SPOMENAR: Četvrt stoljeća od pada Berlinskog zida - kako je Mefisto ubio socijalistički nogomet

Točno tri sata i 34 minuta prije nego što će se Ulf Kirsten sve s loptom, poput brzog vlaka, zaletjeti u šesnaesterac Magdeburga, kompletan Politbiro partije Socijalističkog jedinstva podnio je ostavke. Dok je legendarni as Dynama pogledom tražio svog partnera u špici napada Torstena Gütschowa, veleposlanik Demokratske Republike Njemačke Helmut Ziebart pozvan je kod ministra vanjskih poslova Čehoslovačke Pavela Sadovskog.

Kirsten je primijetio suigrača, uputio povratnu loptu, a Gütschow se, iako je na leđima imao Dirka Schustera, sjajno snašao, zagradio, okrenuo i šutirao. Dirk Heyne je oklijevao, nije odmah odlučio hoće li ići nogom ili se baciti, a kada se odlučio za drugu opciju, već je bilo prekasno. Lopta se kroz blato peterca nekako probila do mreže - Dynamo je poveo protiv vodećeg Magdeburga u Klassikeru Oberlige. Na tribinama delirij!

Dvadesetak minuta kasnije (sredina prvog poluvremena) Matthias Sammer u svom jedinstvenom stilu - moćno i elegantno u isto vrijeme - nosi loptu kroz srce terena i približava se golu gostujućeg sastava.

Negdje u istom trenutku, u Pragu, Ziebart stiže u kabinet kod Sadovskog. I prije nego što je sjeo u fotelju, počeo se preznojavati. Zna što ga čeka... Ljut i iznerviran, ministar ne okoliša previše. Veleposlaniku odmah, ne baš ugodnim tonom, stavlja do znanja da je njegova država prilično nezadovoljna što sve veći broj stanovnika Istočne Njemačke preko Čehoslovačke granice bježi u susjednu Zapadnu Njemačku. Sadovsky objašnjava da su i Čehoslovaci uznemireni i da se pitaju zašto i oni ne bi mogli na taj način do Münchena, Frankfurta, Düsseldorfa... Situacija je vrlo neugodna s obzirom na to da se isto događa već mjesecima unazad, ali preko Mađarske.

U Dresdenu, Sammer je pustio korak, dodao gas, a kada se našao tridesetak metara od gola, raspalio je iz sve snage. To njegovo "topovsko tane" zarilo se u Heyneovu mrežu - Dynamo vodi 2:0. Nekoliko trenutaka kasnije Magdeburg ostaje s igračem manje, nakon što je Dirk Schuster dobio crveni karton. Činilo se da je dvoboj najvećih kandidata za naslov odlučen.

Za to vrijeme Ziebart se u Pragu pravda, "Vlada radi na rješavanju problema i donošenju novog zakona po kome će stanovništvo moći slobodno putovati s Istoka na Zapad", ali Sadovsky nema strpljenja: "Mi zahtijevamo..." U svijetu diplomacije to je više bio ultimatum nego običan zahtjev.

Dok se Helmut Ziebart znojio u kožnatoj fotelji Husakova ministra, Magdeburg je u Dresdenu s igračem manje uspio smanjiti na 2:1 pogotkom Markusa Wückela (bod im je bio dovoljan da zadrže prvo mjesto), ali u posljednjim trenucima utakmice Gütschow svojim drugom golom otklanja sve dvojbe.

Iako je okončano tek 10. kolo, Dynamo je ostvario jednu od najvažnijih pobjeda u borbi za naslov i tako trasirao put za definitivno svrgavanje dotadašnjeg apsolutnog vladara istočnonjemačkog nogometa - berlinskog imenjaka i najomraženijeg suparnika. Bio je 8. studenog 1989. godine. Dan kasnije pao je Berlinski zid!

