Šimun Mikolčić: “Dočekao sam tih pet minuta. Ne idem iz Osijeka dok ne ostavim trag”

Osijek će u Puli tražiti svoju četvrtu ligašku pobjedu u nizu. Nakon poprilično turbulencija na početku sezone, situacija se polako smirila na Opus Areni i vratila u normalu. Nakon kiše uvijek dolazi sunce.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

A isto se može kazati i za Šimuna Mikolčića, jednog od najvećih talenata Bijelo-plavih koji je dao pristojan obol ovoj seriji Osijeka. Napokon, rekli bismo... Naime, zazivali smo Mikolčića gotovo cijelu prošlu sezonu. Jer, nije bilo osobe a koja je upućena u rad nogometne škole Osijeka, a koja nam nije uperila prstom u 20-godišnjeg veznjaka s neizbježnim dodatkom - “on bi trebao biti taj”... Međutim, put do prve momčadi bio je posut trnjem. U prošloj sezoni svi su kod Zekića dobivali prilike. Osim Mikolčića...

“To je bilo tako. Bio sam silno razočaran jer su minute skupljali gotovo svi osim mene. I mlađi, i oni za koje sam osjetio da nisu na toj razini. I juniori koji bi se priključili treningu dan prije utakmice. Svi su dobili priliku osim mene. OK, s druge strane mi je to bila dodatna motivacija da zapnem više i jače, ali problem je bila ta komunikacija. Nitko ništa ne govori a ja na klupi. Valjda je tako moralo biti”, priča nam Mikolčić. Nije htio u detalje takvog odnosa. Vojnik je kluba. No, jasno je da su mu uzeli za zlo jer nije htio na posudbu u Slovačku. Druga liga se nudila, ali Šimun je bio svjestan svog potencijala i odlučio se boriti za priliku koja je došla u ovoj sezoni.

“Pričao sam sa sportskim direktorom koji mi je obećao priliku. I to mi je bilo dovoljno da zaboravim opciju da se maknem negdje već sam se ponovno naoružao strpljenjem. Na koncu je ispunio obećanje” s veseljem u glasu nam otkriva Mikolčić kojem se posve otvorilo odlaskom Darka Nejašmića.

“Iako se najbolje osjećam na toj “osmici”, trener mi je rekao da me vidi kao zamjenu za Neju na “šestici”. Prilagodio sam se momčadi i sustavu i tu sam da odigram najbolje što mogu i znam. Nadam se da je dobro za sada, ali uvijek može bolje”, skroman je ovaj 20-godišnjak koji je počeo u Graničaru iz Županje. Talent je primijećen od strane Cibalije koja ga je dovela u Vinkovce a već s 15 godina stigao je u Osijek.

“Išao sam u osnovnu školu. Roditelji su se žrtvovali i svaki dan me vozili na treninge u Osijek. Kada sam upisao srednju, osamostalio sam se i od tada zapravo živim sam. Možda sam za puno toga ostao zakinut što se tiče djetinjstva i mladosti, ali nije mi žao jer radim najbolji posao na svijetu”, smije se Mikolčić koji je redovito trenirao i igrao sa starijim generacijama a što je sasvim normalno jer podražaj u svojim godištima jednostavno nije bio isti. Bio je nekoliko puta bolji i mudro su u Osijeku zaključili kada su ga gurnuli u vatru. Prvo u B momčad kluba, potom i na posudbu u Cibaliju.

“Taj prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet je uvijek osjetljiv. Puno se tu igrača i talenata izgubilo jer nije bilo pravog puta i plana. I zato mi nikada nije predstavljao problem napraviti korak nazad da bi otišao dva naprijed. Imao sam puno jaču konkurenciju u drugoj momčadi nego je to bilo u juniorima, da ne pričam koliko mi je sjajno došla sezona u Cibaliji gdje me poveo trener Radotić. Osjećao sam se dobro, skupljao iskustvo i vratio se u Osijek kao puno bolji igrač i kompletnija osoba”, tumači nam Mikolčić.

Redovito je nastupao za mlade reprezentacije. Bio je kapetan U17 i U18 selekcija pod vodstvom Tome Rukavine, a nakon što je konačno dobio priliku u Osijeku i opravdao to svojim igrama, za njega ne postoji ništa osim Opus Arene.

“Ne razmišljam ni o čemu drugom osim o Osijeku. Želim se nametnuti i opravdati povjerenje koje sada osjetim od trenera i sportskog direktora. Da svakim treningom biti bolji, da se izborim da budem standardan te da radim na sebi u svakom pogledu. Znam da svi u mojim godinama pričaju o inozemstvu koje će valjda doći jednog dana, ali moj fokus je samo i isključivo na Osijeku. Želim ostaviti trag, možda i osvojiti nešto u ovom dresu i klubu koji mi je prirastao srcu. Tek tada bi moja sreća i zadovoljstvo bilo potpuno”, razmišljanje je jednog 20-godišnjaka koji je silom prilika možda i prerano odrastao te spoznao profesionalizam na teži način ali i koji može biti primjer mnogim drugima sa svojom zrelošću i strpljenjem. Šimun Mikolčić napokon je dočekao svojih pet minuta i ne sumnjamo da će ih iskoristiti.