov život se gasio u tom sanatoriju. Sifilis u trećem, najgorem stadiju. Kosa mu je opala, zubi poispadali. Od potpune paralize dijelili su ga dani. Dok se novi kralj rađao na Rasundi, drugi, odnosno prvi, trošio je posljednje dane u Barbaceni, okružen luđacima. U napuklom ogledalu vidio je samo mutan odraz stare slave...

LICE VALENTINA I TEMPERAMENT BIJESNOG PSA

Desetak godina unazad...

Heleno de Freitas priprema se za izlazak i ogleda se po svom luksuznom apartmanu. Hotel Copacabana Palace u najluksuznijem dijelu Rio de Janeira. U tim sobama bilo je mjesta za tek nekoliko stotina odabranih. Ratnih četrdesetih Rio je bio prava oaza glamoura.

Ravna crna kosa je dobro nauljena i pažljivo počešljana slijeva na desno. Engleski kašmir - kažu da je takvo odijelo imao još samo predsjednik države Getulio Vargas - oko zgloba lijeve ruke Cartier i francuski parfem. I posljednji pogled prije nego što će sa stolića pokupiti ključeve novog Cadilaca. A onda pravac kasino Urca, pa noćni klub Vogue.

Bilo je to najbolje što je noćni život Rija mogao ponuditi. Heleno je živio onako kako će to činiti najveće zvijezde u najslavnije doba rock'n'rolla i prvi među nogometašima u Brazilu počeo stvarati kult ličnosti.

"On je imao lice Rudolfa Valentina i temperament bijesnog psa. Na terenu je blistao. Jedne noći u kasinu izgubio je sav novac. Druge noći, tko zna gdje i tko zna kada, izgubio je želju za životom",napisao je jednom prilikom urugvajski pjesnik i novinar Eduardo Galeano.

Priča Helena de Freitasa nije poput onih tužnih brazilskih klasika - sušta bijeda, preživljavanje, nogomet u krvi, luda sreća i trnovit put do zvijezda. Helenov otac bio je bogataš, vlasnik plantaža kave i robova.

Heleno je bio bijelac, a bijelci tada nisu igrali nogomet. Bili su programirani za nešto drugo. I za Helena su postojali veliki planovi, ali kako mu je otac umro kada je imao 13 godina, bio je slobodan sam izabrati svoju najveću ljubav. Nogomet i Botafogo. Srce je pobijedilo razum, premda je majka poživjela nešto dulje i uspjela ga je uvjeriti da završi studij. Postao je odvjetnik i s diplomom uskočio u kopačke.

U 19. godini bio je prvotimac, u 20. reprezentativac, a u 25. najbolji nogometaš Južne Amerike i bez premca prva zvijezda.

U isto vrijeme bio je obožavan i omražen. Mrzili su ga protivnički navijači (nakon jednog od njegovih prepoznatljivih divljanja i pobjedonosnog gola nazvali su ga Gilda - po ugledu na gotovo jednako temperamentnu Ritu Hayworth) i suigrači, a voljeli oni za koje je živio - Botafogo i njegova publika.        

Heleno je bio manijakalno opsjednut pobjedom. Drugo mjesto nikada nije želio priznati jer ga je previše boljelo. A upravo mu se konstantno događalo ono što je najviše mrzio. Bio je vječiti drugi sa svojim Botafogom, pa svi ti silni golovi koje postigao (205 pogodaka na 235 utakmica) za njega nisu značili ništa.

Postao je Ukleti princ.

Evo kako se to dogodilo...

Počelo je 1945. na Copi America u Čileu. Brazil je u tadašnjem ligaškom sustavu završio drugi, iza Argentine, a to što je sa šest golova bio prvi strijelac malo je vrijedilo Helenu. Preventive radi, da mu se više nikada ne bi dogodilo nešto slično, vraćajući se s kontinentalnog prvenstva uletio je motorom na trening Botafoga. Uredno se parkirao na travi, a onda počeo odreda prozivati suigrače i upozoravati ih na ono što ih čeka u nacionalnom prvenstvu. Bilo je to klasično maltretiranje, koje je trener uz velike napore nekako prekinuo.  

Naime, od 1944. do 1946. Botafogo je završavao drugi u prvenstvu.