Svi na Istoku vrlo dobro pamte taj dan. Kada je potpukovnik Harald Jäger pod pritiskom 20.000 demonstranata u Ulici Bornholmer oko 23.30 konačno naredio proboj, tisuće razjarenih mladića i djevojaka pohitalo pred Brandenburška vrata - neki da prvi put vide rođake, neki po nove traperice ili novu ploču Scorpionsa. Angela Merkel bila je, kao i svakog četvrtka navečer, u sauni s prijateljicom, Günther Grass "redao" je misli na papir i pripremao svoj čuveni ekspoze koji će predstaviti nekoliko tjedana kasnije. Matthias Sammer bio je zajedno sa suigračima u karanteni, odmarao se nakon prethodne burne noći i proslave velikog trijumfa... Marcel Schmelzer, danas jedan od dva najpoznatija nogometna izdanka s mračne strane Zida, bio je jednogodišnja beba, a ovaj drugi - Toni Kroos - rodit će se tek dva mjeseca kasnije. I nogomet će vrlo dobro upamtiti taj dan. Željezna zavjesa srušila se na istočni dio Europe (ne samo DDR) i ugušila sve nogometne velikane s Istoka koji su ovoj igri davali poseban šmek.      

Dynamo iz Dresdena završit će spomenutu sezonu 1989/90. kao prvak, nakon što je Magdeburg u posljednjem kolu neočekivano izgubio od Karl Marx Stadta, današnjeg Chemnitzera. U svibnju iduće godine, spektakularnim slavljem u Rostocku stavljena je točka na Oberligu. Hansa kao prvak i Dynamo Dresden kao drugoplasirani integrirani su u Bundesligu, dok su klubovi od trećeg do osmog mjesta - Erfurt, Chemnitzer, Chemie Halle, Karl Zeiss Jena, Lokomotiv Leipzig i Stahl Brandeburg - dobili mjesto u Drugoj ligi.

Njemačka je službeno ujedinjena u listopadu 1990. nakon Svjetskog prvenstva u Italiji (SR Njemačka postala prvak), a odlazeći izbornik Franz Beckenbauer ispalio je kao iz topa:

„Sada ćemo zaista biti nepobjedivi!“

Nije Kaiser Franz vjerojatno ni slutio koliko će biti u pravu, ali malo tko je tada razmišljao o cijeni koju će za to platiti njemački klubovi s Istoka. S te druge strane gledano, negdašnji reprezentativac DDR-a Thomas Doll također je bio dobar prorok:

„Ujedinjenje Njemačke nešto je najgore što se moglo dogoditi istočnonjemačkom nogometu.“

Tako je i bilo...

Prošlo je točno 25 godina otkako je pao Berlinski zid, a od spomenutih klubova nijedan se više ne nalazi u vrhu njemačkog nogometa. Dynamo Dresden, Hansa i Chemnitzer trenutačno su u Trećoj ligi, u četvrtom rangu natječu se negdašnji deseterostruki uzastopni prvak Dynamo Berlin, Magdeburg i Karl Zeiss Jena, Lokomotiv iz Leipziga je u Petoj ligi, berlinski Vorwärts, također bivši prvak, više ne postoji...

U Bundesligi više nema predstavnika iz Demokratske Republike Njemačke, dok su do Druge lige dogurali samo Union Berlin, Erzgebirge Aue i novoformirani RB Leipzig. Potonji čak nemaju ni povijest na Istoku, već su ih 2009. osnovali austrijski biznismeni.

„RB Leipzig nije predstavnik istočnjačkog nogometa“, jasno je nedavno poručio Michael Schadlich, predsjednik kluba koji ozbiljno pretendira izboriti plasman u elitu ove sezone.  

A ponosni i moćni istočnonjemački klubovi nekada su bili ravnopravni suparnici čak i velikanima iz Italije, Španjolske, Engleske, Francuske, Nizozemske, Mađarske... Magdeburg je tako 1974, neposredno prije početka Mundiala u SR Njemačkoj, osvojio Kup kupova svladavši u finalu Milan 2:0.

