Slavlje pored Dunava do jutra, Vukovar je dio nogometne elite!

Krenulo je još na stadionu! Pajač je zasvirao posljednji put, lopta je završila visoko u zraku, a svjetina se spustila na travnjak. Vukovar je nakon četvrt stoljeća ponovno dio elite! Vukovar - grad koji je toliko puta bio sinonim za bol i tugu, napokon je dočekao večer kada su suze bile radosnice, a pivo teklo u potocima. Društvo koje je sezonu završilo s tek tri poraza – dalo si je oduška. Slavilo se na stadionu i u centru grada, slavilo se u srcima. Slavilo se iz dubine duše.

Mnoštvo gostiju za koje ne bi bile dovoljne ni tri centralne tribine, čestitalo je Buzovu i društvu, onako, na daljinu. Potom je čvaknulo zalogaj, dva u obližnjem improviziranom šatoru pa brže-bolje sjelo u automobile i napustilo stadion. Uvijek je to tako. Samo rijetki ostanu do kraja, do onih zadnjih nota, do zore.

Vidjeli smo i Ivana Penavu. Do jučer aktualni gradonačelnik stigao je čestitati na pobjedi, pa otišao svjedočiti svom porazu. Novi gradonačelnik nije se pojavio. Iako, zaključili smo kako domaćini od Marijana Pavličeka očekuju puno.

“Bez politike – ovdje nema pomoći”, šapnuo nam je jedan od onih koji su radili na projektu Vukovara među nogometnom elitom.

No, to su ionako pitanja i teme kojima nije bilo mjesto sinoć na stadionu u Borovu naselju. Bit će vremena… A onda je kapetan Biljan uzeo pehar i naredio polazak. Skoro tri sata nakon završetka utakmice – veselo društvo potrpala se u autobus i krenula na proslavu.

A u centru grada, taman kod zamišljene linije na mostu Jean-Michel Nicoliera, a koji dijeli Slavoniju od Srijema – sve je bilo spremno.

“Bilo je to prije pet, šest godina kada su mi Buzov i Pernar ušli u ured i rekli: mi bi vratili prvu ligu u Vukovar! Djelovali su ozbiljno, a evo, danas su to i ispunili”, rekao je jedan od lokalnih dužnosnika koji ih je dočekao na bini, jer, “ovdje bez politke nema pomoći”.

A onda su pozvani svi junaci. Od prvog do zadnjeg. Od Marka Buzova, idejnog pokretača projekta Vukovara u prvoj ligi, igrača i trenera Schildenfelda, pa do svih onih vrijednih ljudi iz sjene koji su dali svoj obol. Baš poput Zolje Lukića, čovjeka koji ima nogomet u malom prstu i čije je iskustvo bilo dragocjeno na tom putu u elitu gdje je Vukovaru i mjesto. Bila je to njihova noć.

“Nije bilo lako. Duga je bila sezona, ali na kraju pozitivna. Svaka čast dečkima i svima koji su bili prije mene. Svi skupa su napravili fantastičan posao i od mene za njih – molim jedan veliki aplauz”, rekao je Gordon Schildenfeld koji je momčad preuzeo u studenom nakon poraza od Cibalije. I onda zaredao s pozitivom… U 18 utakmica, upisao je 12 pobjeda i šest remija. Dovoljno za četiri boda fore ispred Opatije i naslov prvaka.

“Trenerski posao je lak ako imaš dobru ekipu i to je ono što je meni olakšalo ove mjesece u Vukovaru. Svaka im čast, pokazali su karakter i sada neka uživaju i neka slave. Ma neka se opiju, što god treba. Svi smo zaslužili prvu ligu i uživajmo u ovom trenutku”, bila je molba Schildenfelda koji se nije odvajao od obitelji. Schifo je djelovao sretno i ispunjeno. Netko ga je pitao koja je tajna, samo se nasmijao.

“Tajna? Nema tu tajni. Nema negativnih misli, samo pozitiva koju prenesemo na dečke. Kvaliteta je tu i posao je onda lak”, otkrio je trener Vukovara čiji je govor bio praćen skandiranjem nekoliko tisuća građana na Trgu Republike Hrvatske u centru grada.

Žena koja je vodila program dobro se pripremila. Najavila je svakog igrača i pripremila crticu, dvije o njima.

“Stigao je u Vukovar prije pet i pol godina…”, krenuo je opis negdje pred kraj, kada je montažna bina lagano već postala tijesna….

A to je značilo da na nju dolazi Jakov Biljan s peharom! Zagrepčanin, dijete Dinama koji je sreću tražio okolnim putevima preko Latvije i Slovenije da bi je na koncu pronašao ondje gdje “Dunav ljubi nebo”. U svakom smislu, od nogometnog do onog životnog.

Na pragu tridesetih, Biljan je došao po svoju nagradu. Zasluženu. Za silan trud i odricanje. Za vjeru u sebe. I za taj karakter po kojem ga svi mi znamo. Bio je kapetan juniora Dinama, sada je kapetan seniora Vukovara, novih prvoligaša. Preplavile su ga emocije i riječi su ostale negdje u zraku.

“Samo bih vas zamolio da ostanemo do jutarnjih sati”, bila je njegova molba upućena navijačima koja je, eto, objeručke prihvaćena.

A Vukovar je u nedjelju na trenutak zaboravio sve probleme s kojima se susreće ovaj grad u svojoj svakodnevici. Na podijele koje su vidljive na svakom koraku. Na odlazak mladih u potrazi za boljom perspektivom. Na politiku koja je ovdje pored Dunava zapravo sve ono što ne bi trebala biti; od ružnih riječi koje su postale svakodnevica u ophođenju pa do simbola uhljebljivanja.

Nogomet je, eto, barem na taj jedan dan, na tu jednu noć, bio važniji od svega. Buzov i Pernar su uspjeli. Projekt je završen. Stavljena je točka na i. Sada kreće novi… Valjda. I neka je Vukovaru sretno na tom putu, jer sreća će im trebati kao saveznik više nego ikada prije…