Sezona 1946/47. bila je sudbonosna za neokrunjenog kralja. I naslov je tu, na dohvat ruke. Samo je Fluminense trebao pasti.

Rezultat je 2:2, Heleno je srušen u šesnaestercu. Jedanaesterac! Logično, kao i uvijek, odgovornost je na njemu.

U filmu Heleno brazilskog redatelja Henriquea Fonsece glavnu ulogu tumači Ricardo Santoro. U Helenovoj replici nema ni trunke dvojbe:

"Zatvorite oči, Heleno de Freitas to dolazi riješiti."

Nepokolebljiva arogancija i eksplozivna narav već dugo urušavaju njegovo biće. On je flagrantni šarmer, vlastiti demoni vuku ga u smrt. On je nenadmašni zavodnik i alkoholičar. Sada već i ozbiljan ovisnik o eteru. Tisak danima unazad senzacionalnim naslovima hrani njegov ego i čini da ponašanje, koje odavno prevršilo svaku granicu, u njegovim očima postane potpuno legitimno.

Stadion drhti - on je hladan kao špricer. Kiša nijednog trenutka ne prestaje. Zalet i...

Sljedeći kadar je u svlačionici.

Heleno je pod tušem obučen. Ruka mu je krvava, slomljeni prsti...  Dolazi ekonom i dijeli bonus koji je poslao predsjednik i Helenov drugi otac Carlito Rocha. Igrači dobivaju novac samo zbog toga što su se dobro borili. Heleno je promašio...

Vidjevši pune šake novca kod suigrača, potpuno je poludio. Proradilo je sve ono manijakalno u njemu. Uz dreku i šamare svoj dio, koji prvo nije želio uzeti, trpao je u njedra ostalim igračima.

"Botafogo nije za kukavice! Moj Botafogo je šampion! Moj Botafogo! Novac trebamo dobivati samo kada pobjeđujemo, nema novca za loše igrače. Ako ste ovdje došli zarađivati, bolje da ste otišli u kasino!"

Kapetan Alberto, Helenov najbolji prijatelj, samo je dolio ulje na vatru:

"Dobro je, smiri se. Nismo izgubili, bilo je neodlučeno."

Nakon tih riječi razbio je čitavu svlačionicu!

Razgovor s Rochom bila je još jedna od sudbonosnih stvari u tom ljudskom poniranju koje će slijediti. Predsjednik je prestao vjerovati u Helena i prodao ga Boci Juniors. Najveći transfer u povijesti brazilskog nogometa do tada.

KAPETAN, NAJBOLJI PRIJATELJ I OTAC NJEGOVA SINA

Odlazeći sa stadiona Botafoga De Freitas se prvi put susreo s provokacijama. Suigrač Tolio, koji je prethodno bio išamaran, nije mogao izdržati...

"Odlazi momak koji je zaboravio da je samo običan nogometaš. I to nisu moje riječi, već jednog uglednog novinara."

Heleno, koji se užurbano kretao k izlazu trošnim hodnikom, istog trenutka je zastao i vratio se nekoliko koraka nazad:

"Onda mu prenesi da ja nisam samo običan igrač! Ja sam igrač Botafoga", urlao je, posljednjim naporima zadržavajući suze.

Svi su shvatili osim njega. Bio je to početak kraja jedne velike karijere, a tek mu je bilo 28.

Odlazeći u Buenos Aires Heleno zamolio je Alberta da se pobrine za djevojku Ilmu. Bila je u drugom stanju.

U Boci se nije dugo zadržao, iako je u debiju protiv Banfielda dao dva gola. Smetala mu je argentinska zima. Iz tog razdoblja ostala je priča da je imao aferu s Evitom Peron, suprugom argentinskog diktatora.

Dok još nije krenuo natrag u Rio, Ilma ga je posjetila s dječakom kome je dala ime Luis Eduardo. Tog dana rekla mu je da će se udati za njegova najboljeg prijatelja. Bio je to još jedan udarac, koji je na njega ostavio trajne posljedice...

Kada se vratio u Brazil, Helenovo zdravlje već je bilo ozbiljno narušeno. Osim toga, vratio se starom načinu života. Žene, kocka, narkotici i sve manje nogometa. Rocha ga nije primio natrag u Botafogo uz izgovor da stvara šampionsku momčad, tisak mu je polako okretao leđa, a on svoj ego zadovoljio na preostalim ruševinama stare slave.