U istom natjecanju Karl Zeiss i Lokomotiv gubili su finala. Jena je tako u sezoni 1980/81. na pleća redom bacala Romu, Valenciju i Benficu, da bi u borbi za trofej pokleknula pred Dinamom iz Tbilisija. Klub iz Leipziga je 1987, u finalnom meču u Ateni, poražen od moćnog Ajaxa (1:0) s Raykaardom, Van Bastenom i Bergkampom, a u godini kada je Magdeburg osvojio europski trofej, stigao je do polufinala Kupa UEFA, gdje ga je eliminirao Tottenham.

Jedini velikan s Istoka koji nije imao gotovo nikakvih uspjeha u Europi bio je Dynamo Berlin, ali za tako nešto postoji debela pozadina. Naime, Dynamo je bio režimski klub, preciznije, njime je rukovodio Erich Mielke, šef Stasija, ozloglašene istočnonjemačke tajne policije.

I brojni ostali klubovi bili su miljenici komunističkih vlasti (Dynamo Dresden također je bio izravno odgovoran Stasiju), s tom razlikom što je Mielke bio rodom iz Berlina, pa je bilo logično da više naginje svojima. Vörwarts je tako, na primjer, bio pod patronatom Ministarstva obrane, dok su Babelsberg, Turbina i Traktor Lindau funkcionirali kao klasični radnički kolektivi. Magdeburg i Karl Zeiss, barem službeno, nisu pripadali nikome.

Priča oko berlinskog Dinama jedna je od onih koje na najbolji način opisuju kako je vlast urušavala nogomet i sprečavala napredak. Integritet Oberlige prilično je uzdrman posljednjih dana svibnja 1978, za vrijeme slavlja naslova drezdenskog Dynama. Navodno, šef Stasija ušao je u svlačionicu prvaka i naredio da je sada došlo vrijeme da imenjak iz Berlina preuzme primat. Deset sljedećih godina naslov se proslavljao samo u metropoli!

Zanimljivo, bio je to drugi put u posljednjih tridesetak godina da klub iz Saske ispašta zbog vlasti, iako je također bio policijska tvorevina. Prethodno, u ljeto 1954, kompletna prva momčad Dresdena prebačena je u Berlin kako bi se tamošnji Dynamo uopće osnovao.    

I dok je Dynamo Berlin uz obilnu pomoć sudaca i svih organa Nogometnog saveza osvajao jedan po jedan naslov u sljedećem desetljeću, gledanost je opadala. Posjet na stadionu palo je s prosječnih 15.000 na 5.500, nogometni ljudi su čak javno počeli negodovati (berlinski sastav dobio je nadimak 11 svinja), ali Mielkea to nije previše zanimalo.

Osvajajući naslove, i sam se sve više zanimao za nogomet (Istočna Njemačka je prije svega bila velesila u atletici, gimnastici, plivanju...).

„Nogometni uspjesi će još jasnije naglasiti superiornost našeg socijalističkog poretka“, izjavljivao je Honeckerov prvi policajac iz svog kabineta u Lichtenbergu, dok je njegov Dynamo krao i šakom i kapom na nogometnom terenu.

Ipak, moć nogometa komunističke vlasti uvidjele su još petnaestak godina ranije, kada je reprezentacija Istočne Njemačke spektakularnim trijumfom nad Zapadnom Njemačkom (1:0) na Svjetskom prvenstvu "tamo preko Zida", ostvarila svoj najveći uspjeh. Sportski rezultat tada je iskorišten u ne baš normalne propagandne svrhe, predstavljajući tu pobjedu "kao izvjesnost u klasnoj borbi protiv zapadnonjemačkog imperijalizma". Više nije nikakva tajna da je Stasi na utakmicu poslao 15.000 tajnih agenata. Svi su bili na tribinama stadiona u Hamburgu tog dana.

No, DDR nije imao nijednu zvijezdu u sastavu. Takva je bila politika, a ideologija je nalagala da vođa i idol može biti samo jedan u čitavom sustavu. Iz mora borbenih Spartanaca iskočilo je ime Jürgena Sparwassera, strijelca jedinog gola na utakmici u 77. minuti. Ali slavila se samo pobjeda, pobjednik je brzo pao u zaborav, kao i njegovih 14 golova za reprezentaciju i blizu 200 u dresu Magdeburga.

