Sergej Jakirović za Germanijak: “Ne mogu se zamisliti da ispadnem – ovo je moj najteži izazov karijere”

U nedjelju je ponovno spakirao kofere i odletio prema otoku gdje je nogomet doručak, ručak i večera. Pogotovo ovih dana kada im tek dvije fali do "coming home". Sedam tjedana Sergej Jakirović punio je baterije pod hrvatskim suncem, a sada se vraća tamo gdje se ne pita kako si – nego koliko možeš izdržati. U rudnik. Onaj elitni. U Premier ligu.

Dobre navike ne treba mijenjati. Lani smo ga hvatali na odlasku u Championship, ove godine u elitu. Ista scena, druga dimenzija. Sjedimo u Maxi Pubu, naslonjeni na Maksimir. Stadion koji budi posebnu emociju u čovjeku. I u njemu, i u nama. Pitamo ga kako se osjeća kada prolazi pokraj tog plavog hrama?

“Ispunjen i ponosan.”

Kratko. Precizno.

“Napravio sam rezultat za koji su me i doveli u Dinamo. U jako teškim okolnostima. Sada kada gledam, to je med i mlijeko u odnosu na moju situaciju. Svatko tko je involviran, zna o čemu pričam. Donio sam radost navijačima, čak i oni najzagriženiji poklonici modre boje već su se oprostili od titule, a mi smo uzeli duplu krunu i otišli u Ligu prvaka”, rezimira Jakirović.

Luka Stanzl/Pixsell

Odmor?

“Bio je prijeko potreban, ali i kratak. Uvijek je vrijeme s obitelji prekratko”

Mobitel ipak ne šuti. Dok pričamo, taman zove gazda.

“Četiri tjedna sam bio stvarno van svega. Onda se ova sljedeća tri tjedna opet zakuhalo. A tek slijede prave stavri.”

Hull City se okupio u četvrtak. Testiranja pa tjedan dana kod kuće. Potom Maribor, Turska, Frankfurt, Nica kod kuće kao generalka. Pripreme kao vojna vježba. A onda – Manchester United na otvaranju.

“Nije moglo teže”, primjećujem.

“Nema veze. Sa svakim igraš dva puta. Nema slabog protivnika. Isto je Unitedom ili Ipswichom. Svaka je teška, ali svaku gledaš da uzmeš nešto. Tješim se u sebi da velike ekipa imaju spor start. Gledaj, vrebat ćemo svoje prilike, ali važno je ono što ćemo mi složiti”.

Za sada je Engleska utihnula… Dok traje Mundijal, nema nekih transfera.

“Dinamika je sporija. Par slobodnih igrača je potpisalo, od kojih je Tonali najzvučnije ime. Otišao je za iznos koji ćemo mi ukupno potrošiti. Sada će sve to skupa krenuti”.

Otežavajuća okolnost je odlazak sportskog direktora Jareda Dublina iz Hull Cityja.

“Gazda je donio odluku, ne ulazim u razloge i detalje. Došao je Okan Özkan s kojim se vlasnik zna iz Fenerbahcea gdje je bio asistent Maria Branca četiri godine, a potom je radio u Poljskoj. Radimo ubrzano. Čuli smo se, rekao sam što mi treba, koji igrači i pozicije a kao trener se nadam da će mi dovesti bolje igrače od onih koje tražim”, reći će Jakirović.

Na njegovoj listi ima konkretnih imena koje je već prošao sa Dublinom.

“Ima nekih igrača s kojima smo već odradili razgovore, ali novi moment je promjenio neke stvari. Novi čovjek ima nove ideje, svoje kontakte i možda će dovesti bolje igrače. Recimo, iz HNLa smo stavili na listu Tonija Fruka i Rokasa Pusktasa. Oboga puta nismo Hoxhu kojeg sam htio ranije. I Marco Pašalić mi je opcija za desno krilo. Volim reći da su to igrači u koje imam maksimalno povjerenje. Koji će skakat sa zgrade na glavu ako treba. No, to ne znači da bi doveo nekoga samo zato što se znamo i jer smo sunarodnjaci. To niti pod razno. Uglavnom, poštuje se klupska hijerahija i za svako ime treba biti konsenzus u klubu. Vidjet ćemo”.

U rubrici odlasci najzvučnije za sada je ime Ivora Pandura koji je otišao u Glasgow Rangers u transferu vrijednom sedam milijuna eura.

“S jedne strane mi je žao, s druge mi je drago zbog njega jer je dobio dobre uvjete i nije mala stvar braniti za Rangers. Morali smo ga prodati jer nam je visio mač nad glavom zbog financijskog fair playa i potencijalni gubitak šest bodova. Želim mu svu sreći i neka nastavi ovim putem”.

Odnos Jakirovića i vlasnika Ali Acun Ilicalija je idiličan.