Očaj počinje prevladavati sve više kako se Botafogo bliži naslovu. Naslov prvaka bez Helena?! To je bila realnost koju nije mogao prihvatiti.

U biografiji Eduarda Nevesa "Nikada se više neće roditi čovjek poput Helena" glavni junak u jednom trenutku ostavlja iza sebe sve one silne VIP dame i okreće se naivnim djevojčicama s Copacabane...

"Da mama zna da se sada ljubim s jednim nogometašem, ubila bi me."

"Da ti mama zna da se ljubiš s De Freitasom, bila bi ljubomorna". odgovara oholo Heleno u knjizi, po kojoj će biti napravljen film.

Kada već nije mogao u svojoj "kući" (Botafogu), Heleno de Freitas utjehu je pronašao u Vasco da Gami. Tamo je trener bio Flavio Costa, izbornik Brazila, a približavalo se svjetsko prvenstvo kup. Najveći stadion na svijetu uveliko se gradio, kao simbol moći brazilskog nogometa. Tko tu zaigra i postane svjetski prvak u svijetloplavom dresu, njegovo će se ime vječno pamtiti. Ali Heleno je već na rubu potpune propasti.

Saznavši da nije na popisu za SP, učinio je nešto zbog čega je mogao završiti iza rešetaka. U novinama je vidio sastav, a onda se razjaren uputio na stadion Vasca. Uletio je u kancelariju Flavija Coste i prislonio mu pištolj na čelo. Taj čovjek je kao gumicom obrisao njegov san. San da će konačno zaigrati na Maracani. Povukao je i oroz, ali oružje nije bilo napunjeno. Sa stadiona je najuren kao posljednja propalica.     

"Nikada nije trčao za loptom. Samo je stajao na terenu i govorio mi ljutito: "Ne moraš se truditi i slati mi tako očajne pasove. Neću trčati za tvojim loptama! Bolje uloži malo napora", opisivao je Helena iz tih dana u Vascu čuveni Ademir.

De Freitas je mrzio treninge. Govorio je da oni služe za igru, a da su utakmice život.

Nakon što je ponovo ostao bez kluba, živio je kao lutalica. Carlito Rocha sreo ga je na Copacabani. Cvjetni miris etera lebdio je svuda u zraku. Rocha ga je pogledao u oči i shvatio da od negdašnjeg asa nije ostalo ništa...

"Lijeno me pitao u čemu je problem, u što buljim? Više u njemu nisam mogao prepoznati čovjeka kojeg sam znao."

Carlito je navukao lažni osmijeh, pustio suzu i zagrlio čovjeka koji je nekada bio Heleno de Freitas. Razulareni genij i nekontrolirana fantazija, u kombinaciji sa sve češćim konzumiranjem opijata, učinit će da od njegova razuma ostane malo toga. Rocha je pričao da je bio siguran da ga čovjek pred njim nije ni prepoznao.

     

Neće proći previše vremena, a Brazilcima će se dogoditi taj famozni Maracanazo. Eduardo Neves pisao je da nije siguran je li ta tragedija produljila ili dodatno skratila život Helenu de Freitasu. Kada je čuo rezultat, u isto vrijeme je i plakao i smijao se.

Odlučio je pokušati još jednom. Želio se vratiti nogometu. Svjetsko prvenstvo je ponovo za četiri godine. To je nova šansa. U ljeto 1951, uz pomoć preostalih prijatelja iz visokog društva, pronašao je angažman u Kolumbiji. Bilo je to vrijeme kada su Kolumbijci najbolje plaćali. Igrao je tamo i Alfredo di Stefano. Heleno je potpisao za Atletico Junior iz Barranquille i zablistao posljednji put. Nije to bio onaj stari sjaj, ali...

Tih nekoliko mjeseci labuđeg pjeva Helena de Freitasa s posebnom pažnjom pratio je tada mladi novinar Gabriel Garcia Marques.   

"Kao nogometaš, on je mogao pomicati planine. Ali u isto vrijeme bio je više od običnog centarfora, stalna prilika da ljudi govore loše o njemu."

Marques je imao priliku privatno se družiti i izlaziti s Helenom. I bio je oduševljen njegovom ličnošću?!