Kada se Jürgen dvije godine kasnije sreo s ocem, ovaj mu je priznao da je bacao stolice po kući jer je baš njegov sin "dao vjetar u leđa režimu koji je graničio s ludilom". Dvije trećine stanovništva navijalo je za Pancere, svi ostali bili su tajni agenti.

„Kada su nadležne pitali kako ću biti nagrađen, rekli su da sam dobio kuću, automobil i veću količinu novca. To sve, naravno, nije bilo istina. „

Jürgen Sparwasser godinu dana prije pada Berlinskog zida zatražio je i dobio politički azil na Zapadu dok je s momčadi veterana boravio u Frankfurtu. Jedan je od rijetkih kome je to uspelo.

Na individualizam i fanatizam u socijalističkoj državi, gdje je kolektiv bio iznad svega, a racionalizam ustavna obaveza, gledalo se s podsmijehom. Slučaj Matthiasa Sammera, osvajača Zlatne lopte i vjerojatno najboljeg nogometnog proizvoda s Istoka, samo je jedan u nizu koji objašnjava loš odnos prema nogometu.

Još u ranoj mladosti Sammer je pokazao izvanredan talent, s izraženim darom da bude vođa, što se ljudima u rukovodstvu Dynama iz Dresdena nikako nije dopadalo...

„Jednog dana svi članovi mlade momčadi dobili su nove kopačke. Svi osim mene. Dali su mi da biram, jedne su bile dva broja veće, druge isto toliko manje.“

Na objašnjenje nije dugo čekao. Stiglo je, doduše indirektno i uopćeno, od ministra sporta i predsjednika Olimpijskog odbora Manfreda Ewalda:

„Sport nije privatna zabava, to je društveno i patriotsko obrazovanje.“

Pobrkani lončići. Potpuno.

Ovakvi i slični primjeri učinit će da, posebno oni mlađi igrači, krajem osamdesetih počnu maštati o odlasku na Zapad kako bi se mogli u potpunosti dokazati. Na tako nešto neće morati previše čekati.

Tog 9. studenog 1989. sreća je prvo obasjala navijače Herthe. Berlinski zid se jednim svojim dijelom prostirao doslovno duž stadiona. Sve što su Istočnjaci mogli do tada, bilo je da osluškuju žamore s terena. Svoju momčad nikad ranije nisu vidjeli na djelu. Bila je to posebna tuga, pa je i radost koja je uslijedila bila takva. Ispostavit će se, neće dugo potrajati.

Granice će ubrzo biti potpuno otvorene i počeo je "odljev mozgova", kojim je kao gumicom izbrisan vrhunski nogomet - od Dresdena na jugu, do Rostocka na krajnjem sjeveru. Ono što je jedan od najbrutalnijih učenika sovjetskih polit-biroovskih komesara započeo, dovršio je pad Berlinskog zida.   

Samo šest dana nakon najvećeg dana u novijoj povijesti Njemačke, reprezentacija DDR-a otputovala je u Beč na kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo u Italiji. U hotelu u kome je reprezentacija odsjela sve je vrvjelo od nogometnih agenta i skauta bundesligaških klubova. Mete su bili tada najbolji istočnonjemački nogometaši, poput Ulfa Kirstena, Ricu Steinmanna, Matthiasa Sammera, Andreasa Thoma...

Zapisano je da je izaslanika Bayera iz Leverkusena bilo najviše. Tadašnja siva eminencija kluba s Bay-Arene, direktor Reiner Calmund, na Prater je poslao trenera mlade momčadi Wolfganga Karnatha. Njegova preporuka za ovaj posao bila je nevjerojatna snalažljivost i iritirajuća upornost.

