Sirene za slavlje u Varaždinu, sirene za uzbunu u Rijeci! Mamut dvaput poentirao za tri boda domaćina, Kekov kadar – limitiran!

Varaždin je u 3. kolu HNL-a pobijedio Rijeku 2-0. Tako će pisati u svim izvještajima, tako će ostati zapisano u tablici, ali rezultat zapravo govori premalo o onome što smo ove nedjelje gledali u baroknom gradu. Jer, Varaždin nije samo pobijedio svojeg protivnika. Nadigrao ga je. Pretrčao. U prvom dijelu, naročito nakon pauze za osvježenje, razbio. Dvaput je zabio Ivan Mamut, prvi puta nakon akcije u kojoj je riječka obrana izgledala kao da se upoznala pet minuta prije početka utakmice, a drugi put s bijele točke nakon što ukazao 'rukometaš' Rukavina... A Matjaž Kek? Dobio je vrlo neugodan podsjetnik da se problemi s kvalitetom kadra mogu neko vrijeme skrivati. Ali ne zauvijek. Premda to nije njegov kiks koliko onih koji brinu o igračkoj križaljci, ali oni su navikli živjeti s glavom u pijesku.

Prvih 10 do 15 minuta prošlo je u takozvanom ispitivanju snaga, uz dosta čvrste igre, uglavnom na sredini terena, gdje se Dantas i Pavić ipak nisu uspijevali nametnuti pored Marine i Canjuge. Koji su od prvog sučevog zvižduka djelovali 'gladnije'. I dok su kod Rijeke dva desna beka sjedila na klupi, stoper Moreno Živković zaigrao je od prve minute na njemu neprirodnoj poziciji. Ideja je možda bila da nešto defenzivniji igrač neutralizira sjajnog Tavaresa, ali na kraju se dogodila 'kontra'. Krilni napadač Varaždina bio je jedna od najvećih opasnosti na terenu, a Živković je vrlo brzo shvatio da ga čeka duga nedjeljna smjena. Ispred njega igrao je već godinama indisponirani Rukavina, krilni napadač za kojeg vjerojatno nitko 'izvana' nema odgovor zašto je toliko 'unutra'. Umjesto Fruka polušpica je bio Janković, igrač koji Rijekinog Maestra ni u snovima ne može zamijeniti, dok je u vrhu napada još jednom odsječen ostao Adu-Adjei.

Kod domaćina bez iznenađenja u sastavu, ali s iznenadnom promjenom kada je umjesto Punčeca u 15. minuti u igru morao uskočiti Tepšić. Marina je osigurač koji dopušta Canjugi lepršavost i manje opterećenje u igri, djeluju iznimno kompatibilno, dok je napadački trio Latković – Mamut – Tavares bio izvrstan.

Prvi udarac na utakmici ujedno je bio udarac u okvir gola, baš kao i pogodak. U kratkim crtama, izgledalo je ovako: dijagonala na Tavaresa, minijatura i dribling na malom prostoru, Živković u zemlji čudesa i ubačaj koji ide točno tamo gdje treba ići – na vrh peterca. Todorović zalijepljen za liniju, Barco nepomičan, Devetak izgubljen. A Mamut... U naletu. Poput vlaka koji svako toliko protutnji uz stadion u Varaždinu i pozdravi uvijek prisutnu publiku. Stasiti napadač zabio je glavom, proslavio pogodak s loptom ispod majice i nagovijestio najboljih 25 minuta Varaždina unazad tko zna koliko utakmica. Sigurno ove sezone, premda je tu uzorak prilično limitiran.

Varaždin je nakon tog pogotka poletio, a Rijeka potonula. Do 20. minute dojam je bio nekakvih 51-49 za domaćina. Nakon pogotka? Otprilike 90-10. S tim da smo tu dosta velikodušni prema gostima.

Inače, da ne ostane 'u zraku', očajno je kod gola Varaždina reagirao Tiago Dantas. U začetku akcije 'povukao je nogu' na centru igrališta, loptu je zatim osvojio Mamut, obradio je, proslijedio dalje, nastavio kretnju i na kraju – zabio. Jedna akcija, otprilike kompletan katalog onoga što od veznjaka ne želiš vidjeti.

Ta katastrofalna, pomalo čak i sebična reakcija Portugalca nije prošla ispod radara Keku. Slovenac je na poluvremenu ostavio Rijekinog veznjaka u svlačionici, a tih nekoliko sekundi iz 20. minute sigurno je toj odluci itekako kumovalo. Nakon pogotka za 1-0, u 27. minuti, Varaždinci su opet jednom dubinskom loptom, dijagonalom preko glave prestrašenog Živkovića, došli do velike prilike. Ovog puta sjajno se istaknuo Todorović, koji je uspio zaustaviti Mamića. No tri minute kasnije – erupcija oduševljenja na tribinama. I čisti kazneni udarac za domaćina.

Rukavini je ruka ostala u zraku, Tavaresovo dodavanje zaustavljeno je uz pomoć 'ruki', nakon čega je s bijele točke ponovno precizan bio Mamut..