ČITAV ŽIVOT U BIJEDNIH 25 MINUTA NA MARACANI

Znatno prije nego što će 17-godišnji Pele na Rasundi onako zalijepiti loptu na grudi i u istom trenutku napraviti dribling tijelom, još jedan veliki književnik pisao je ode o Helenu i toj čarobnoj igri grudima, reliktu davnih, prošlih vremena. Po tome se u Brazilu majstor izdvajao iz mase...  

"Bio bi okrenut leđima golu. Lopta bi padala kroz zrak, a on bi je zarobio na leđima, ne dopustivši joj da padne na zemlju. Tijelo se savija dok se lopta odmara na njegovim grudima. Između Helena i gola stajalo je mnoštvo suparnika. U šesnaestercu Flamenga je više ljudi nego u čitavom Brazilu... Ako bi lopta pala na zemlju, to bi bio njegov poraz... I tako bi De Freitas lagano krenuo i mirno prolazio kroz protivničke linije, dok mu se tijelo i dalje savijalo, a lopta stajala na prsima. Nitko ga ne može srušiti a da pritom ne načini prekršaj. Kada bi došao do golmana, ispravio bi se, lopta bi skliznula do stopala i on bi pogodio", napisao je urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano za sva vremena.

Život dostojan najvećih pera onoga doba definitivno se počeo gasiti po povratku u Brazil. Heleno je načuo da ga želi America iz Rio de Janeira i nije oklijevao. Znao je da su Vragovi dobili priliku igrati na Maracani. Još jednom je milijune pustio niz vodu, ovaj put ne u nekom kasinu, već samo da bi zaigrao na tom stadionu.

Zbog loše reputacije koju je imao odlazeći iz domovine, America mu nije željela ponuditi dugotrajni ugovor, ali to mu nije bilo važno.

I san se pretvorio u javu.

Trajalo je "čitavih" 25 minuta. Bio je 4. studenog 1951. Zbog udaranja protivnika bez lopte, isključen je. Heleno de Freitas prvi i posljednji put kročio je na Maracanu. Čitav jedan život u bijednih (ili grandioznih?) 25 minuta...    

"Želio je biti veći od života. U tom snu, kao i u mnogim drugima, bio je razočaran. Mislio je da će njegova slava biti vječna. Na kraju, što su činjenice a što fikcija ni sam nije mogao raspoznati", govorio je jednom prilikom njegov biograf Eduardo Neves.

Koliko je tanka nit između slave i sramote, Heleno je spoznao u posljednjih šest godina života koje je proveo u sanatoriju u Barbaceni. U rijetkim slučajevima kada ga je posjećivala, Ilma je dolazila sa suprugom Albertom. Tada je već bio u kolicima. Nekada najboljem prijatelju obraćao se s "dobar dan dvije lijeve noge". Bila je to najbolja uvreda koju je mogao smisliti. Sina je posljednji put video onog dana u Buenos Airesu...   

Ono što se događa godinu dana uoči smrti Helena de Freitasa čista je simbolika. Jedan kralj, nikada okrunjen, umire u ludnici - novi se rađa na drugom kraju svijeta. Dok Pele daje treći gol Šveđanima u Stockholmu, De Freitas se pokušava ubiti. Kada mu nije uspjelo s pola kutije cigareta u ustima, počeo je jesti novinske članke o sebi, kojima su sestre pažljivo oblijepile zidove njegove sobe. "Heleno - Čile 1:0", "Doktor Jekyll i mister Hyde - majstor na terenu i gospodin koji terorizira žene", "De Freitas se ženi idući mjesec", "Heleno odbio napustiti teren"...

Sve je pojeo.

Brazil slavi. Selecao je prvak svijeta.

Heleno de Freitas umire godinu kasnije... Zaboravljen od svih.

Film počinje, priča se završava:

"Doći će vrlo brzo vrijeme kada ću biti shvaćen. Kada ću postati kralj. I svi vi bezosjećajni idioti bit ćete prvi koji će shvatiti da sam uvijek i bio kralj. Mene će pamtiti, vas ne. Kažu da ću umrijeti od arogancije i ponosa... Snalazio sam se i bez njih. Ja briljiram."

Piše: Predrag Dučić / MozzartSport