U potpuno ludoj atmosferi koja je prethodila utakmici nitko od igrača nije se mogao snaći. Za njih je sva ta gungula bila nešto do tada neviđeno i neobjašnjivo. Izgubili su 3:0, a sva tri gola postigao je Austrijanac Anton Toni Polster, tada nogometaš Seville, a kasnije velika zvijezda Kölna.

Matthias Sammer zamijenjen je krajem susreta. Čim je sjeo na klupu, pojavio se nepoznati čovjek. Bio je to Wolfgang Karnath.

„Gospodin Reiner Calmund vas pozdravlja i želi vam sve najbolje“, obratio se Sammeru "fantom" s klupe.

„Želimo vas dovesti u Leverkusen. Mogli bismo se kasnije naći u hotelu.“

Za pregovaračkim stolom našao se i Andreas Thom. Dogovor je pao nakon kraćeg nagađanja, da bi sve bilo garnirano silnim poklonima. Sammera je, doduše, preotela delegacija Stuttgarta, ali Bayer je dobio Thoma.

Upravo to bio je prvi službeni transfer s Istoka na Zapad. Cijena 2.800.000 maraka, a plaća igraču tada bajoslovnih 250.000 DEM na godišnjoj razini. Samo nekoliko godina ranije, kada je jedan od najboljih igrača Oberlige Lutz Lindemann prelazio iz Erfurtha u Karl Zeiss, dobio je Trabant pun voća. Svi su znali za tu priču i njom će se voditi prilikom pregovora s klubovima iz Bundeslige.       

Ubrzo će sva velika imena s Istoka pronaći angažmane na zapadu. I Ulf Kirsten će prijeći u Bayer, tamo čak postati istinska legenda. Dirk Schuster iz Magdeburga završio je u Braunschweigu, Rico Steinmann u Kölnu...

Bilo je i onih koje se nisu snašli. Hans-Uwe Pilz imao je 32 godine, ženu i djecu. Sanjao je lijepu kuću i lagodan život, ali u Fortuni iz Kölna nije izdržao više od tri mjeseca. Samo za potpis dobio je novi BMW, međutim, ubijalo ga je to što u klubu nitko nije razgovarao s njim i što su ga "gledali kao komunističku svinju". Vratio se u svoj Dresden i tamo okončao karijeru.    

„Nemamo koga kriviti osim sebe. Očekivali smo od ljudi sa Zapada da budu naši spasitelji, ali oni su nas gurnuli u još dublju vodu“, rekao je jednom prilikom Eduard Geyer, dugogodišnji trener Dynama iz Dresdena i izbornik Istočne Njemačke i pobrao mnogo simpatija u negdašnjoj domovini.

Ugledni nogometni radnik iz Leipziga Detlef Krause, negdašnji trener, propast istočnonjemačkih klubova objasnio jednom vrlo jednostavnom izjavom:

„Odjednom više nismo dobivali državne subvencije i nismo se znali snaći na tržištu. Najbolji igrači su otišli, mi smo dobili nekakve reklame na dresovima, ali kompanije koje su sponzorirale naše klubove nisu bile ni izbliza moćne kao njihove. Jednostavno, nisu mogle toliko ulagati.“

Čak i neke od posljednjih studija jasno otkrivaju srž problema, i danas aktualnog: od 13.000 moćnih kompanija u Njemačkoj samo 1.400 se nalazi na prostoru DDR-a, a ekonomska moć na tom prostoru i sada je 30 do 40 posto manja nego na Zapadu. Primjeri Wolfsburga s Volkswagenom,  Ingolstadta koji je pod patronatom Audija ili Leipziga s Red Bulom vjerojatno najbolje opisuju sustavne promjene u nogometu izazvane političkim događanjima.

Svidjelo se to nekome ili ne, dok su se Dynamo i Magdeburg onog 8. studenog "tukli" po blatnjavom terenu za prvo mjesto i plasman u Kup prvaka, Wolfsburg je bio u Trećoj ligi, dok Ingolstadt i RB Leipzig (danas glavni pretendenti na plasman u Bundesligu) nisu ni postojali!    

