I. SučićSecond to none. I zato je opet odlučio
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 27.03.26. | 13:00
Nakon pobjede protiv Walesa i plasmana u finale doigravanja za SP protiv Italije, priča o Edinu Džeki još je jednom dobila potvrdu — kad je najteže, BiH već 19 godina zna kome ide lopta.
Sportska priča Edina Džeke poznata je svima. Od a do ž. Kako je počeo, kad mu je bilo najteže, u kojoj se fazi karijere osjećao najmoćnije, gdje je igrao najbolje. Svaki pogodak, svaka asistencija, čak i svaki medijski istup - odavno je sve prožvakano, analizirano, procesuirano. Oni zločesti, jer takvih 'kod nas' uvijek ima, godinama su ga pokušavali uhvatiti na krivoj nozi. Nešto, bilo što, samo da je, eto, pogrešno. Pa da Edin Džeko, barem na taj jedan dan, bude negativac. A on to nikada nije bio. Niti će, uvjereni smo, ikada biti.
Posljednji veliki medijski istup, intervju koji se pogleda u jednom dahu, dao je Mariju Staniću u emisiji (Ne)uspjeh prvaka. O svemu je pričao, od toga kako je s 500 eura preživljavao mjesec kad je otišao u Češku (Ústí nad Labem) pa sve do onog kultnog gola Sergija Agüera kad je City došao do svog prvog naslova prvaka Engleske nakon 44 godine čekanja. U oba slučaja, kao i u gotovo svim drugima, Edin Džeko radio je korak unazad, u prvi plan stavljao neke druge ljude, svoje suigrače. I nikada nije bio onaj koji je htio da svi reflektori budu upereni samo u njega. Iako je s karijerom kakvu je ostvario, zaslužio je upravo to.
Njegovi reprezentativni brojevi su očaravajući (147 nastupa, 73 pogotka), ali još više očarava ta njegova nenametljivost, ta njegova sposobnost i veličina da ne inzistira na naslovnicama, da ne inzistira na ulozi prvog. Kroz svoju povijest BiH je imala velike igrače, najviše se ističu Vahid Halilhodžić, Safet Sušić i Blaž Slišković, s tim da se svakako moraju spomenuti Mehmed Baždarević, Hasan Salihamidžić, čak i Sergej Barbarez. Ali, Edin Džeko... Pored svih, on je taj koji je 'second to none'. Nenadmašan i bez premca. I to je, jednostavno, tako.
.jpg.webp)
Na stranu sad sa svim njegovim pogocima i rekordom kojeg vjerojatno nitko neće nikada srušiti, ono što je posebno dojmljivo kod njega je ta njegova posvećenost reprezentativnom dresu. I činjenica da je uvijek bio tu kad je bilo najpotrebnije. Od kvalifikacija za SP 2014. i asistencije Ibiševiću u ogledu protiv Litve pa sve do ovog pogotka za 1-1 protiv Walesa u Cardiffu. Jedan izvođač kornera, u 16-ercu domaćina tek nešto manje od 20 nogometaša. I On.
Jutro nakon velikog trijumfa, nacija slavi mladog Alajbegovića, ipak je on taj koji je zabio odlučujući jedanaesterac za 'finale' protiv Italije, baš kao što je na naslovnicama završio i Nikola Vasilj, sin nekadašnjeg Vatrenog Vladimira Vasilja, koji se istaknuo s nekoliko izvrsnih obrana, da bi onda 'skinuo' i onaj ključni udarac Williamsa u petoj seriji raspucavanja. I sve to je potpuno u redu, neka i njima njihovih 'pet minuta', ali nek' se isto tako zna da sve toga ne bi bilo bez njega. Njega.
Iako je prije svega 10 dana proslavio svoj 40. rođendan, Edin Džeko je i dalje gladan. Figurativno, jasno, jer odavno mu 'usti nisu bez lebem'. Italija? Naravno da su Azzurri favoriti. I naravno da će ih Gattuso 'nabrijati kao nikada' za ogled na Bilinom polje (31. ožujka, 20.45 sati). No, kako postoje utakmice koje odlučuju sustavi i širina kadra, isto tako postoje i oni druge, koje odlučuje jedan trenutak, jedan dodir, jedan osjećaj koji nema veze s godinama, formom ili statistikama.
A kad se takva utakmica lomi — u BiH se već 19 godina zna kome ide lopta. I tko je dočeka.
.jpg.webp)
.jpg.webp)
.jpg.webp)