Rijeka? Ona je u tim trenucima izgledala kao momčad kojoj bi dobro došao prekid zbog nestanka struje. Ili barem još jedna gužva na autocesti. Jedinu kakvu-takvu priliku u prvom poluvremenu, i to bez izrađene akcije, Rijeka je imala u 40. minuti. Adu-Adjei tukao je nakon prekida i gužve u 16-ercu domaćina, ali Mamut se istaknuo i sjajnim obrambenim blokom. Dikembe Mutombo mahnuo bi prstom u znak odobrenja.

U nastavku je Kek promijenio neke igrače, ušli su Puljić i Ćubelić, ali problem Rijeke ove nedjelje nije bio samo u imenima koja su započela utakmicu. Realnost je puno neugodnija, Varaždin je trenutačno – kvalitetnija momčad. Uostalom, domaćinu na klupi sjedi Duvnjak, Rijeci u prvoj postavi igra Rukavina. To je otprilike sve što treba znati o kvaliteti postojećih kadrova.

Prvu priliku vrijednu spomena u nastavku imali su – opet domaćini. Rijeka je prije toga bila bolja, ali jalovo bolja. Ona vrsta dominacije koja lijepo izgleda u statistici posjeda, a vratara protivnika zanima otprilike koliko i vremenska prognoza za sljedeći četvrtak. A onda je Latković odgurao Ćubelića u šetnju starom gradskom jezgrom, prebacio istrčalog Todorovića, ali isto tako prebacio i gol.

Minutu kasnije, u 60 minuti., domaćini su ponovno mogli poentirati. Ovog puta u dobroj situaciji bio je Canjuga, na čiji je udarac izvrsno reagirao Todorović, dok Mamić nije uspio ubaciti odbijanac u mrežu. Nakon tih dviju prilika Varaždin se odlučio malo povući, možda čak i nesvjesno. Ali, limitiranost Rijekinog kadra vidi se sada, protiv Varaždina, a ne kada su na drugoj strani terena Derry, Ilves ili Rudeš. Uz dužno poštovanje, dakako.

Nasmijan je prije utakmice bio Matjaž Kek. Možda su mu Darko Raić-Sudar (čitaj: Monchi iz Ivankova) te Antonini Čulina (čitaj: Txiki Begiristain iz Pridrage) obećali neka pojačanja, ali sumnjamo da se smijao i nakon ogleda u Varaždinu. Zapravo, jedini iz redova gostiju koji se nakon utakmice mogu smijati pripadnici su Armade. Ne zbog igre svoje momčadi, već zato što su zbog 'gužve' na autocesti morali propustiti dobar dio prvog poluvremena. Za razliku od ostalih, oni barem nisu morali gledati inferiornost svoje Rijeke od prve do zadnje minute.

U 70. minuti, nakon kornera Jankovića, udarac glavom Barca obranio je Silić, da bi nakon tog pokušaja Peruanca gosti nastavili 'bacati' lopte u 16-erac, ali bezuspješno. Barco je u 74. izvrsnom loptom uposlio Puljića, koji je iz teške pozicije pogodio vratnicu. Dvije minute kasnije u igru je ušao nedovoljno oporavljeni Toni Fruk, ali nije Rijekin Maestro uspio u baroknom gradu skladati pobjedničku simfoniju. Iskreno, orkestar oko njega ove nedjelje ionako je već odavno bio raštiman. Do kraja utakmice može se spomenuti silovit Ćubelićev udarac iz 86. minute, ali to je ujedno sve vrijedno spomena.

Rijeka se u Varaždinu upoznala sa svojim limitima. Ne europskim, ne teorijskim i ne onima koji se mogu opravdavati umorom, putovanjima ili početkom sezone. Svojima. A Varaždin? Varaždin je dobio potvrdu onoga što se već neko vrijeme zna, a to je da je ova momčad - izvrsna!

Varaždin - Rijeka 2-0

Strijelci: 1-0 Mamut (20., Tavares), 2-0 Mamut (31., kazneni udarac)

Stadion: Gradski stadion Varaždin, gledatelja: 3424.

Glavni sudac: Ivan Vukančić (Benkovac), pomoćnici: Bojan Zobenica i Josip Bošnjak, četvrti sudac: Mateo Erceg, VAR: Fran Jović, AVAR: Ante Čulina.

Žuti kartoni: Sikošek, Latković (Varaždin), Živković (Rijeka).

Crveni kartoni: /.

Varaždin: Silić - Maglica, Mladenovski, Punčec (17. Tepšić), Sikošek - Canjuga, Marina (84. Duvnjak) – Latković (75. Vuk), Mamić, Tavares (84. Uchegbu) – Mamut (75. Škaričić).

Rijeka: Todorović – Živković (67. Oreč), Majstorović, Barco, Devetak - Pavić, Dantas (46. Ćubelić) - Janković, Gojak (46. Puljić), Rukavina (67. Kabadayi) - Adu-Adjei (76. Fruk).