Eduard Geyer i 25 godina nakon pada Berlinskog zida žali za nekim davnim vremenima. Nijemci ga cijene kao velikog stručnjaka, ali samim tim što nikada nije želio raditi na Zapadu, samo u prilikama jubileja dobiva šansu da iznese svoje mišljenje. Ni nakon toliko godina ono se nije promijenilo...

„Bojim se da ćemo još godinama ostati na ovoj razini. Nisam optimist što se tiče nogometa na Istoku.“

Pobijedivši Englesku na Wembleyu 1953, jedan od najvećih umova budimpeštanske škole i tvorac Lake konjice Gusztav Sebes rekao je da je to bio trijumf socijalističkog nogometa. Taj socijalistički nogomet u svom punom sjaju nestao je onog dana kada je potpukovnik Jäger - kao da je sam Mefisto ušao u njega - naredio "baražnu paljbu" krampovima po tom sudbonosnom zidu. Tog trenutka europski nogomet nije izgubio samo Dynamo Dresden, Magdeburg, Jennu, Lokomotiv iz Leipziga... već i Spartu Prag, Duklu, Dinamo Tbilisi, Dinamo Kijev, Slovan, MTK, Ferencvaros, Gornik, Steauu... Izgubio je i Crvenu zvezdu, Partizan, splitski Hajduk, uvijek simpatične Sarajlije, mostarski Velež...

Mefisto osobno.

ŠPIJUN I TRENER KOJEG JE SPASIO JUGOSLAVENSKI GRANIČAR

Jürgen Sparwasser rekao je jednom prilikom da je 80 posto sportaša u Istočnoj Njemačkoj bilo barem jednom u kontaktu s agentima Stasija i da su "barem neki poslić odradili za tu ozloglašenu policiju najtotalitarnije države Europe nakon Drugog svjetskog rata".

Uwe Rösler, negdašnji prvotimac Lokomotiva, Dynama iz Dresdena i Magdeburga, a kasnije zvijezda Manchester Cityja, otvoreno je u autobiografiji govorio o vezama sa službom.

„Stvari se dobro odvijaju po vas... Ako želite i dalje igrati nogomet, morat ćete raditi s nama. Ako ste protiv nas, vaša karijera je gotova“, izlagao je situaciju tada tinejdžeru Rösleru jedan oficir Stasija.

„Kakva je vaša odluka? Biti netko ili biti nitko?“

Trebalo je potpisati nekakve dokumente i stupiti "na posao", što je mlađahni Rösler i napravio...

„Moja budućnost bila je potpuno u njihovim rukama. Imali su mogućnost da me pošalju u vojsku na 18 mjeseci, da mi zabrane igrati nogomet...“

Njegov "posao" bio je špijuniranje suigrača. 

Često se u Istočnom Berlinu tih godina govorilo da je Stasi "mladenka na svakom vjenčanju i pokojnik na svakom sprovodu".

Ipak, bilo je i drukčijih primjera...

Jörg Berger bio je perspektivni stručnjak, viđen kao izbornik, ali kada je odbio suradnju s Mielkeovom policijom, postao je potencijalna opasnost. Etiketiran kao potencijalni bjegunac. Kako je ipak dobio šansu da vodi mladu reprezentaciju, prilikom završnog turnira u Jugoslaviji odlučio je prebjeći u Zapadnu Njemačku.

„Višesatno jurcanje vlakom kroz Jugoslaviju bilo je strašno. Tada sam osjetio što znači pravi strah. Kada se carinik na granici s Mađarskom zagledao u moju putovnicu koja je glasila na nekog Gerda Penzela, bio sam siguran da sam prepoznat. Vratio se nakon nekoliko minuta u pratnji dva vojnika i rekao mi: "S ovom putovnicom, Zapad vam želi dobrodošlicu, gospodine Bergeru".“

Bio je to jedan od prvih prebjega neke javne osobe iz DDR-a.

Piše: Predrag Dučić/Mozzart Sport