Slučaj Kolarov: Ponavljanje povijesti mržnje (VIDEO)

U svijetu nogometnih rivalstava, neke stvari se ne zaboravljaju.

Igrao se 11. travnja 2009. godine i čuveni Derby della Capitale između Lazija i Rome. Bio je to specifičan derbi, u koji su Biancocelesti krenuli nakon tri uzastopna poraza. Bile su to turbulentne godine za njih, a te sezone ni Romi nisu cvale ruže. Međutim, Roma je tu lovila kvalifikacije za Ligu prvaka, koje su još u teoriji bile realan cilj.

Šezdeset tisuća ljudi gledalo je taj derbi s tribina Olimpica; a među njima, kao moralna podrška, bile prisutne i neke veličine koje su podsjećale na njihove velike dane. Na južnoj tribini, među lazialima stajao je Marcelo Salas, član one šampionske generacije koja je 2000. pod Svenom Goranom Erikssonom podignula Scudetto. Tu je bio i Giuseppe Wilson, kapetan kluba1974. godine, kada su osvojili svoj prvi naslov prvaka Italije. Iako je uvod bio izrazito emotivan, s posvetom žrtvama potresa u Abruzzu, nasilje među navijačima nije se moglo izbjeći. Rijetko kad se i može kada je ta utakmica u pitanju.

Kaos se s okolnih ulica prebacio na teren, ali srećom u pozitivnom, sportskom smislu. Već u desetoj minuti Lazio je vodio s 2:1; Pandev je otvorio utakmicu pogotkom u 2. minuti, dok je Zarate tek dvije minute kasnije zabio za 2:0. Euforiju među svijetloplavim dijelom stadiona malo je ugasio Mexes, kada je u 10. minuti smanjio na 2:1. Lazio je u drugom dijelu kapitalizirao pritisak i kada je Lichsteiner zabio za 3:1 u 58. minuti, činilo se da je sve gotovo. Švicarcu je to bio prvi gol u dresu Lazija, kojeg je burno proslavio s Curvom Sud. Međutim, nije još bilo gotovo. De Rossi je u 80. smanjio na 3:2, i sve je još bilo otvoreno u tih petnaestak minuta koliko je ostalo do kraja susreta.

A onda, adekvatan završni čin ludog derbija.

Na lijevoj strani obrane Lazija stajao je neumorni Kolarov, dijete Crvene zvezde koje nikada nije uspjelo na Marakani, pa je preko Čukaričkog i OFK-a stigao 2007. godine u Lazio. Tamo je u dvije sezone odigrao gotovo više od osamdeset susreta za Biancoceleste, zabivši pritom šest golova. Ali taj posljednji, šesti, onaj je koji se pamti.

Kolarov je tog 11. travnja već bio igrač za kojeg se znalo da će napustiti klub. Privukao je pažnju velikih klubova, spominjao se čak interes madridskog Reala, ali je Kolarov morao završiti posao u Rimu sa stilom. Igrala se 85. minuta susreta, a nervoza radi De Rossijevog gola bila je na vrhuncu. Vratar Muslera je produžio rukom loptu Kolarovu pred njim, da bi ovaj krenuo u neometan trk preko čitavog terena. U svega par sekundi stvorio se na dvadesetak metara od gola Donija, preskočio je dvojicu braniča razbijene zadnje linije Rome, namjestio udarac na slabiju, desnu nogu i opalio s ruba šesnaesterca. Nije to bio neki bombastični šut, više se poklopilo da je lopta lijeno putovala do suprotnog kuta Rominog gola dulje nego li je njemu trebalo da od svog šesnaesterca dođe do Rominog. Ali je odsjela u mreži i slavlje je moglo početi.

Osim što je taj gol potvrdio dvanaesti poraz u rimskom derbiju otkako je Totti kapetan, zgoditak Kolarova označio je i prvi put da je Lazio u osamdeset i četiri godine rimskog derbija zabio četiri gola u prvenstvenom ogledu ova dva mitska neprijatelja. Kolarov je bio euforičan, a nije ni čudo.

„Posvećujem ovaj pogodak mojim ljudima“, rekao je Kolarov, misleći na suigrače i navijače Lazija. „Ovo je vrlo važna pobjeda, izborena srcem, jer ova momčad zaslužuje ići u Europu“, emotivno je dovršio izjavu poslije utakmice Kolarov. Dva mjeseca poslije, Kolarov je potpisao za Manchester City.