“Takav je od prvog dana. Kliknuli smo otkako smo se upoznali. Volim direktno s njim komunicirati jer mislim da je to najbolji način. Ako postoji problem, odmah ga riješimo a ne guramo pod tepih. Odnos je sjajan, povjerenje maksimalno”.

Gazda nije zvao trenera u Las Vagas na koncu sezone.

“To je bilo samo za igrače. Mi smo nešto pričali da idemo u Miami za vrijeme Svjetskog prvenstva pa letimo na utakmice Turske, BiH i Hrvatske ali na koncu smo odustali od te ideje. Jednostavno sam imao potrebu biti u krugu obitelji. Na koncu je gazda zvao i obitelj, ali ostali smo u Hrvatskoj”.

Reuters/Matthew Childs

Mundijal prati koliko može.

“Francuska mi izgleda najkompletnije. Španjolska je tu. Argentina ima čarobnjaka. Zabio osam uz dva promašena penala. Kolumbiju su pojela očekivanja navijača, baš kao i Meksiko odnosno SAD.”

Hrvatska je ispunila osnovni cilj. Skupina se prošla…

“I to je najvažnije. Pogotovo u kontekstu poteškoća koje smo imali. Luka, Kovačić, Gvardiol… Luka posebno jer je njegova je ozljeda bila prije samog turnira. S Joškom se čujem i znam da mu nije bilo lako. Imao je lom noge i radio je sve da dođe u Ameriku, Kovačić također. No, dizali smo se kako je tekao turnir. Ostaje žal zbog te vlasi kose, pogotovo kada vidim taj članak pravilinka u kojem jasno piše da kosa ne utječe ako nemaš dokaz da je lopta promjenila smjer. A nije. Nitko nije vidio ništa. Čip može svašta zabilježiti. Portugal je bio bolji u prvom, Hrvatska u onom drugom. No, imamo elemente koje nude optimizam”.

Slaven Bilić je novi izbornik.

“Pozdravljam njegov izbor, iako smo svi svjesni kako mu neće biti lako nasljediti Zlatka Dalića. Letvica je postavljena visoko, očekivanja su velika a nije lako ponavljati. Jer, napreduju i ostali. Gledam taj Kongo… Pratim ga i znam da su dobri. No, opća percepcija je da su oni reprezentacija koju treba razvaliti. Paušalni zaključci koji nemaju temelja u ničemu”.

I njegovo ime se spominjalo po anketama i raznim navijačkim forumima.

“Dobro kotiram, ha?”

Smijeh. Kratki bijeg od ozbiljnosti.

“Gledaj, svakako mi imponira spomen mog imena jer to znači da sam napravio nešto iza sebe. Navijači se često povode emocijama, pa te ankete možda i nisu toliko relevantne. Sjetite se uostalom anketa u vrijeme onih kriza u Dinamu, tada su me rezultati malo drugačije svrstavali. No dobro, to je život. Kada bacim pogled unazad, gdje god sam bio ostavio sam dobar posao. Sve ostalo je “pričam ti priču”. Drago mi je što ljudi to vide i to je jedan motiv koji te tjera da nastavim dalje. Smatram da za taj posao ima vremena. Ako jednog dođe, nitko sretniji od mene, ali do tada je još puno učenja preda mnom. Ništa preko koljena nije dobro. Imam svoj put, išao sam uvijek za nekim svojim osjećajem i uvijek mi je bilo bitno da ondje gdje dolazim vidim prostor za napredak i da imam neku viziju kako da ga i ostvarim”.

Prije godinu dana Jakir je sanjao play off, dok mu je većina prognozirala tešku borbu za ostanak. Ne da je ispunio ciljeve nego ih je debelo premašio.

“Lagao bih ti kada bi rekao da smo sanjali Premier ligu. Nismo. Možda taj play off jer sam bio svjestan kako tu počinje nova priča. I tako je i bilo”.

A Hull je tu priču odradio - fantastično.

“Nakon što smo ušli u finale u kojem nismo znali s kime igramo, rekao sam dečkima:”Tamo smo gdje smo i nije bitno ime suparnika. Šanse su nam pola-pola. Momci, ovo je prilika koja se većini nas pruža jednom u životu. Možda nikada više nećemo biti u ovakvoj prilici”. Nisam pripremao govor, možda sam imao neke smjernice u glavi. Improvizirao sam i nije trajao više od dvije minute. Shvatili su što sam htio reći”.

Vrtimo film prošle sezone i tražimo trenutak kada je priča prestala biti simpatična i počela ličiti na nešto ozbiljno, na nešto što ima težinu i kraj koji se ne izgovara naglas. Pitamo ga kada je osjetio da bi Hull mogao izgurati do kraja.

“A to ti zapravo dođe neprimjetno, bez neke velike objave ili prekretnice. Kreneš slagati serije, još tamo od listopada ulazili smo u nizove od tri, četiri pobjede i odjednom vidiš da to više nije slučajnost. Osjetiš kako te protivnici počinju gledati drugačije, kako više nisi usputna stanica nego netko koga treba ozbiljno shvatiti. Četiri mjeseca smo se držali u play-offu, stalno tu negdje, bez velikih padova, s ekipom koja te prati i u kojoj nema skrivenih misli ni figi u džepu. Bez toga nema ništa. A onda mi dođe McBurnie i kaže da svi dolaze na trening sa smiješkom. E, to je trenutak kada znaš da te momčad stvarno slijedi. Tu sam počeo vjerovati da možemo više.”

Priča zatim odlazi u drugom smjeru, prema onome što se ne vidi na terenu. Jakirović otvoreno govori koliko se morao mijenjati, koliko su se morali prilagoditi i on i njegov stožer, jer Engleska ne oprašta emotivni višak koji na našim prostorima često prolazi kao strast.

“Došli smo s tim nekim našim mentalitetom da sve primamo k srcu, a tamo to jednostavno ne funkcionira. Postoji ta njihova tradicija da nakon utakmice sjedneš na pivo s protivničkim stožerom i vidiš da nema drame, nema očajavanja. Recimo Portsmouth, bio sam uvjeren da ispadaju, a oni se na kraju spase upravo zbog tog stava. Isto je i kod najvećih. Kada slušaš Guardiolu ili Artetu, shvatiš da oni stvarno žive ideju da je sutra novi dan. Imaju svoj mir, svoj način razmišljanja. U osnovi gledamo nogomet isto, ali oni su ipak na jednoj razini, a mi na drugoj.”

Navijače opisuje gotovo s dozom iznenađenja, kao nešto na što se još uvijek navikava. Nenametljivi su, pristojni, daju ti prostor i privatnost, ali istovremeno znaju prepoznati trenutak i povijest. Jakirović je tek treći trener koji je Hull uveo u elitni rang i to se pamti.

REUTERS/David Klein

Posebno su, kaže, reagirali na rečenicu s proslave: "Kad sam došao u klub, imao sam samo jedan zadatak – da ostanem u Championshipu. Nisam ga ispunio. Idemo u Premier ligu.”

“To je napisao jedan dečko iz Sesveta, mi smo to u stožeru komentirali i u jednom trenutku sam pomislio kako bi to bilo dobro preformulirati. I ispalo je točno kako treba.”

Ulazak u Premier ligu obilježio je i na vlastitoj koži.

“Pala je tetovaža. A kad radim nove, onda ih radim preko starih s kojima nisam bio zadovoljan.”

S medijima je, barem zasad, pronašao balans.

“Sky Sports me stvarno voli, trudim se biti otvoren i jednostavan u komunikaciji, ali samo do trenutka kada osjetim da netko to pokušava iskoristiti. Onda se povučem jer smatram da postoje granice. Neke ljude znam još iz igračkih dana i baš zato mi nije jasno kada zbog nekih interesa krenu bušiti. Dosta ljudi oko mene kaže da sam i previše korektan, ali ja samo pokušavam ostati normalan. U Engleskoj imam i taj svoj ‘broken English’, njima je to simpatično, a meni je važno da vide trud. Jezik sam učio kroz filmove, serije i pjesme, a sada ga nadograđujem, analiziram sebe i radim na detaljima.”

Sezona počinje 22. kolovoza i tu romantika prestaje, a počinje matematika.

“Treba biti realan. Čeka nas jako teška borba. Gledao sam malo brojke i vidiš da su Burnley i Leeds imali po sto bodova u Championshipu, a onda Burnley u Premier ligi završi s 22. To ti sve govori. Imaju već bazu, ulože ogroman novac i opet je razlika brutalna. Danas i slabije ekipe vrijede 250 do 300 milijuna eura, a mi smo oko 80 jer smo izgubili neke igrače. Nemamo prostora za pogreške. Moramo složiti najbolju moguću ekipu u tim okvirima i onda se potući s jačima i bogatijima. Dat ću sve od sebe da ostanemo u ligi jer iskreno, ne mogu se zamisliti da ispadnem. Bit će to najteži izazov u mojoj karijeri, ali spreman sam na to.”

I na kraju, pitanje koje uvijek zvuči jednostavno, a zapravo nosi cijelu težinu ove priče. Gdje se Jakir vidi za godinu dana?

“Kao trener Hull Cityja. Jer to znači da smo napravili još jedan dobar posao. Uvijek sam optimist i vjerujem da ćemo ostati dio elite i nakon ove sezone”.

To je, u prijevodu, jednostavna želja. Skromna. Da za godinu dana opet sjedimo negdje između Maksimira i Hulla. Ako će tada još sjediti na istoj klupi, bit će to dokaz Sergeju Jakiroviću da se isplati ostati normalan i prizemljen u poslu koji je odavno prestao biti normalan – a to je danas u nogometu gotovo čudo.