Sada, nakon sedam godina „izgnanstva“, Kolarov se vraća na mjesto zločina. Doduše, ne u dres Lazija, u kojem je pobjedu u Derby della Capitale „izborio srcem“. Kapetan Srbije predstavljen je u dresu onih čije je srce tog travanjskog poslijepodneva 2009. godine slomio, Rome. Dugo je prošlo od te 2009., ali kako smo i rekli, neke stvari se ne zaboravljaju.

Prvo su, logično, reagirali laziali. Oni ne praštaju takve „izdaje“, pa je na prijateljskoj utakmici koju je Lazio igrao protiv novopečenog prvoligaša SPAL-a osvanula poruka „Kolarov verme“ („Kolarov crv“), gdje u potpisu stoji IRR, odnosno Irriducibili, ekstremna frakcija navijača Lazija. No, dok je to bilo za očekivati, reakcija gradskih rivala za koje je potpisao nije bila ništa bolja, dapače.

„Kolarov cane bastardo!“ („Kolarov, pasji skote!“), jedan je od grafita koji je osvanuo na račun Kolarova u blizini Circo Massimo. Iako to spada u klasični pandan uvreda koje bi navijači rivala uputili mrskom neprijatelju, potpis koji kaže „ASR GAK“ kudikamo je veći i zlokobniji indikator stvarnog razmjera nezadovoljstva među ekstremnim navijačima Rome kada je u pitanju angažman Kolarova.

Posljednji put kada je u Rimu iskorišten akronim GA bio je davne 1987. godine. Tog ljeta Roma je potpisala Lionella Manfredoniu, braniča koji je kao dijete Lazija postao ikona prve momčadi, a njegov renome sa preko dvije stotine nastupa za prvu momčad Biancocelesta nije ukaljala ni umješanost u aferu „Totoneru“, gdje je Lazio zbog namještanja utakmica bio izbačen u Serie B. Manfredonia je bio suspendiran na tri godine, a 1985. godine prešao je u redove Juventusa, s kojim je osvojio Serie A i Interkontinentalni kup. Onda se u priču uključila Roma.

U to vrijeme ultras scena u Italiji je bila na svom vrhuncu, a Romaniste je predstavljala Commando Ultra Curva Sud, objedinjena grupacija svih frakcija s Romine Curve Sud, tada jedna od najpoznatijih ultras skupina u Europi. Kada je ljeta 1987. Roma objavila da pregovara s Manfredoniom oko njegovog angažmana, CUCS su pokušali na sve načine stopirati taj posao. Čak su padale i prijetnje tadašnjem predsjedniku Dinu Violi, ali ništa nije odvratilo klub od angažmana omraženog igrača, koji je svojedobno čak i otvoreno vrijeđao Romaniste za vrijeme svoje karijere u dresu Lazija. Manfredonia je postao igrač Rome, a to je ujedno označio i početak kraja CUCS kao skupine.

Neslaganje unutar grupe oformilo je frakciju zvanu „Gruppo anti-Manfredoni“ („GAM“), koji se nikako nisu mogli pomiriti da postoje navijači Rome koji bi taj prijelaz odobrili. Situacija je kulminirala ogromnom međusobnom tučnjavom zaraćenih frakcija Curve Sud na utakmici Coppa Italia protiv Genoe 2. rujna 1987. Stvari na navijačkim tribinama u Rimu više nisu bile iste, a sve radi jednog igrača, kojem ni isprika a ni srčani udar koji je preživio u dresu Rome na utakmici protiv Bologne 1989., nakon čega se povukao iz nogometa, nisu pomogli da izbori naklonost ultrasa.

Teško je reći da se povijest sada ponavlja i da će angažman Kolarova izazvati takve turbulencije među navijačima Rome kao što je to prije trideset godina napravio Manfredonia. Ipak, za reprezentativca Srbije situacija nije nimalo ugodna; pred njim je najteža situacija kroz koju igrač koji je nosio dresove rivalskih klubova mora proći – mržnja obje strane spram tebe samog.

U nogometu, vjerovali ili ne, još postoje ideali.

(Foto: Action Images)